Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Knjige

Knjiški jubilej – “Das Kapital” (Marx, K.): Nelagodnosti u političkoj ekonomiji

01.09.2017. Filip DračaFoto: Facebook.com/KarlMarxAuthor

Sve o čemu Marx govori u prvom tomu Kapitala može se izraziti u pet elementarnih lekcija. Nijedna od njih nije nešto radikalno; sve su poprilično zdravorazumske i prihvaćanje bilo koje od njih ne čini nikoga marksistom. Prihvaćanje svih njih također ne čini nikoga marksistom. Međutim ako prihvatimo svaku od njih i promislimo ih do kraja – ako deriviramo iz njih sve što logički slijedi – tad već dobivamo najradikalniju kritiku političke ekonomije koja je dosad objavljena.

Bertrand Russell je jednom prilikom rekao da dobar argument ima premise s kojima bi se svatko složio jer su jednostavno očigledno točne, ali iz njih izvuče lud zaključak koji nikome nije pao na pamet; nešto slično bi se moglo reći za cijeli prvi tom Kapitala. Njegovi temelji nisu ništa novo; Marx ih je sve preuzeo iz već postojeće tradicije klasične političke ekonomije koju je desetljećima proučavao. Njegove konkluzije su ono što je u Kapitalu zapaljivo. Ove se godine puni točno 150 godina od prvog izdanja prve knjige Kapitala, i lekcije koje imamo izvući iz te knjige ostaju s nama sve dok postoji kapitalizam.

1.) Vrijednost roba

Radna teorija vrijednosti je zapravo poprilično kontroverzna, no to je samo zato što ju njeni kritičari uglavnom ne razumiju; ne postoji niti jedna kritika Marxove teorije vrijednosti koja se ne temelji na ogromnom  nerazumijevanju onoga što ta teorija tvrdi. Zapravo je posve zdravorazumska kad ju ispravno shvatimo. Također, Marxovu teoriju vrijednosti bismo samo uvjetno mogli nazvati radnom teorijom vrijednosti; on sam u Kapitalu nigdje ne koristi taj naziv, a i njegova varijanta te teorije nije identična s radnom teorijom vrijednosti Adama Smitha ili Davida Ricarda.

Što određuje vrijednost neke vrste roba? Odnos potražnje i ponude je dobar početak ako govorimo o cijeni, no nije dobro ostati na njemu kao što nije ni dobro ostati na cijenama. Ako je ponuda veća od potražnje, roba je relativno jeftina. Ako je potražnja veća od ponude, posve ista roba postaje skupa. Ako su potražnja i ponuda uravnotežene, dolazimo do ekvilibrijske ili naravne cijene. Dosad je pjesma poznata; no odnos potražnje i ponude nam nije dovoljan da bismo objasnili zašto se različite vrste roba razlikuju u vrijednosti. Potražnja i ponuda su obostrano ukinute onda kad su u ravnoteži, i tu njihova eksplanatorna moć nestaje. Marxova teorija vrijednosti bi se samo indirektno mogla nazvati teorijom cijena; vrijednost je mnogo širi pojam, kojemu je cijena samo novčani izraz.

Na primjer, traktor će uvijek biti nekoliko tisuća puta vrijedniji od bureka, i ova činjenica nije ovisna o subjektivnim evaluacijama pojedinih kupaca i prodavača iako one mogu utjecati na konkretne cijene. Pojedini čovjek može, ako je dovoljno lud, prodati traktor po vrijednosti jednog bureka ili kupiti burek po vrijednosti jednog traktora; no ekonomija u kojoj bi svi razmjenjivali traktore i bureke kao da su ekvivalentni bi bila poprilično nestabilna.

Ali zašto je traktor toliko vredniji od bureka? Mogli bismo izlistati hrpu razloga ovoj razlici, no svi su svodivi na jednu stvar: traktor više vrijedi zato što zahtijeva mnogo više ljudskog rada. Traktor zahtijeva više resursa; ali resursi se ne vade sami iz prirode i ne donose se sami u tvornicu. Nadalje, proizvodnja traktora zahtijeva obrazovaniju radnu snagu, pošto maltene bilo tko može proizvesti burek; ali obrazovana radna snaga se također nije sama od sebe uzgojila, društven rad je bio potreban i za taj faktor. I tako dalje. Rad je supstancija vrijednosti i tvrda materijalna granica tome koliko neka vrsta roba uopće može vrijediti na slobodnom tržištu.

Marx ne tvrdi, kako mu njegovi nepismeni kritičari često pripisuju, da bilo kakav rad određuje vrijednost, ili da svaki rad određuje vrijednost. Uvijek govori o količini nužnog rada, unutar takvih i takvih uvjeta proizvodnje. Onaj tko je ljenčario i proveo dva sata radeći na nečemu što zahtjeva samo jedan sat nije udvostručio vrijednost robe; obrnuto, nije ni onaj koji se jako upregao i dovršio posao za pola sata tu vrijednost prepolovio. Marx govori o širokim, općim prosjecima.

Sama korisnost robe nam nije dovoljna da bismo objasnili njenu vrijednost; postoje korisne stvari koje nemaju vrijednosti jer nikakav rad nije potreban da bi se do njih došlo. Zrak koji udišemo svakako je jedna korisna stvar, no nema vrijednosti jer nikakav rad nije potreban da bi se došlo do zraka.

