Knjiški jubilej – “Homo faber” (Frisch, M.): Putositnice modernog Edipa

Ove je godine šezdeseta obljetnica izlaska cijenjenoga romana Homo faber (1957) švicarskoga književnika, dramatičara i prozaika Maxa Frischa. Njegova recepcija u nas općenito boluje od nekog kvalitativno-kvantitativnog deficita, a sličan je slučaj i kad je riječ o rečenom romanu. Njime se, koliko mi je poznato, pozabavio uglavnom tek poneki germanist. A ni u našoj književnosti ne može se govoriti o nekoj velikoj intertekstualnoj sponi Frischa i ovdašnje literarne produkcije.

Najveća je iznimka pritom dobar roman Igora Štiksa Elijahova stolica, objavljen nekih pedesetak godina po izlasku Homo fabera. Štiksov naslov unekoliko figurira kao hommage Frischovu proznom vrhuncu te, premda začinjen listovima plodna areala herbae balcanicae, čak i „parazitira“ na sentimentu Frischove proze.

Homo faber je roman relativno jednostavne pripovjedne strukture te poznata i aluzivna sadržaja. Podijeljen je u dva dijela, dvije postaje, te je pisan dnevnički-izvještajno (Ein Bericht), tek izmjenjujući analeptički dva pripovjedna kanala, američki i europski, egzotični i kulturni.

Pedesetogodišnji inženjer Walter Faber post festum priča tragiku svoga života sa smrtne postelje. Tragikum je komprimiran u dva kratka razdoblja u razmaku od trideset godina. Naime, inženjer Faber spletom „kontingentnih“ sila, poslovno putujući u Venezuelu, skreće sa zacrtana smjera te preko Srednje Amerike i New Yorka, usputno na kapaljku kupeći u mozaik prosijane fatalne informacije, stiže na brod za Pariz gdje upoznaje svoju nepoznatu kćer, reziduum davne predratne ljubavi, s kojom započinje vezu. Po putovanju u Europu, preko Mediterana, s njom dospijeva u Grčku u kojoj ponešto omodernjena tragedija i okončava, kako i priliči drevnoj vrsti.

Likovi omodernjene tragedije i njihov hybris

Dakako, i Štiksov junak Richard Richter također je pedesetogodišnjak, također za konzumaciju romana amblematskoga prezimena (sudac) te se također tragično upušta u incestuoznu vezu, međutim djelomično izmijenjenu za potrebe nutarnje koherencije Štiksove priče. Isto je tako jasno da Richtera na put goni i u propast gura bremenita, traumatična prošlost ovijena kao klupko oko hybrisa nositelja radnje.

Čovjek Faber doduše, za razliku od Richtera, biće je razuma, homo technicus, tehnozof koji zasijeca opne života ohlađenim matematičkim skalpelom statistike i vjerojatnosti – tehno-biologijskog ekvilibrija: „Vjerojatnost (da na 6 000 000 000 bacanja kocke dolazi približno 1 000 000 000 jedinica) i nevjerojatnost (da na 6 bacanja iste kocke dolazi 6 jedinica) ne razlikuju se u biti, nego samo učestalošću, i pritom se ono češće od samoga početka čini vjerodostojnijim. No, ako se nevjerojatnost jednom dogodi, nema u tome nikakve više sile, nikakva čuda ili ičega sličnog, kako bi to laik rado htio.“

Međutim, nije (samo) igra slučaja ono što pokreće dnevnički rekapitulacijski Izvještaj. Nego je to svjesni niz odluka nosivih likova, njihova tragička volja. Odluke Fabera i Hanne, njegove studentske ljubavi, odluke Sabeth, njihove kćeri, u konačnici i niz odluka maloga broja sporednih likova. Ograničeni broj likova uistinu podsjeća na dramatis personae. Čini se, dakle, da roman rasporedom svojih pripovjednih šahovskih figura želi obaviti dvije funkcije, jednu ekspresivnu i jednu apelativnu.

Ekspresivna i apelativna funkcija romana

Ekspresivna funkcija služi jednoj suvremenoj, modernističkoj razradi edipovske tragičke tematske konstrukcije. Apelativna funkcija romaneskne formacije sastoji se u otvaranju mnoštva (opće)društvenih problema i filozofskih pitanja.

