Mlade kustosice Klara i Luja: “Treba samo imati ideju, ostalo je jednostavno”

Uvijek mi je iznimno zadovoljstvo upoznati, a zatim i predstaviti mlade i ambiciozne kreativce. Klara Petrović i Luja Šimunović apsolventice su povijesti umjetnosti i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su realizirale nekoliko samostalnih projekata, poput skupne izložbe Proces Inicijacije u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo i ciklusa predavanja o likovnoj kritici u sklopu autorskog portala Kulturflux. Zahvaljujući tom iskustvu, djevojke su se već profilirale kao mlade kustosice. Pozvala sam ih na razgovor povodom izložbe Transformation of Image u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, koju su pripremale u ulozi kustoskih asistentica. U pomalo romantično-nostalgičnoj atmosferi jednog zagrebačkog kafića u centru grada, opušteno smo razgovarale o studiju povijesti umjetnosti, kustosiranju i njihovim projektima.

Za početak, kako je došlo do suradnje?

Luja: Klara i ja smo se intenzivno počele družiti na prvoj godini diplomskog. Shvatile smo kako imamo slične ambicije i volju da nešto pokrenemo. Uskoro sam postala dijelom uredništva časopisa studenata povijesti umjetnosti Kontrapost, a Klara je postala dio tima koji organizira Kongres studenata povijesti umjetnosti.

Klara: Razgovarale smo o svojim iskustvima na tim projektima, pozitivnim i negativnim. Razmišljale smo i o tome što bismo voljele vidjeti u sklopu Odsjeka. Tako smo došle do nekih ideja na kojima smo odmah počele raditi, od kojih je prva realizirana izložba slikarice Toni Mažuranić u sklopu kolegija Kustoske prakse profesorice Jasne Galjer.

U uvodu ste predstavljene kao apsolventice povijesti umjetnosti, dakle već imate dio iskustva studiranja iza sebe. Možete li ocijeniti koliko dobro fakultet priprema mlade ljude za praktičan posao u budućnosti?

Luja: Kako priprema… Pa i ne baš, ne. Ovisi što te zanima. Ako te zanimaju starija razdoblja, onda mislim da je studij super. Ali suvremena, slabije. Nije do profesora, recimo istaknula bi profesoricu Jasnu Galjer i kolegij Kustoske prakse koji drži na diplomskom. Mislim da je taj kolegij najviše potaknuo Klaru i mene na suradnju i da nešto pokrenemo jer smo mogle u sklopu njega organizirati izložbu. Tada smo shvatile koliko volimo zvati ljude i slati mailove, haha.

Klara: Slažem se s Lujom. Mislim da je jako važno usmjeravati studente prema teoriji i praksi, ali, izuzev nekih kolegija, naš odsjek koncentriran je previše na faktografiju. Živimo u razdoblju u kojem stvarno ne moramo znati koje godine je nešto naslikano… Potrebnije nam je znati kako se odnositi prema tom djelu iz pozicije povjesničara umjetnosti. Ono što je nama pomoglo je podrška nekih profesora, posebno profesorice Tanje Trška. Ona je, iako stručnjakinja u renesansnoj i baroknoj umjetnosti, uvijek spremna pomoći, bez obzira radi li se o suvremenoj ili modernoj umjetnosti.

Trenutno se u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu može pogledati Međunarodna studentska izložba Transformation of Image. Radi se o programu kulturne suradnje Akademija i obrazovnih institucija zemalja jugoistočne Europe s ciljem povezivanja studentskih umjetničkih praksi. Recite mi nešto o iskustvu sudjelovanja na izložbi međunarodnih razmjera.

Klara: Bilo je puno posla, uglavnom zbog količine radova. Imale smo sreću što smo radile u timu koji je odlično funkcionirao u opuštenoj atmosferi. Asistent Ivan Skvrce okupio je studente zainteresirane za postavljanje izložbe i stvarno uzimao u obzir sve prijedloge.

