Kino Europa kao loš domaćin Rundek Cargo Tria

„Novi pristup“ fraza je koja se pojavljivala u gotovo svim najavama koncerta Rundek Cargo Trija u kinu Europa. Je li to bio medijski pokvareni telefon ili vješt marketing (koji je btw. rasprodao cijelu dvoranu), ne znam, no ono što je taj trio u subotu imao za ponuditi ne bi se moglo okarakterizirati kao novo ili revolucionarno.

Kao uvod za koncert prikazan je videouradak nepoznate obožavateljice snimljen u pariškom klubu Les Voutes. Taj blago editirani crno-bijeli amaterski snimak prikazuje Darka u prvom planu kako raspoloženo izvodi neke od pjesama koje na koncertu nismo imali prilike čuti, a samo prikazivanje prošlo je prilično konfuzno jer su svjetla u kinu Europa bila upaljena, a ton je bio prigušen žamorom posjetitelja koji su sporadično pristizali i tražili svoja mjesta.

Iako je sam nastup bio najavljen za 21:30, tek negdje oko 10 sati na intimno uređenu pozornicu penju se Isabel, Darko Rundek i Dušan Vranić. Koncert je bez najave otvoren novom pjesmom na koju je publika mlako reagirala. Čak i Rundekovi dovitljivi stihovi o boležljivom modernom čovjeku koji poseže za cijelom paletom preparata (od valijuma i marihuane do pelina) da ublaži svoje hipohondarske simptome nisu nasmijali publiku. Nedostatak sinergije benda i slušateljstva bio je bolno očit kroz sljedeće dvije pjesme. Velika dvorana kina Europa nije osiguravala intimnost koju izvedene pjesme zahtijevaju, a i prostor između pjesma, kojim Darko inače spretno vlada, bio je ispunjen kiselom reakcijom publike koja je Rundeka natjerala da skrati priču i svira. Tek je melankolična Sanjala si da si sretna pobudila interes i dvoranom se raspršilo zborsko pjevanje. Isabel je dominirala na violini, a Duce je pokazao pravo značenje pojma multiinstrumentalist. No, već na sljedećoj pjesmi Cargo Trio stroj ponovno je počeo zapinjati pod cargom hladne publike. Na radnu temperaturu vratio se tek na kraju prvog seta antifašističkom budnicom iz Španjolskog građanskog rata, Ay Carmelom, na kojoj je cijela pozornica postala crvena, a tročlani bend na njoj se doimao kao orkestar koji bi i Francisca Franka natjerao da zapjeva.

Nakon dvadesetominutne puš-pauze koncert se odvijao u toplo-hladnom tonu koji je obilježio prvi dio. Apokalipso i obrada Haustorove Bi mogo da mogu podigli su na noge mlađe entuzijaste, no veći dio publike ostao je mrzovoljno sjediti, što je atmosferu ponovno ostavilo nedorečenom. Tek je bis popravio okus u ustima. Na nečiji zahtjev odsvirana je Haustorova pjesma Šejn, koju bez pomoći šireg sastava ovaj trio ne može odsvirati. Svjestan toga Rundek je zamolio publiku za pomoć i plod toga bila je šlampavo, ali simpatično izvedena pjesma čije su riječi svi znali. Koncert je završen međimurskom narodnom Ljubav se ne trži, na kojoj je Rundek Cargo Trio zasjao i pokazao kakav zaista može biti.

Iako sam na početku bio oduševljen izborom prostora, kino Europa pokazalo se kao nezahvalan domaćin Rundek Cargo Trija. Trebao je to biti jedan koncert s intimnom atmosferom, no bend i publika nisu se uspjeli zbližiti. Vjerujem da oni čiji je broj na kartama odgovarao mjestima na samom kraju dvorane nisu uspjeli doživjeti virtuoznost Isabel na violini, niti prebrojati sve instrumente kojima je vješto baratao Dušan Vranić. Veliki broj ljudi koji sjedeći očekuje da bude zabavljen kao da je preplašio Rundeka i nismo imali priliku vidjeti ništa od onog njegovog prirodnog šarma koji dolazi na vidjelo između pjesma. Rundek Cargo Trio cijeli je repertoar besprijekorno odsvirao, no izgleda da ovaj put to nije bilo dovoljno.