Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Intervju

Katarina Zrinka Matijević: “Trebamo odgojiti djecu da misle svojom glavom”

05.03.2017. Kristina VrdoljakFoto: facebook.com/trampolinfilm/

Hoće li i Trampolin skočiti u zrak, ovisi o publici. Sudeći prema dosadašnjim kritikama, reakcije su podijeljene. Dok jedan dio njuši nešto vrlo dobro, drugi dio možda nije uspio shvatiti sve što se dogodilo u tom dugometražnom prvijencu Katarine Zrinke Matijević. Kako se nitko više ne bi mučio pitanjima, na njih smo dobili odgovore. Problematikom se kolega sa Zihera bavio ranije u svojoj recenziji, a ja bih htjela dodati da Trampolin nije film koji će vas pokušati emocionalno zaslijepiti, neće vas natjerati na osjećaj. Natjerat će vas na razmišljanje, natjerat će vas na sjećanje, na traženje odgovora i da riješite sa sobom dilemu odgoja, ljubavi, kajanja i nadanja.

Kako je došlo do ideje za film i kako ste se pripremali?

Pročitala sam prije otprilike dvanaest godina novinski članak koji se bavio analizom stanja u Hrvatskoj po pitanju nasilja nad djecom i pročitala sam da je svako treće dijete u Hrvatskoj psihofizički zlostavljano i to mi se činilo previše, ali nekako sam se zakačila za to. Ljeti sam ga pročitala i krenula sam razmišljati, kad pogledam sve prijatelje tu na moru, sve kolege, sve susjede, podatak bi u biti možda mogao biti točan. Počela sam malo više o tome istraživati i nažalost se pokazalo da je statistika vrlo precizna i to me zapanjilo.

Kao dokumentaristici mi je prvi poriv bio napraviti dokumentarni film. Odmah sam znala da kao centralni lik želim imati dijete i po mojoj nekoj dokumentarističkoj etici nisam htjela traumatizirano dijete još jedanput staviti  pred  kameru. Imala sam to u svojem dokumentarnom iskustvu, znam da je to ne samo pitanje etičnosti, nego je i zaista teško. Onda sam se nekako prebacila na igrani film. Isto tako mi je odmah bilo jasno da ne želim osuđivati, ne želim uperiti prstom i reći da su zlostavljači crni i loši, a žrtve su jedine kojima trebamo dati podršku, nego mi je bilo vrlo jasno da treba dati podršku sustavu koji tu podršku daje i jednima i drugima.

Nije pravilo, ali je vrlo često da su sami zlostavljači jednom bile žrtve i da je to jedan zatvoreni krug u kojem treba vrlo duboko i vrlo intenzivno raditi na sebi da bi se on prekinuo. Odmah je ideja išla prema tome da se kroz tri lika prepriča jedna sudbina i da se kroz ta tri lika tako pokaže presjek njihovih životnih iskustava kroz koja se vrlo jasno vidi upravo to – da je zlostavljanje nešto što se prenosi s generacije na generaciju.

Nasilje stvara nasilje je poruka koju šaljete. Dvjema junakinjama ste dali šansu da isprave svoje greške, no za treću ne znamo točno gdje njena priča vodi. 

Ideja u stvari jest da film odiše happy endom, ali i otvorenim krajem. Vjerojatno misliš na tinejdžericu Niku koja bježi od kuće i odlazi u nepoznato, ali to je i ideja. Kako imena likova navode; imamo Linu, Niku i Nikolinu i one se međusobno prepoznaju, tj. ideja je da gledatelj može shvatiti da je sudbina koju nosi treći lik vjerojatna sudbina drugog lika koji bježi od kuće. Jer se treći lik nakon 22 godine vraća pred svoju zlostavljačicu, ali s oprostom i s vrlo sigurnim stavom: mene je toga strah, ja s tim imam problem, ali moja odluka je da probam taj krug nasilja prekinuti i da budem onakva majka kakva ti nisi znala biti. Ne s osudom nego s vrlo jasnom spoznajom. I mislim da je to važno.

Je li i abortus dio tog ciklusa nasilja? Lina je ta koja je utjecala na Nikolininu odluku o abortusu, unatoč tome što je Nikolina zbog svojeg posla cijelo vrijeme u doticaju s djecom.