Luja: Ono što nam je bilo novo je istovremeno raditi i s i pod velikom grupom ljudi. Imali smo sreću što smo se jako povezali u tih nekoliko tjedana neprestanog druženja i rada, iako smo različiti. Bilo je zanimljivo vidjeti kako funkcioniraju studenti Akademije u ulozi, uvjetno rečeno, kustosa. Dolazimo iz različitih pozadina i razmišljamo na različit način. To je jasno i u govoru o radovima i postavu. Između ostalog, mislim da smo upravo zbog toga dosta naučile. Pogotovo gledati na našu struku kroz drugi okvir.

Mogu li se radovi na neki način povezati?

Klara: Jedan od profesora iz Slovenije rekao je kako je zanimljivo vidjeti kako sudionici iz istočnoeuropskih zemalja (a time je uključio i Sloveniju i Hrvatsku) uvijek idu na koncept. Uvijek će se baviti konceptualnom umjetnošću jer su u poziciji gdje njima konceptualna umjetnost nešto znači. U Hrvatskoj ne postoji tržište. A s druge strane, u jednom New Yorku cvjeta slikarstvo zato što se slikarstvo prodaje. Tamo je slikarstvo razvijeno i vrlo popularno. Dok ovdje jako puno ljudi slikarstvo gleda kao nešto passé. I čak nedovoljno umjetnički.

Luja: To je prilično individualno, ne može se reći za neku državu aha, njih zanimaju te teme. Nisam to baš primijetila. Ono što se pojavljivalo na tematskim razinama bilo je da se jako puno radova bavi malo intimnijim, osobnijim pristupom. Malo manje njih bavi se javnim, a najmanje ih se bavi formalnim pitanjima, u smislu čiste forme (primjerice istraživanja u materijalu).

Već smo se dotaknule teme posla kustosa. Moj osobni dojam je da šira javnost u Hrvatskoj čak podcjenjuje taj posao, što proizlazi iz nerazumijevanja funkcije i obujma znanja i vještina kojima kustos u suvremenom društvu mora baratati. Što mislite o tome?

Luja: No zašto je to uopće bitno? U redu je ostati na toj razini iza. Isto se tako može reći za film, da šira javnost ne zna ulogu redatelja u filmu.

Klara: Nisam se susrela s tim. Ti kao kustos ne ciljaš na šire priznanje javnosti. Ti zapravo stvaraš prostor unutar kojeg će neki umjetnik dobiti priznanje. Mislim da je naša uloga nebitna na nekoj sveopćoj sceni. Postoje različite funkcije kustosa: od onih koji čuvaju postav i brinu se za predmete, kao primjerice u Muzeju za umjetnost i obrt, ili arhiviranje. To nisu poslovi koji trebaju biti takoreći razvikani.

Prethodno se pitanje možda više odnosilo na situaciju kakva je trenutno u Hrvatskoj, u trenutku kada se humanističke znanosti cijene manje nego ikad. Sjetimo se situacije s Filozofskim fakultetom i općenite atmosfere u društvu. Mislite li da posao kustosa može „preživjeti“ u takvim uvjetima?

Klara: Naravno. Dok god veliki muzeji zapošljavaju više od dvadeset kustosa, bit će posla. Mislim da status kustosa ne ovisi o mišljenju društva. Oni su ustaljeni dio kulturne scene jedne države koja najnormalnije financira velike institucije, pa tako i njih. O preživljavanju se vjerojatno više može govoriti u području nezavisne kustoske scene. Ona je često produktivnija i kreativnija, ali u financijskoj nemogućnosti ostvariti svoje zamisli.

Luja: Da, iako financije danas mogu doći s različitih strana, pa tako ne moraju u potpunosti ovisiti o toj atmosferi.

Koja su svojevrsna ograničenja pri stvaranju jedne izložbe?

