Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Izvedbene umjetnosti

“Kein Licht.” (HNK Zagreb): Uzbudljivo režirana opera o ekologiji i energetici

09.11.2017. Tim HrvaćaninFoto: Caroline Seidel / Ruhrtriennale 2017

Dva mjeseca nakon praizvedbe na Ruhrtriennalu, jednom od najvećih njemačkih umjetničkih festivala, opera “Kein Licht.” 7. studenog premijerno je izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Opera je udružila suvremenog francuskog skladatelja Phillipea Manouryja, dramatičarku i Nobelovku Elfriedu Jelinek, nagrađivanog i hvaljenog njemačkog redatelja Nicolasa Stemanna te perspektivnog francuskog dirigenta Juliena Leroya.

Nuklearna katastrofa u Fukushimi 2011. godine ishodište je dramskog teksta koji govori o čovjekovoj vezi s prirodom i tehnologijom, o ekologiji i energetici. U stilu karakterističnom za Elfriedu Jelinek, “Kein Licht.” nema dramska lica ni linearnu radnju. Riječ je o eseju koji u tehnici struje svijesti iznosi (auto)refleksivne misli o našoj odgovornosti za okoliš i zagađenje prirode (pojedinačnoj i društvenoj), o tehnološkom napretku, o stvaranju i potrošnji energije te o budućnosti čovječanstva.

U par navrata Jelinek se dotiče i stručne znanstvene terminologije koja bi više zainteresirala nekog studenta FER-a ili PMF-a nego prosječnog gledatelja koji se našao na zagrebačkoj premijeri opere. No cilj ove opere nije upoznati gledatelja s teorijom nuklearne fizike, već potaknuti razmišljanje o našem ponašanju, o tome kako se odnosimo prema prirodi i okolišu u kojem živimo, koristimo li tehnologiju kako bi pomogli sebi i ovoj planeti ili je zlorabimo.

Redatelj Stemann operu je postavio s četvero pjevača i dvoje glumaca, uz izmjenjivanje pjevnih i govornih dijelova. Bezimeni A i B polemiziraju o nuklearnoj katastrofi u trenutku kada se ona dogodila, godinu dana poslije i u današnjici. Oni su metafora za čovječanstvo koje je iscrpilo zemljino resurse, zagadilo atmosferu, istrijebilo biljne i životinjske vrste, uništilo ekosustave, dovelo do globalnog zatopljenja i do prirodnih katastrofa. Istovremeno oni utjelovljuju sve koji ne žele preuzeti odgovornost, koji se ne žele suočiti s posljedicama, koji negiraju globalno zatopljenje i koji ništa ne poduzimaju kako bi promijenili ili popravili situaciju. Na kraju opere njih dvoje odlaze sa Zemlje na neki bezlični planet – pomalo je tužno i ironično ako će doći do toga da ljudski rod Zemlju zamijeni s nečim takvim zbog toga što smo Zemlju uništili sebičnim i neodgovornim ponašanjem.

Foto: Caroline Seidel / Ruhrtriennale 2017

“Kein Licht.” nije well-made play da bi se tu izmjenjivale savršeno sročene replike pa da bi se publika mogla poistovjetiti s likovima ili ih osuditi. Poanta je u osjećaju koji predstava prenosi i u asocijacijama koje potiče. Tu nastupa Nicolas Stemann koji je režirao više od deset tekstova Elfriede Jelinek. Stemannovo se kazalište opisuje kao postdramsko, no dok neki redatelji dramske predloške potpuno dekonstruiraju, on im više-manje ostaje vjeran, ali ih asocijativno nadograđuje slojevima značenja, simbola i metafora koje nude različite interpretacije. U stilu totalnog teatra to uključuje kostime, scenografiju, rasvjetu, lutkarstvo, glazbu, kamere i videoprojekcije, a u “Kein Licht.” čak i tehnologiju virtualne stvarnosti. Zanimljivo je kako Stemann uz upotrebu svih mogućih kazališnih izražajnih sredstva istovremeno ukida klasične kazališne konvencije (dramska lica, četvrti zid), bježi od realističnosti scenskog prikaza i kazališne iluzije, a prema tekstu se odnosi kao prema partituri čije dijelove raspoređuje glumcima poput dionica, uz puno pažnje ritmičnost i na zajedničku izvedbu.

Opera “Kein Licht.” započinje sa psom, simpatičnim malim terijerom čije zavijanje i jecaji simbolično dočaravaju stanje apokalipse za koju je bez sumnje kriv čovjek. Scenografiju čini nekoliko četvrtastih bijelih spremnika za vodu u kojima se nalazi žućkasta tekućina koja pod plavom rasvjetom svijetli fluorescentnom bojom. Aluzija na nuklearno postrojenje i zagađenje je jasna, no namjerno su odabrani spremnici za voda jer je dostupnost pitke vode već danas zabrinjavajuće pitanje. Voda je jedan od glavnih motiva predstave pa je pozornica pretvorena u bazen u koji se u jednom trenutku iz ogromne cijevi slijevaju hektolitri vode. Neki bi rekli – čemu tolika potrošnja vode za jednu predstavu? Trebamo početi od sebe i zapitati se koliko vode bespotrebno trošimo u svojim kućanstvima.