U Lini se ona u stvari prepoznala. Nikolinin lik je pisan na taj način. Mi smo vrlo dobro znali da toj ženi ne smijemo dati niti jedan drugi razlog zbog kojeg bi ona pomislila na abortus. Njezin posao uključuje rad s djecom koja ju vole i ona dobro odrađuje svoj posao. Nema financijske razloge koji ju sprječavaju da želi dijete, ima sređeno stambeno pitanje, ima divnoga muža koji ju podržava i razumije. Ako Nikolini maknemo sve moguće razloge zašto bi se neke žene danas odlučile na abortus, a to su primjerice nedostatak partnera s kojim bi podizale to dijete ili nemaju stabilnog, sigurnog partnera s kojim bi podizali to dijete, nemaju riješeno stambeno pitanje da tom djetetu mogu dati stabilan, siguran krov nad glavom, nemaju novaca jer nemaju posao ili su u strahu od posla jer nisu dobre u svojoj profesiji, ili su dobre ali ga ne mogu naći… Ako tih razloga nema, onda jedino što ostaje njihov je unutarnji strah. Mislim da o tom strahu treba pričati. Nikolina se boji majčinstva jer se boji da neće biti dobra majka. Meni se bar čini da malo žena razmišlja o tome.

Što se samoga abortusa tiče, to je danas hot tema. Moja stav je da definitivno moramo imati pravo na izbor. I ono što je poruka koju bi kroz razgovore o filmu htjela poručiti je da ne možemo nekome zabraniti pravo na njegov izbor, osjeća li netko da želi biti roditelj ili ne. Isto kao što nekome ne možemo zabraniti vjerske stavove. I jedno i drugo je intimna stvar i mislim da je rješenje u obrazovanju, da je rješenje u školskom kurikulumu koji će poticati razgovor o seksualnom odgoju, o tome kako se zaštiti od neželjene trudnoće i, na kraju krajeva, o odgoju i što znači biti roditelj.

Foto: facebook.com/trampolinfilm/

Linina majka je doktorica koja spašava živote i istovremeno ugrožava život svojeg djeteta, međutim ona nije bila izravna žrtva nasilja, već je nasilje promatrala. Dajete glas i jednoj takvoj osobi.

Mi smo s ovim filmom htjeli srušiti par tabua. To je prvo da nasilja ima malo. Nasilja među ljudima ima strašno puno i to je vrlo veliki problem. Ne samo pojedinih obitelji, to je problem našeg društva. Naše društvo je, i nažalost mislim da mi tu nitko ne može kontrirati, vrlo agresivno. Verbalno vrlo agresivno, fizički vrlo agresivno, društvo koje konstantno dovodi u pitanje kolika prava mi kao sudionici tog društva smijemo i moramo imati. Drugi tabu je da nasilje vrše samo muškarci. U istraživanju se pokazalo da vrlo puno nasilja čine žene. Treći tabu je da se psihofizičko nasilje događa isključivo u slojevima koji su neobrazovani, koji su manjeg  imovinskog statusa, što isto tako nije istina.

Nasilje se podjednako događa u svim slojevima društva. Samo što možda u ovim slojevima društva gdje su ljudi, uvjetno rečeno, obrazovani i imaju više novaca, postoji veća intelektualna ili platežna moć pa je lakše kamuflirati nasilje. Tako to postaje još veći problem. Četvrti tabu je da nasilje čini onaj koji nije izravno bio izložen nasilju. Majka koja u filmu vrši nasilje nad djetetom nije sama bila zlostavljana, ali je itekako žrtva jer je to nasilje viđala svaki dan. Ona je itekako žrtva tog nasilja, itekako je netko tko može prenositi to nasilje. Njen brat koji je bio direktna žrtva je čovjek koji nije u stanju imati obitelj. Izabrao je posao kojim zapravo bježi od problema i izabrao je alkohol, koji mu pomaže. Po meni je to kriva odluka, ali pomaže mu da se makne od problema. Dok ona u onom svom monologu govori upravo to: “Misliš da je meni bilo lako to gledati? Ja sam se osjećala krivo isto toliko jer ti ne mogu pomoć, jer to ne mogu spriječiti.” I to je u stvari strašan teret.

Kako to da je uloga bake svedena na simboličku ulogu promatrača?

Ja sam uvijek svojim scenaristima govorila da nam svaki lik mora imati ima crnu i bijelu stranu, svakom liku želimo dati ljudskost. Ali baka je klica koju sadimo, to je žena koja skriva to nasilje u dvije generacije. Njoj u stvari ne želim dati opravdanje. Čak ju nismo htjeli više provlačiti kroz film jer mislimo da je sasvim jasno. Nisam htjela elaborirati zlo, nego smo htjeli elaborirati što u stvari to zlo poluči i kako se to može popraviti. Htjeli smo jednu pozitivnu  sliku i to je nešto što je meni osobno jako važno. Trampolin gledam kao film o ljubavi, kao pozitivan film. On nije crna tumorna drama u kojoj se tuče djecu u svakoj trećoj sceni. Ima jedna scena u kojoj dijete dobiva batine. Odlučili smo da ne želimo više takvih scena jer nam je cilj bio prikazati posljedice, baviti se posljedicama, time kako se likovi nose s njima i kako ih rješavaju.