Klara: Prvenstveno financijska. U Hrvatskoj upravo zbog toga nije moguće ostvarivati neke izložbe koje bi možda bile na nekoj razini za 2016. godinu u kojoj živimo. S druge strane, ne možemo više ostvarivati izložbe kao što su bili prvi hepeninzi u Galeriji SC u šezdesetima, ne postoji više ta povezanost. Mi ne možemo skupiti 15 ljudi koji će se sigurno i u potpunosti posvetiti nekom projektu. Ljudi jednostavno nemaju vremena ni volje. Radije će se zaposliti na nekom sigurnom mjestu gdje neće morati riskirati.

Luja: Slažem se s Klarom, mislim da je jedina prepreka financijska. To je i dobro i loše. Ako osiguraš sredstva, ništa te ne sprječava da u Pogonu rezerviraš prostor i organiziraš izložbu. A ne treba ni puno novaca, stvarno. Treba samo imati ideju.  Osim toga, puno je natječaja koji nude financijsku potporu za projekte.

Što biste rekle, jel li umjetnost još uvijek elitizirana, odnosno, ostaje li još uvijek u svojevrsnim okvirima i tako na neki način nedostupna za komuniciranje s publikom?

Klara: Institucijska, da. Ali to je stvar na koji javnost gleda umjetnost. Zanima li je suvremena umjetnost kao nešto što im je prije možda blisko, a ako gledaju umjetnost renesanse, gledaju to sa nekakvim magičnim poštivanjem, kao da je to nešto nedodirljivo i nevjerojatno. Možda s te strane, ulazak u takve institucije je njima nekako bliži, u jasniji. Slike pripadaju tu gdje jesu. Mogu ih doći pogledati jer su one stare, vrijedne i lijepe.

Luja: Ako govorimo o strogo konceptualnoj umjetnosti, naravno da ona zna biti nepristupačna. Čak i onima koji se bave time ponekad je, ako ne poznaju rad određenog umjetnika, teško prodrijeti u to. Što se tiče suvremene umjetnosti, prošle godine je Kontejner bio prilično uspješan u Klovićevim dvorima. Čini mi se da oni nisu imali elitistički pristup. Izložbu je pogledao velik broj ljudi iz različitih krugova.

U čemu je tajna uspjeha jedne izložbe?

Klara: Mislim da je stvar pravog trenutka. Jer prošlogodišnji se Device_art dogodio kada i Bijela noć. To je značilo da ljudi šeću Gornjim gradom i zato je toliko ljudi bilo tamo. Ali ako se napravi neka konceptualna izložba u Pogonu, neće doći puno ljudi zato što trebaš stvarno željeti vidjeti tu izložbu. Potpuno razumijem da netko tko dođe na izložbu i vidi da osoba lomi staklo, da će posjetitelji pomisliti kako je to suludo. Zašto sam ja ovdje? I uopće ne osuđujem te ljude. Možda je i meni prije 10 godina to bilo suludo. Nije stvar toliko ni u pristupačnosti, već je to područje koje ili ćeš voljeti ili ne. Kao što nećeš otići na svaki koncert koji postoji, a voliš glazbu. Isto tako ćeš birati i izložbe.

Luja: Rekla bih da općenito ne postoji kultura posjećivanja izložbi. No recimo Noć muzeja uspije okupiti vrlo velik broj ljudi. Često se ona i kritizira, zašto ljudi koji nikad ne idu u muzeje, onda idu tu jednu večer. Ali aktivira se ta neka svijest o provođenju jednog vikenda u muzeju koji uključuje druženje.

Dotaknimo se i teme vašeg autorskog projekta. Pokrenule ste online platformu Kulturflux za studente povijesti umjetnosti, čije ste urednice. Odakle ideja?

Klara: S kave! Žalile smo se na faks i što ćemo sa životom i kako je sve dosadno.

Luja: Nadovezuje se to na priču s Kontrapostom. Taman je meni završila cijela ta stvar. Ideja za Kulturflux rodila se iz nekakvog nezadovoljstva. Činilo nam se to kao užasno jednostavna stvar. I naravno, razmišljale smo o pomaku koji bi se dogodio.

Koje su teme, što objavljujete?

