Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Izvedbene umjetnosti

Kazališna umjetnost kao izborna nastava: Sušačka gimnazija odgaja kazališnu publiku

21.05.2017. Marta BanFoto: facebook.com/Prva-sušačka-hrvatska-gimnazija-u-Rijeci

Negdje u pustinjskim predjelima Izraela i Jordana obitava neobična biljka Rheum palaestinum koja je svoj opstanak u teškim uvjetima osigurala na jedinstven način – navodnjavajući samu sebe na osnovi nekoliko kapi vode koje godišnje sakupi na svojim listovima. Naoko se to ne čini pretjerano bitnim iz hrvatske, a napose riječke perspektive jer je početkom svibnja na ovim predjelima palo i previše kiše, ali ne zavaravajmo se – postoje kod nas neke druge suše koje jednako jako poput pustinjskih prepreka koče rast i napredak. Duhovna i intelektualna suša posebno je jaka, na  veliku žalost naše budućnosti, u području školstva i obrazovanja, no postoje pojedinci koji pronalaze snage da sami od sebe i tek nekoliko kapi dobre volje stvore oazu u spomenutim okolnostima. Ovo je priča o njima, Rheum palaestinum našeg društva.

Naime, prošlog tjedna riječki zrak nije već tradicionalno osvježila samo lokalna kiša, već i jedna “tragi-farsična komedija u deset kratkih slika” u kojoj su adaptirane scene iz drama “Ćelava pjevačica” i “Stolice” Eugènea Ionesca te “U iščekivanju Godota” Samuela Becketta, znakovitog naziva – “Doći će“. Ne, nije riječ o nekom novom gostovanju u sklopu Međunarodnog festivala malih scena, već o predstavi Dramske diletantske družine Prve sušačke hrvatske gimnazije u Rijeci, premijerno održanoj 12. svibnja u krugu učenika, profesora, roditelja i prijatelja Gimnazije.

Osmi sat u  školskom rasporedu: kazališna proba

Živjeti na daskama koje život znače, makar i na nekoliko mjeseci, nije lako. Nije lako posebice ako uz to morate pripremiti sat nastave lektire, pregledati nekoliko desetaka zadaćnica i održati roditeljski sastanak ili pak učiti za ispit iz kemije, pripremati uz to ispite za maturu i još stići na trening ili neku drugu izvanškolsku aktivnost… I u međuvremenu proživjeti štogod privatnog života. No stiže to nekako grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora koji već niz godina nakon popodnevne smjene barem jednom tjedno ostaju u školi i pripremaju kazališne predstave.

Foto: facebook.com/Prva-sušačka-hrvatska-gimnazija-u-Rijeci

Dok se glumci iz godine u godinu mijenjaju – svaka generacija učenika donosi neka nova lica – glavni akteri, oni koji se nerado otkrivaju, ostaju uvijek isti. Profesor hrvatskog jezika Krešimir Cvjetković dramaturg je svih predstava, dok je njegova desna ruka, savjetnica i suradnica Gordana Bogdanović, također profesorica hrvatskog jezika. U vremenu kada je teško biti profesor, naročito dobar profesor, a uz to i dobar čovjek, ovaj dvojac odolijeva prepuštanju pa ne samo da živi i svjedoči svoje zvanje kao malo tko danas, već dodatno daje sebe, svoje znanje, interese i vrijeme u školske kazališne predstave iz jednostavne i već zaboravljene potrebe učitelja da ulaganjem u druge ulažu u sebe.

Sve je započelo 2005. godine kada je profesorica Bogdanović organizirala izbornu nastavu iz kazališne umjetnosti za drugi razred gimnazije. Proučavala se povijest drame i kazališta, radilo se na tekstovima, raspravljalo, stvaralo i posjećivalo kazalište, a dvije godine kasnije nastavi se pridružio profesor Cvjetković pa je na koncu kazališna umjetnost izašla iz okvira dramskih tekstova i profesionalnih uprizorenja te je zaživjela među učenicima gimnazije.