Foto:facebook.com/trampolinfilm/

Razumijem da ste u filmu preskočili dio s hrvatskom birokracijom. Međutim, Dom za nezbrinutu djecu prikazan je s puno svjetla, boje, da citiram: “Ovo ti dođe kao neki hotel!” Kako to?

To  je jedno od ključnih pitanja. Htjeli smo autentičnost. Mi smo dom snimili u Domu za nezbrinutu djecu u Nazorovoj. Tamo nismo unijeli nijedan predmet naše scenografije. Dakle, Dom za nezbrinutu djecu u Nazorovoj tako izgleda. Stvarno bih željela da javnost shvati da se ljudi iz struke trude djeci, koja iz raznih razloga završe u tom domu, pružiti sve da se osjećaju kao da su doma. Naravno, ne mogu im pružiti ono zbog čega bi istinski bila doma, a to su njihovi roditelji. Dakle, to nije pretjerano, Dom za nezbrinutu djecu je pun igračaka, pun je boja, pun je ljudi koja se tom djecom vrlo intenzivno i svakodnevno bave. To je jedan od tabua koje razbijamo, to mišljenje da su institucije sive, a djeca su zanemarivana. U tom pogledu, sustav se jako trudi. Lokacija je autentična.

“Djeca se trebaju izdivljati i vratiti roditeljima mirna.” Zanimljivo da to kaže Nika koja je buntovan link, ali nema problema u školi već njezini problemi potječu iz nametnutih očekivanja roditelja.

To proizlazi iz njenog iskustva, a to je da ima majku koja je kompletni control freak i koja s njom razgovara tako da joj konstantno daje zadatke i kontrolira je u svakom koraku. Nikin poslovni plan (iznajmljivanja trampolina) počiva upravo na toj premisi da roditelji nemaju živaca i nemaju vremena za svoju djecu. Tad dolazi do izražaja taj poslovni plan: pustite svoju djecu nama, nek se tu igraju i onda kad se ispucaju bit će biti mirna. Jer roditelji nažalost danas misle da je to rješenje i da treba dijete odgojiti da bude mirno i poslušno. Ja stvarno mrzim taj stav. Ne slažem se sa stavom koji kaže da našu djecu trebamo odgojiti da budu poslušna.

Trebamo našu djecu odgojiti da misle svojom glavom i onda će se ravnati po svojoj unutarnjoj savjesti. Ono što nije prema njihovoj savjesti neće poslušati, ni ne trebaju. Tada ćemo imati i zrelije i stabilnije ljude. Tako ćemo djecu odgojiti u zrelije, stabilnije, sretnije i uspješnije ljude. Svaki bi roditelj bi htio da mu dijete bude uspješno i sretno. Uspješan i sretan čovjek sigurno nije onaj čovjek koji je odgojen pod staklenim zvonom, da bude poslušnik i da ne izražava svoj stav jer će zbog toga imati neke posljedice.

Uvijek ima mjesta za napredak.

To je ono što film poručuje. Stvarno ne želim uperiti prstom i osuditi, nego reći: “Okej, svi smo tu gdje jesmo.” Samo je pitanje jesmo li s tim zadovoljni. Psiholozi kažu: “Onaj roditelji koji nije  došao u situaciju da pomisli na to da digne ruku na svoje dijete, laže.” Nema takvog roditelja. To samo znači da nije dovoljno vremena proveo sa svojim djetetom. Pitanje je gdje ćemo si postaviti granicu. Pitanje je kako ćemo se u toj situaciji postaviti, hoćemo li napraviti time out i reći: “Napravio si neku lošu stvar, ja ne želim da se ti tako ponašaš.” Pitanje je treba li dijete zbog toga kazniti ili s njim treba sjesti i obrazložiti mu što je napravilo i vrlo jasno i s porukom reći: “Ja se osjećam vrlo loše zbog toga što si napravio.” Ako dijete za kaznu dobije batine ili neke agresivne verbalne prodike, sigurno nećemo odgojiti dijete koje će biti tolerantno, znati komunicirati i znati dijeliti stvari.