Klara: Portal je u potpunosti otvoren za studente povijesti umjetnosti. Sve se može objaviti. Mi konstantno naglašavamo da nas studenti mogu pitati sve. Mi ćemo svaki tekst pročitati više puta i reći svoje mišljenje. I mi smo još uvijek studentice. Ali možda za nekoga na 1. ili 2. godini, i taj feedback puno znači, s obzirom da smo mi prošle nešto više.

Luja: A i nekako te pogura to da, ako si rekao da ćeš napisati osvrt za neku izložbu, da onda odeš i pogledaš je, upoznaš kustosa i umjetnika. Tko zna, možda će te se taj kustos sjetiti u budućnosti i pozvati te na suradnju. Što se i događalo. Recimo, imale smo izložbu u Pogonu i okupile smo nekoliko studenata da svaki odabere jednog umjetnika koji sudjeluje na izložbi i da mu piše tekst koji će se nalaziti u katalogu koji ćemo uskoro objaviti. Tako je Maja Flajsig radila kustosku koncepciju i tekst za Ivanu Tkalčić u Galeriji Šira.

Kako ste zadovoljne interesom studenata i ostvarenom suradnjom?

Klara: Nimalo. Ipak, zadovoljna sam jer smo našle studentice koje su, po mom mišljenju, izvanredne. Motivirani i odlični ljudi. Imamo petero ljudi na koje možemo računati i to je super.

Luja: Kada smo počele s Kulturfluxom, točno smo predvidjele broj ljudi koji će nam se javiti.

Klara: Moram naglasiti da nismo razočarane. To je bilo očekivano.

Luja: Ali i lakše je kada smo dvije, odnosno kada je više ljudi. Tada ni to razočarenje nije na osobnoj razini.

Organizirale ste radionice likovne kritike sa stručnjacima u tom polju. Kako je to prošlo?

Klara: Bilo je vrlo neformalnog karaktera. Bilo je kao razgovor s likovnim kritičarima. Bile su male grupe ljudi i održano je to u mami. Dobra prilika da studenti ispituju stvari koje ih zanimaju uz taj posao.

Luja: Napomenula bih kako je bilo jako malo studenata povijesti umjetnosti. Bilo je više studenata s drugih fakulteta, čak i srednjoškolaca.

Što mislite, zašto je to tako?

Klara: Da, moraš im dati ECTS bodove ili moraju platiti radionicu jer će onda i doći na nju. To je suludo da mora postojati takav pritisak da ti nešto napraviš. Činjenica je da su studenti povijesti umjetnosti zatvoreni unutar Fakulteta. Znam ja za sebe, dok sam studirala na preddiplomskom, uopće nisam razmišljala o tome što se vani događa, o onome što je moja budućnost. Uvijek misliš da će jednom sve sjesti na svoje mjesto. No onda shvatiš kako ti je dosadno. Uz to, nisi svjestan da možeš samoinicijativno probati pokrenuti neki projekt.

Luja: Zapravo je jako lako. Ljudi iz struke zainteresirani su za suradnju, bez novaca. Sad organiziramo niz posjeta galerijama i razgovora s kustosima, možda i umjetnicima. Sad smo prvi put imale u Pogonu s curama iz Kontejnera i bilo je super, došlo je dosta ljudi i baš samo zadovoljni. Ovaj petak idemo u Muzej prekinutih veza kako bismo iz prve ruke naučile nešto o tom aspektu vođenja privatne galerije. Uz to, želja nam je ne ograničiti se samo na suvremenu umjetnost jer nam je jasno kako se svi iz Kulturfluxa ne žele baviti samo njome.

Za kraj, a već ste me zapravo preduhitrile svojim odgovorima, no kakvi su planovi za budućnost?

Klara: Trenutno je plan napisati diplomski rad čim prije, a onda razmišljati o projektima za iduću godinu. Ono što je sigurno je nastavak Procesa inicijacije u Galeriji Vn u srpnju 2017. godine.

Luja: Imamo puno planova, ali diplomirati je definitivno najhitnije.