Tu su i prozirne lopte na napuhavanje u kojima se nalaze male svjetiljke, što je vizualno efektno rješenje, a troje opernih pjevača u jednom trenutku animira i lutku robota kao u nekoj dječjoj edukativnoj emisiji. U ložama u mezaninu nalaze se ekrani na kojim se prikazuje dirigent Leroy kako bi ga pjevači u svim trenucima mogli vidjeti, s obzirom na to da je orkestar smješten u stražnjem dijelu pozornicu. Što se kostimografije tiče, tehničari su obučeni u bijela odjela kakva vežemo uz radnike u nuklearnim postrojenjima. Glumci i pjevači na početku predstave izlaze svi u haljinama, večernjim toaletama, i mijenjaju ih nekoliko kroz predstavu, jedino Niels Bormann u nekom trenutku oblači hlače i majicu. Bormann je inače bivši član ansambla kazališta Münchner Kammerspiele u kojem je Nicolas Stemann kućni redatelj. Tamo je prošle godine režirao praizvedbu drame “Wut” (Bijes) Elfriede Jelinek o čemu više možete čitati ovdje.

U jednoj trenutku bezimeni A i B izlaze pred publiku u intenzivno crvenom odnosno plavom kostimu, u sceni u kojoj kombiniraju engleski, njemački i francuski jezik te pokušavaju publici objasniti kako je u Njemačkoj porastao udio ugljičnog dioksida u zraku nakon što je smanjena proizvodnja nuklearne energije pa sad nuklearnu energiju Nijemci kupuju od Francuske. A i B se valjaju od smijeha dok pričaju tu priču i scena je zaista duhovita, no istovremeno shvatite kakva nam neugodna moralna dvojba predstoji, izabrati manje zlo – nuklearnu energiju pa riskirati katastrofu poput one u Fukushimi ili stare izvore energije pa povećati emisiju ispušnih plinova. Način na koji glumci Katharina Schubert i Niels Bormann tu scenu izvode ironična je kritika industrije i velikih multinacionalnih korporacija kojima zdravlje prirode često nije na prvom mjestu.

Foto: Caroline Seidel/ Ruhrtriennale 2017

Možda i najzanimljivije rješenje predstave upotreba je VR tehnologije. Jedan od tehničara koristeći VR tehnologiju ispisuje nekoliko riječi i fraza koje se projiciraju na stražnjem zidu scene (“Istina”, “Hello darkness, my old friend”). Uz riječ “Great” ubacuje 3D model planeta Zemlje na koji počinje dodavati svakojake predmete i motive – nebodere, dimnjake, nuklearne reaktore, automobile, rakete, cunami val iznad Velike Britanije… Publici je to bilo smiješno, starije gospođe kraj mene ismijavale su te crteže, pogotovo kad je dečko dodao auteka. No u toj ilustraciji nema ničeg smiješnog. Tužna je to istina stanja u koje smo doveli Zemlju, često u ime religije (križ) ili novca (znak Eura). Posljednja scena predstave je animirani video u kojem A i B u raketi polijeću sa Zemlje, ona eksplodira, a oni slijeći na spomenuti drugi planet…

Jelinek je u svojoj kritici sveobuhvatno nemilosrdna pa na neki način proziva i znanstvenike za tehnološki razvoj. Što nam je donio tehnološki razvoj ako tehnologiju ne znamo iskoristiti da pomognemo sebi i planeti? Jesmo li prošli vrhunac tehnološkog razvoja, je li sav daljnji razvoj zapravo korak unatrag? Stemann se rubno dotiče i pitanja budućnosti čovječanstva, ne samo što se tiče opstanka na Zemlji, već intervencije tehnologije u biologiju čovjeka i umjetne inteligencije. Uostalom, jedan dio opere skladao je i “izvodi” računalni program.

“Kein Licht.” otvara niz ozbiljnih i važnih tema na jedan gotovo filozofski način. Ovo definitivno nije predstava na koju dođete, sjedite dva sata, smijete se ili uživati u ljepoti glazbenih dionica pa zabavljeni odete doma. Nije to ni ideja ni svrha ove opere. Ova predstava dopušta da potaknuti onime što se događa na sceni odlutate u mislima jer nećete propustiti neku važnu repliku za rasplet radnje. Upravo zato su je autori nazvali Thinkspiel – igra razmišljanja. Činjenica da za krajnji dojam gledatelja nije važno upijete li svaku pojedinu riječ ili notu potvrđuju scene u kojima se odvija i po četiri-pet paralelnih radnji,  a nemoguće je sve pratiti – glumce koji u prvom planu čitaju tekst, prijevod teksta, glazbu, operne pjevače koji se igraju loptama za napuhavanje i crteže koje kreira tehničar s VR tehnologijom. Jednostavno se valja prepustiti bogatstvu koje je Nicolas Stemann stvorio na sceni.

Veoma je značajno što smo u Zagrebu mogli pogledati praizvedbu jednog suvremenog opernog djela koje propituje možda najvažnije probleme čovječanstva. Nije ni zanemarivo da smo u Zagrebu dobili priliku pogledati predstavu (i upoznati se s estetikom) Nicolasa Stemanna čije predstave redovito sudjeluju na najvažnijem njemačkom kazališnom festivalu i koji režira u najprestižnijim njemačkim kazališnim kućama. A tu je naravno i Elfrieda Jelinek  koja je Nobelovu nagradu dobila još 2004., a čini mi se da njezina popularnost u Njemačkoj zadnjih godina samo raste. Na kraju ne smijemo zaboraviti ni da je HNK u Zagrebu s ovom operom udružilo snage s pariškom Operom Comique i drugim značajnim kazalištima, čime se ucrtalo na europsku kartu vodećih kazališnih institucija.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 3.667 out of 5)

Komentari