No priča ne završava na entuzijazmu i dobroj namjeri njezinih protagonista, već godinama postojano počiva na kvaliteti koju su stvarali. Sve četiri predstave koje (zasad) ima iza sebe profesor Cvjetković osmislio je u dosluhu s vremenom njihova stvaranja, kao pravi komentar u pravi trenutak. Taj komentar nikad nije jednoličan, dapače, rezultat je maštovitog i pametnog  poigravanja s različitim izvorima koji na kraju tvore slojevitu priču, sadržajno i značenjski bogatu. Na granici svoje odmjerene aktualnosti i postojane univerzalnosti na koncu ona postaje bliska svima koji je gledaju, no prvenstveno učenicima koji u njoj sudjeluju.

Foto: facebook.com/Prva-sušačka-hrvatska-gimnazija-u-Rijeci

A to je vjerojatno i najvažnije – koncept izborne nastave koja učenike diže iz školskih klupa, koja pusta slova u čitankama i lektirama oživljava te tako umjetnička djela dovodi u suodnos s aktualnostima suvremenog društva. Učenici time ne dobivaju samo iskustvo sudjelovanja u kazališnoj predstavi; uči se timskom radu, razvija se radna disciplina, potiče se kreativno osmišljavanje scenskih rješenja i uloga, preispituju se značenja književnih klasika, odgaja se kritičko razmišljanje, prepušta se svijetu pozornice koja od njih traži vrlo težak zadatak: da izađu iz okvira svojih uobičajenih, svakodnevnih lica. Sjajan je to temelj ljubavi prema umjetnosti i kazalištu, a ako već ne stvara budućeg glumca, stvara obrazovanog i aktivnog gledatelja, što je vrijednost koju svaki od učenika nosi sa sobom dalje kroz život, kojim god putem nakon gimnazije pošli.

Od Shakespearea do Becketta

Ono što je 2005. godine započelo kao izborna nastava kazališne umjetnosti, 2007. godine iznjedrilo je prvu predstavu “Ugodit mnoštvu“, žanrovski određenu kao “smiješnu dramsku igru sa suzama i odmakom”. Zamišljena kao predstava unutar predstave, “Ugodit mnoštvu” ispreplela je dijelove Shakespeareove komedije “San ivanjske noći” (dio u kojem se sastaje skupina atenskih obrtnika kako bi se dogovorili o igrokazu o Piramu i Tizbi kojeg će izvesti na Tezejevoj svadbi), jedan dio Prologa Goetheovog “Fausta” (odnosno Predigru na pozornici u kojoj ravnatelj kazališta kaže: “Ugodit mnoštvu – to su težnje moje”), ponešto Brechta te dio Calderonove drame “Život je san”. Život kao iluzija ili stvarnost; kazalište kao iluzija ili stvarnost; kazalište kao gorka istina ili ugoda za mnoštvo, ili kako je sama profesorica Bogdanović u katalogu predstave napisala:

Ovo nije igra pretenciozna, to je vrckava aluzija na
mnogošto (kako vam se čini!) i slatka iluzija; ona želi
nasmijati i zabaviti (Ta tko ostao bi da ovaj narod zabavlja?) –
Nad svima nama leprša spoznaja da se cijeli svijet grči,
pretvara, muči, preokreće, igra i izigrava…. da je stalan samo
čovjek u svojoj kušnji između biti i ne biti.
Što nam preostaje?
Ta daj nam svjetla na pozornicu! Neka bude igra!

Prisjetimo se da je baš u to vrijeme, vrijeme ondašnje intendantice Mani Gotovac, u HNK Ivana Pl. Zajca ugađala, pardon, igrala predstava “Karolina riječka”, sa Severinom u glavnoj ulozi. Nakon petogodišnje pauze na repertoar dolazi angažirani epski teatar Bertolta Brechta u sklopu školske opere “Onaj koji govori da/Onaj koji govori ne“, djela koje propituje odnos kolektiva i pojedinca te (ne)opravdanost žrtvovanja pojedinca u korist većine. Pod utjecajem kabuki teatra uz dodatak uglazbljenog Brechtovog songa Pjesma njemačkoj majci te stare i znane pjesme Lili Marleen, “Onaj koji govori da” aludira na neka prošla vremena, ali i upozorava na ona buduća, te nas same i odluke koje želimo donijeti.

