Istaknuto
23.08.2017.

Riječka četvorka Silk Milk definirana je kao instrumental progressive funk rock bend, sviraju autorske skladbe i u tome uživaju. Ozbiljni su što se tiče pristupa stvaranju glazbe, no u tome uvijek nađu mjesta za zabavu. Dok pripremaju debitantski EP, upoznajte ih malo bolje u intervjuu.

20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

Knjige

Karlo Štajner: Najveći jugoslavenski autor logorske literature

15.01.2017. Filip DračaFoto: flickr.com

Velika čistka u SSSR-u od 1936. do 1938. bio je period u kojem je, da parafraziramo citat koji se (pogrešno) atributira Thomasu Hobbesu, komunist komunistu bio vuk. Jedan od najvećih progona komunista u cijelom 20. stoljeću (ako izuzmemo nacističku Njemačku) nije se dogodio u McCarthyjevoj Americi, već u staljinističkoj eri SSSR-a. Među nastradalima u cijelom besmislenom događaju bio je i Karlo Štajner, austrijski i jugoslavenski komunist koji je 30-ih godina imao tu nesreću da živi u Sovjetskom Savezu, bude žrtva „Kategorije 2“ (žargonski naziv među sovjetskim birokratima za kaznu u gulagu; Kategorija 1 je bila naravno streljanje) i koji je nakon preživljavanja cijelog iskustva ostavio sljedeću autobiografsku trilogiju: 7000 dana u Sibiru, Povratak iz Gulaga te Ruka iz groba.

Kako se kalio

Štajner je bio dijete bečkog siromašnog proleterijata, i odmalena je imao prilike svjedočiti klasnim nejednakostima između djece radničkih i djece buržujskih ili plemićkih obitelji. To će ga formativno iskustvo, kako je kasnije rekao u jednoj od knjiga, navesti kasnije u životu na socijalistički politički angažman, zajedno s pogibijom njegovog oca u Prvom svjetskom ratu koji su svojedobno jedino ruski komunisti prepoznali kao klaonicu mladih proletera radi imperijalističkih interesa. Nakon što se obrazovao kao grafički radnik, u Zagrebu je upotrebljavao svoj posao kako bi jugoslavenskim komunistima ilegalno tiskao novine. S vremenom se skrasio u SSSR-u sa suprugom koju je tamo upoznao, i koja je s njim zatrudnjela. Kao iz bajke! Ali onda je Gulag pokucao na vrata, usred noći.

Štajnera hapse, prevoze u Lubjanku (Moskovski zatvor koji je onomad bio uvertira za Gulag) u mljekarskom kamionu kako Moskovljani ne bi imali osjećaj da NKVD uopće postoji, odvode na suđenje koje je trajalo točno 10 minuta i na kojemu je proglašen krivim po svim točkama optužnice (sve su se vrtile oko toga da je agent nacističkog Gestapa koji radi na rušenju sovjetskog režima), te osuđen na deset godina izleta u egzotične zemlje Sibira s rekreativnim radom.  Nakon što je sedam godina odgulio, kazna mu je bila produžena na sedamnaest godina.

Logorska posla

Njegova najpoznatija knjiga, 7000 dana u Sibiru, pripovijest je cjelokupnog iskustva od noći kad je bio uhapšen pa sve do dana kad mu je bilo dopušteno da se vrati u Jugoslaviju. Odslužio je sveukupno sedamnaest godina u Gulagu (i to većinom u onom najzloglasnijem, Norilsku) i još tri u progonstvu u nekom selu u Sibiru, pošto bivšim logorašima nije bilo dopušteno naseliti se negdje gdje vrijedi živjeti.

Štajner je proputovao u svojem zatočeništvu praktički cijelu ledenu periferiju SSSR-a, zaista je bio žrtvom jednog ludog izleta. Između ostalog, boravio je neko vrijeme i na otočiću u blizini Sjevernog pola koji se zvao Kjem – ime je dobio, Štajner pripovijeda, tako da je ruski car Petar Veliki tražio od svojih slugu da jednog čovjeka odvedu u progonstvo, pa je, upitan gdje da ga odvedu, rekao „K jebenij materi“. Njegovi su sluge odveli nesretnika na neki neimenovani otočić, sada Kjem, koji je i u Staljinovo doba nastavio biti zatvor.

Čitajući 7000 dana možete dobiti dobar uvid u zatvorske/logorske kulture, pošto je to Štajner možda najtemeljitije obuhvatio; kako su se logoraši zabavljali (smišljali su i pjevali pjesme u kojima su psovali majku što ih je rodila), kakvim su malim razonodama ublažavali napornu praksu logoroskog života, pa čak i kakav su interni žargon osmislili; paraša je bio naziv za kantu u koju su obavljali veliku nuždu, kipjatok je bio „kava“ od vode i ugljena koju su pili, urki su bili zatočenici Gulaga koji su zapravo bili nekakvi zločinci, poput ubojica ili silovatelja, suki (ujedno i ruski naziv za promiskuitetne žene) su bili zatočenici koji su se slizali sa stražom u Gulazima, i tako dalje. Urki i suki su također često bili jedne te iste osobe; ubojice i ostali zločinci su u Gulagu najčešće bili u dobrim odnosima sa stražarima, što je doprinosilo cjelokupnoj atmosferi užasa.

Feniks

Nakon dvadeset godina ovakvih nevjerojatnih dogodovština koje je jedva preživio, Staljin je već bio mrtav i režim Hruščova je nastojao oprati se od staljinizma. To je, naravno, bio samo pokušaj Staljinovih kadrova da se prikažu kao nevinašca; svi su de-staljinizatori bili do grla upleteni u svemu što je Staljinov režim radio, i svaljivanje sve odgovornosti na Staljina je bila puka ekskulpacija. Bilo kako bilo, režim je ipak popravio zavađene odnose sa Jugoslavijom, i Tito je 1956. zatražio Hruščova informacije o svim jugoslavenskim komunistima koji su nestali u velikoj Čistki. Hruščov je otkrio da su Štajner i još šačica drugih još uvijek živi te ih je poslao natrag u Jugoslaviju. Odnosno, pustio ih je da se vrate, nije nitko od njih teška srca odlazio iz SSSR-a nakon svega što su prošli.

Štajner je u Jugoslaviji postao slavan. Vratio se zajedno sa svojom suprugom Sonjom koja ga je cijelih dvadest godina odano čekala, zbog čega su ih jednom usporedili s Odisejem i Penelopom, te je napisao memoare koji su u jednoj državi koja je svojedobno raskinula sa staljinističkim SSSR-om prošli izvanredno dobro. Nije nikada napustio komunističke ideale; kada bi ga upitali kako je moguće da je nakon iskustva Gulaga i dalje komunist, odgovorio bi naprosto da Gulag nije poljuljao njegovu vjeru u – čovjeka.

Štajner je umro u Zagrebu 1992. godine, odnosno doživio je pad svih socijalističkih režima. Nažalost, njegovi dojmovi o svemu tome nisu poznati.

Komentari