Knjiški jubilej – “Država i revolucija” (Lenjin, V. I.): Država funkcionira sasvim dobro, i u tome je problem

Bila je sredina 1917. godine kad je Vladimir Iljič Lenjin, nedavno se vrativši iz višegodišnjeg progonstva, započeo rad na ovoj knjižici. Prema legendi ju nije na kraju stigao dovršiti zbog Oktobarske revolucije, koja ove godine zajedno s ovom knjigom navršava točno 100 godina. Napustio je pisanje o revoluciji jer je, kako je rekao, mnogo veći užitak revoluciju provoditi. Kad je izbila imperijalistička mjasorubka zvana Prvi svjetski rat, Lenjin je pobjegao od svega i otišao čitati Hegela; ali kad je izbila revolucija, borba je bila važnija od teorije. Dakle, Lenjin nas podučava primjerom kad treba, a kad ne treba filozofirati.

Gotovo svaku važnu tvrdnju koja je iznesena u ovoj knjizi Lenjin potkrepljuje debelim citatima Marxa i Engelsa, koristeći ih kao referentnu točku koja garantira točnost ili netočnost neke tvrdnje. Iz toga se može razabrati da je ovo djelo pisano za druge marksiste, konkretno one koji bi mogli imati pogrešnu ideju o tome što je država i koje su njene funkcije. I zaista, ova knjiga je prvenstveno polemika protiv svih samoproglašenih marksista koji su liberalno-demokratsku državu shvatili kao nekog neutralnog agenta koji u principu ne služi nijednoj klasi i kojeg dobro organizirani proleterijat može preuzeti igrajući po njegovim vlastitim pravilima. Država i revolucija je djelo kojim Lenjin želi reći tim marksistima „Gledajte, marksistička pozicija oko države vam je ovo i ovo, a vi ste ignoramusi“.

Diktatura proleterijata

Što je, dakle, država? Ona je prvenstveno instrument klasnog ugnjetavanja i njena je svrha držanje nižih klasa pod kontrolom. Za Lenjina (i Marxa na kojeg se poziva) može se reći da su okrenuli drugu stranu svekolike dotadašnje političke filozofije; i Hobbes i Locke složili bi se da je zaštita vlasništva jedna od temeljnih funkcija države, a Marx i Lenjin nam pokazuju što to zapravo znači: zaštita čijeg vlasništva i zaštita vlasništva od koga? Buržujskog vlasništva, od razvlaštenih. Država je, na koncu, naga sila vladajuće klase nad ostalim klasama; vlasništvo, policajac i zatvor – to je država. Dok postoji država, nema slobode, a kad bude bilo slobode, više neće biti države. Lenjin se žestoko protivi bilo kakvom unapređenju pozicije u kojoj se radnička klasa nalazi koje bi poštovalo postojeći politički aranžman, i cinično odbacuje svaku parlamentarnu borbu kao buržujski spektakl kojim se stvara iluzija demokracije.

Ovo može zvučati veoma anarhistički kad se promatra van konteksta (čak i postoji zbunjena sekta anarhista koji se nazivaju…. anarho-lenjinisti). Ako je država sila i nesloboda, treba li ju onda ukinuti? Ovdje dolazimo do veoma važne distinkcije, one između diktature buržoazije i diktature proleterijata. Diktatura buržoazije je jednostavno kapitalizam; a diktatura proleterijata je jedan od onih pojmova (zajedno s, recimo, dijalektičkim materijalizmom) čije značenje ne možemo sasvim dokučiti iz samog Marxa jer ga on i nije mnogo upotrebljavao, odnosno jedan od onih pojmova koji su toliko rašireni prvenstveno zbog utjecaja lenjinističkog/sovjetskog marksizma.

Diktatura proleterijata, kako ju Lenjin shvaća, odnosi se na sljedeće: Država se ne može naprosto ukinuti bez ukidanja materijalnih temelja (odnosa u proizvodnji) iz kojih ona izrasta, jer to može rezultirati jedino formiranjem nove buržujske države. Mora dakle biti uništen kapitalistički način proizvodnje kao materijalna baza buržujske države, a za taj je zadatak potrebno izvršiti represiju jedne klase nad drugom klasom, proletersku represiju nad kapitalističkim elementima koji će pružati otpor. Ali… rečeno je da je država instrument klasne represije. Dakle, prost argument slijedi, proleterijat mora upotrijebiti državnu prisilu kao obrambeno oružje. A takva proleterska država ne može biti ništa drugo osim države koja odumire, pošto njeni vlastiti materijalni temelji bivaju iskorjenjivani. Lenjin shvaća diktaturu proleterijata kao samoukidajuću radničku državu.

Apokrifna kritika

Pošto je Lenjin uzeo Marxa i Engelsa kao svoje utemeljenje, pojavile su se marksističke kritike Države i revolucije u posljednjih 100 godina. Sve su donekle opskurne; Lenjin je htio ostaviti dojam poznavaoca izvornog marksizma i to mu je uvelike uspjelo, te se marksističke kritike koje dovode njegovo razumijevanje Marxa u pitanje moraju pažljivo iskapati. Prema jednoj od njih, Lenjin zapada u isto nerazumjevanje države za koje su odgovorni oportunisti, reformisti i parlamentaristi koje inače opravdano kritizira; Lenjin (a možda već i Engels) reificiraju državu time što ju vide kao objekt, instrument, neutralnu stvar koja služi buržoaziji samo zato što ju buržoazija upotrebljava protiv proleterijata, a služit će proleterijatu ako ju on preuzme i upotrijebi u vlastite svrhe.

Prema ovoj kritici, promjena unutar odnosa proizvodnje već jest odumiranje države kao društvenog odnosa koji postoji jedino uz klasu, i svako razumijevanje diktature proleterijata kao državne forme je paradoksalno. Ovo se može činiti kao pretjerana teorijska pedantnost, no zapravo bi moglo biti važno jer predstavlja djelomično objašnjenje toga zašto je SSSR na kraju postao to što već je: samo još jedna država, sa svime što to podrazumijeva. Također predstavlja i objašnjenje toga zašto je sovjetski marksizam, građen na Lenjinu kao vrhuncu, bio to što je bio; jedna režimska filozofija, nešto što marksizam kao kritika svega postojećeg ne bi nikad trebao biti.

Država i klasa

Ipak, danas se nalazimo u vremenu u kojem nitko više ne vjeruje buržujskoj državi, ali skoro svi imaju problema nazvati ju buržujskom; svi će se složiti s klasno neodređenim tvrdnjama poput toga da sistem služi eliti umjesto da služi običnom čovjeku, te s tim da su sve priče o demokraciji i vladavini prava samo celofan u koji se zamata nemilosrdna igra nulte sume u kojoj ta elita pobjeđuje dok taj obični čovjek gubi. I bez čitanja Lenjina, svi su danas više ili manje svjesni ciničnih i prizemnih istina o tome kako liberalna demokracija funkcionira, samo što u političkom diskursu više nema mjesta za bilo kakav govor o klasama i svemu što bi ti pojmovi rasvijetlili. Sto godina kasnije, nalazimo se u situaciji gdje je Država i revolucija preporučljiva barem kao početni tekst.