Ušli ste duboko u portretiranje odnosa Nike i njenog dečka. Tu imamo element ilegalnog odnosa jer je ona maloljetnica. Međutim, njihov odnos je prilično funkcionalan i dio je jedne šire slike.

Mirko, kojeg je po meni odlično odglumio Igor Kovač, je kvartovski frajer na kojeg djevojke padaju pa je tako pala i naša Nika. Nismo htjeli napraviti lika koji samo iskorištava Niku radi svojeg posla, jer Nika njemu na trampolinu skače i privlači djecu. Nego smo htjeli i dečka kojem je ta djevojka draga. On s njom nema velike planove, ali mu je stalo. Kao takav, kvartovski frajer koji životari od tog posla kojeg ima, tu je da pomogne Niki doći do rješenja i da se ona i s njim iskopa iz tog grotla u koje su je roditelji bacili.

Kako je bilo surađivati s Frankom Mikolaci koja glumi Linu?

Mislim da je tu bio veliki postotak sreće. Ja sam jednostavno našla djevojčicu koje je beskrajno talentirana, a onda je dalje sve naš rad. Ne samo moj rad, nego i rad njenih kolega. Mi smo Franku našli 4-5 godina prije prve klape. Ja sam tražila dijete zato da bih snimila pilotku s kojom bih mogla konkurirati za novce za produkciju filma. Mi smo odlučili obići dramske grupe po zagrebačkim školama i ona je bila u prvoj dramskoj grupi u koju sam došla. To je bio njen prvi sat, ona je tamo došla u pratnji svoje sestre koja u filmu igra njenu polusestru. Mi smo odabrali petnaestak djevojčica za prvi casting s kojima smo onda Lana Barić i ja odradile jednu scenu iz filma. Ona je imala broj jedan, došla je prva. Nakon 10 minuta sam zaustavila taj casting, pozvala njenu mamu i rekla, slušajte, ja ću nastaviti casting jer imam još uloga za djevojčice, međutim to je to.

Ja sam svoj glavni lik našla, pitanje je bilo samo, s obzirom na to da se radi o temi o kojoj se radi, da sam morala imati majčin pristanak. Rekla sam joj da želimo dalje raditi s Frankom. Frankina majka Ivančica je jedna divna osoba koja je odmah shvatila važnost bavljenja ovom temom, vidjela je koliko njeno dijete želi to i pristala je. S Frankom smo radili tako da nismo imali samo čitaće probe i glumljenje scena, nego smo s glumcima koji s njom igraju radili na zbližavanju zato da bi ih ona osjećala kao dio svoje obitelji. Tako smo Frano (ujak) i ja s njom ispijali sokove, crtali, jeli sladolede, s Tenom i Marijom se šetala. Lana ju je pozvala da igra njenu kćer u kazališnoj predstavi Potop. Bili smo spremni uključiti kameru u onom trenutku kad se Franka mogla na probi zaletjeti Frani u zagrljaj, normalno mu sjesti u krilo i izgledati kao da joj je on pravi ujak.

Koji su planovi za ‘Trampolin’ ?

Zasad film ima stvarno dobre rezultate što se tiče festivalskog života. Možemo stvarno biti zadovoljni da je film odigrao u Poljskoj, u Estoniji i dalje će igrati u Europi. Za mjesec, dva ide u Grčku. Osim toga, film je prikazan na festivalima, na Kolkata Film Festival u Indiji i sad početkom travnja dok je još tu u Hrvatskoj u distribuciji vidjet će ga ljudi u Americi i ljudi u Južnoj Americi. Sad je otišao na Uruguay Film Festival. Planiramo ga dalje slati na festivale i svrnuti pozornost ljudima u Hrvatskoj da odu u kino i pogledaju film.

Imali smo jednu specijalnu projekciju za ljude iz struke na kojoj je bila pravobraniteljica za djecu i mladež, psiholozi, socijalni radnici, mnogi novinari, ljudi s Hrabrog telefona, poliklinike. Oni su nam rekli da se obratimo Agenciji za odgoj i obrazovanje kako bi preporučili film za srednje škole i mlade ljude. Isto tako, na festivalima koje sam spomenula vrlo se često film stavlja u selekciju za djecu i mlade jer su shvatili da ima odgojne karakteristike. Stručnjaci su nam predložili da nakon projekcija radimo tribine kako bi  ljudi  koji vide film mogli postaviti pitanja, pogotovo mladi, i da im se još više elaborira na koji način se mogu nositi s vremenom u kojem žive.

Trampolin u hrvatska kina dolazi 9. ožujka.

Komentari