Homo faber ima sve strukturne elemente tragedije prema dukatovsko-leskyjevskoj tipologiji: seriozno prikazan i svjesno proživljen, nepopravljiv čovjekov rasap u svijetu, koji po frišovskoj teoriji vjerojatnosti ima stvarnosni dogođajni potencijal. Svijet tragičkog konflikta ujedno nije ni dobar ni loš, već je u Frischovoj izvedbi nalik fridrihovskoj ispražnjenoj transcendenciji gdje se Gehlenove duše u tehničkom dobu suprotstavljaju Frischovim elektronskim mozgovima, Hannin i Sabethin van Gogh Faberovim dizel-motorima. Kraj u smrti naravno puno je osobniji. Kao što su smrti uvijek duboko subjektivne.

Apelativna dimenzija romana ide u pravcu suprotnom od antičke tragedijske problematike. I otvara različita pitanja koja se mogu grupirati u tri skupine.

Frischov društvenokritički pristup racionalističkom svijetu i njegovim ambivalencijama

Prvu čine opća pitanja – od vječnog muško-ženskog odnosa, do braka, pobačaja, karijere, samostalnosti, slobode, ispunjenja i ostvarenja života. Druga skupina sastoji se od inherentne i implicitne kritike suvremenoga društva i razvitka, na tragu različitih kulturoloških studija (Marcuse, Adorno, Horkheimer, pa i Gehlen i sl). Nekako je taj sloj najviše upisan u stereotipne tekstualne kalupe vezane uz Amerikance i „The American Way of Life“.

Amerikanci su redom: bljedoliki vitaminožderi, koji piju hladan čaj i ne znaju što je kruh, Coca-Cola ljudi kože nalik na pečenu kobasicu koji žive zato što ima penicilina, koji su glasni i prenemažu se zato što su Amerikanci, patroni čovječanstva puni optimizma, tapšači ramena koji žive s ready for use instalacijama među gradovima praznih konstrukcija do kojih vode highwayi. Njihov je način života američki način života – „amerikanizirani vakuum“ objektiviran u „reklami za optimizam kao neonskoj tapeti prije noći i prije smrti“. A smrt u takvoj dominantnoj suvremenoj kulturi dolazi u pornografskom obliku, kao što vječna mladost dolazi u patvorenu obliku.

Naravno, ovu naoštrenu i vehementnu invektivu upućenu američkom životnom, odnosno (pop)kulturnom stilu potrebno je apstrahirati jer u mnogome važi i za mnoge druge (mikro)kulturne sredine, a već i zato da se razlabavi kajiš stereotipa koji lako mogu prerasti svoje neobavezne i šaljive ironijske implikacije. Jer kako nas uči Pageaux, stereotipi su okamenjeni, značenjski isključivi i polikontekstualni i kada vas se jednom (ne-opravdano) dobavežu nemoguće ih se otarasiti.

Frischov prašumski intermezzo (Conrad-Marquez)

Treća pitanja koja se u romanu otvaraju su ona vremenska i (opet) kulturološka. Ona se razrađuju u dijelovima romana koji su smješteni u središnju Ameriku. U njoj se kontekstualizra kronijski i kulturalni relativizam. Nema toga posla i roka, nema te industrijalizacije i napretka koji se ne mogu dezintegrirati i prikazati gusto, sluzavo, vlažno i nepomično, kao što je vrijeme u tropskim krajevima. Faber putuje u samo srce tame kako bi pronašao prijatelja koji se antimodernistički razodgojio kao Kurtz. Tamo se dakako gubi.

Gubi se u atmosferi nepomične tropske katatonije gdje gusti znoj oponaša zrak i ljudi prolaze nadutom magličastom hladetinom nalik krvavu mjehuru, prolaze kao ronioci u od vlage hrđavim skafanderima kroz užeglo, zeleno i duboko podmorje. U toj prašumskoj atmosferi zamora zaboravlja se i vlastito ime i zanimanje. Uostalom ono što nam je onako genijalno dočarao G. G. Marquez.

Ako je Frisch spona između edipovske tragedije i Štiksova Homo fabera, onda je tim više i uspjelije i most kojim Joseph Conrad ulazi u tropsku atemporalnu baštu od mašte G. G. Marqueza.

Nedvojbeno je da je Frischov Homo faber svoj kultni status gradio i izgradio prvenstveno antičko-frojdističkom tabu temom, no on danas može biti živ, ne više isključivo kao popkulturni simulakralni rekvizit, već sekundarno i kao mali literarni prilog teorijskim raspravama o organizaciji vremena, rada i kulture, pa i dan-danas. Ništa manje, kakogod, ostao je živ kao vrhunski lirski pejsaž Srednje Amerike.