Foto: Katalog predstave

Prošle je godine, u čast “400 godina besmrtnosti” Williama Shakespearea, odigrana predstava “Jagotu se otelo bit Othello. Riječ je o “(tragi)komičnoj igri u 5 činova sa svadbom i pogrebom” u kojoj se radnja Shakespeareove tragedije ispreplela s čakavskim, domaćim elementima čiji su nositelji Grobničani Ivićina i Jožićina, protagonisti komičnih dijaloga iz riječkog Novog lista koje je Antun Gustav Matoš zabilježio u svojem putopisu o Rijeci. Uz to je svaki od Shakespearevih protagonista u predstavi imao i svoju domaću inačicu.

Posljednja se predstava “Doći će” bavila antidramom i teatrom apsurda, što je u obliku  “deset kratkih slika” vješto prilagođeno okviru današnjih zbivanja koji, vjerojatno na našu žalost, pristaje Beckettovu i Ionescovu dramskom stvaralaštvu bolje nego ikad. Tako se nesuvisao razgovor o telefonskom pozivu iz “Ćelave pjevačice” vodi među maturantima koji sjede u kafiću Bura u blizini gimnazije, dok zadubljeni i odsutni gledaju u svoje mobitele, a jednako nam je blizak i prizor vrlo hrvatskih supružnika Horvat  (gospodina i gospođe Smith u originalnom tekstu “Ćelave pjevačice”).

Tu je još prizor ponovnog upoznavanje supružnika Novak (supružnika Martin iz “Ćelave pjevačice”), zatim prizor iščekivanja Godota, pa dijalog između Starog i Stare koji također čekaju, ali svog Govornika (“Stolice”), na koncu i pojava Govornika, a cijelu predstavu zaokružuje izvedba Male noćne muzike, isprva “bez sporazuma” i podudarnih tonova dvojice izvođača, na kraju sporazumljena i skladno izvedena. Sve ove male, sjajno osmišljene cjeline povezuje ideja posvemašnje samoće, iluzije života i nesporazuma koji nas udaljavaju. Istina je to koja je, riječima profesorice Bogdanović, ne manje lijepa zato što je teška. Poput njihove predstave.

Foto: facebook.com/Prva-sušačka-hrvatska-gimnazija-u-Rijeci

Priča koju valja zapamtiti

Ovaj kratki i šturi pregled tek je dio priče jer u godinama kada nije stvarao teatar, profesorski dvojac nije mirovao. Bilo je tu raznih recitala, priredbi, izložbi, obljetnica, objavljenih knjiga od kojih svaka zaslužuje svoj poseban članak. Naravno, nisu sav teret nosili sami. Teško je odoljeti pozivu njihovih inspirativnih ideja pa su ruku pomoći uvijek rado pružali svi upućeni u njihov rad – ostali profesori, roditelji i prijatelji škole, a malo bi se toga ostvarilo i bez svesrdne podrške profesorice Đudite Franko, ravnateljice Prve sušačke hrvatske gimnazije u Rijeci.

Premda nismo rekli mnogo – tek smo zagrebali kazališnu priču ove riječke gimnazije – pisali smo s namjerom da potaknemo i inspiriramo. Da vam ukažemo kako i u postojećim prilikama ima prostora za rast, ali na nama je da ga stvorimo i njegujemo. I dok  Rheum palaestinum s početka priče ima nevjerojatnu sposobnost da hrani sebe, ovi naši protagonisti, i profesori i učenici, imaju još više – sposobnost da tu hranu dijele s nama ostalima, čineći nas bogatijima i međusobnima.  Pa ako smo i izašli iz školskih klupa, ovu lekciju još uvijek stignemo ponijeti sa sobom – i za to nikad ne moramo platiti ulaznicu.

Komentari