2.) Kapitalizam: određenje pojma

Kapitalizam je način proizvodnje u kojem su sredstva za proizvodnju privatno posjedovana i u kojemu se radna snaga kupuje i prodaje kao jedna od roba na slobodnom tržištu. Kapitalist je ovdje kupac radne snage, a proleter njen prodavač. Kapitalizam nije puko posjedovanje vlasništva i razmjenjivanje istog s drugim posjednicima vlasništva. Ljudi su u gotovo svakom ekonomskom aranžmanu koji je ikad postojao posjedovali stvari i razmjenjivali ih, ali kapitalizam ipak nije oduvijek postojao. Privatno vlasništvo nad čime? Nad sredstvima za proizvodnju. Slobodno trgovanje čime? Radnom snagom.

Ove su karakteristike ono po čemu se kapitalizam razlikuje od prijašnjih načina proizvodnje. Prosječni predindustrijalni srednjovjekovni seljak je svoje potrebe uglavnom namirivao sam; samom je sebi proizvodio hranu i odjeću, samom je sebi gradio kuću, i tako dalje. Nije proizvodio samo za sebe nego i za aristokraciju, ali nije o njoj egzistencijalno ovisio onako kako u kapitalizmu najamni radnik ovisi o čovjeku koji mu daje plaću.

Nema ničeg prirodnog ili politički neutralnog u situaciji u kojoj se nalazi najamni radnik. Ta je situacija relativno nova pojava u ljudskoj povijesti i uspostavljena je kolosalnim državnim nasiljem, kao što je Marx detaljno prikazao u zadnja dva poglavlja Kapitala (onima o prvobitnoj akumulaciji kapitala i teoriji kolonizacije). Nije uvijek bilo uobičajeno da čovjek preživljava tako da prodaje svoju radnu snagu na tržištu rada; dapače, antički rimski filozof Ciceron je jednom rekao da čovjek koji prodaje golu kožu nekom bogatašu samo da bi preživio nije u puno boljem položaju od roba.

3.) Asimetrija kupovanja i prodavanja

Kupovina i prodaja su dvije strane istog čina; svaki put kad netko nešto kupi, netko je nešto i prodao. Ali ovo ne znači da su dvije strane ovog čina simetrične, jer svatko tko ima novaca može kupovati, ali ne može svatko tko ima robe prodavati. Mušterija i prodavač misle na istu stvar, a to je mušterija. Prodavač je onaj koji mora misliti na tuđe potrebe i potruditi se, dok je kupcu dovoljno da ima novce u džepu. Ovo je tako zbog posebne prirode novca; on je univerzalni ekvivalent svim robama i sve robe kroz njega nalaze zajednički izraz vrijednosti. Novac je zbog toga moćan, svi žele novac, ali ne želi svatko robu.

Marx je iskoristio ovu jednostavnu istinu da dokaže kako je opća kriza u kapitalizmu zbog pomanjkanja potražnje teoretski moguća. Novcu je namjena to da bude potrošen i vraćen u slobodnu cirkulaciju; ne bismo ga trebali zadržavati za sebe jer ga time povlačimo iz tržišta kojemu je namijenjen. Svaka škrtica stvara jednu malu rupu u potražnji, jednu malu deflaciju. A kad bi mnogi ljudi držali novac za sebe, planirajući ga eventualno potrošiti u trenutku koji nikad ne dođe, tada imamo posla s generalnom krizom kapitalizma.

Jedan od razloga zašto je zlatni standard bio napušten nakon krize iz 1929. godine je upravo taj što su Keynes i drugi ekonomisti tog doba smatrali da zlato nije dobra osnova vrijednosti novca jer kad novac postoji u ograničenim količinama (kao što je zlato ograničeno), ljudi su skloni tome da ga prikupljaju u zalihama poput nekih hrčaka. Nije štetno kad jedan čovjek to radi, ali ako milijuni ljudi to rade kroz više desetljeća, tada se to pretvara u opasnost. Iz tog razloga se prešlo na novac čiju količinu država ima pod kontrolom. Naravno, promašili su “ceo fusbal”, pravi je razlog u samoj naravi novca i u utjecaju koji novac izvrši kad ga se uvede u razmjenu roba, no ipak je važno napomenuti da je Marx u svojem vremenu bio jedini koji je uvidio mogućnost generalne krize kapitalizma.

4.) Izvor viška vrijednosti

Moguće je neku robu kupiti po niskoj vrijednosti te ju negdje drugdje prodati po višoj; zmija koja tako učini je uspjela steći profit, pretvorila je malo novca u više novca, kupila je nešto radi prodavanja. No preprodavanje nije objašnjenje viška vrijednosti, i kapitalizam svakako nije obična preprodaja. Nikakva nova vrijednost nije proizvedena u preprodaji, jedino što se dogodilo je to da su nakon nje robe i novac drugačije distribuirani. Jedan od ključnih Marxovih teorema je to da višak vrijednosti ne može proizaći iz pukog robnog prometa te da mora biti proizveden na nekoj drugoj razini ekonomske aktivnosti.

Višak vrijednosti dolazi iz proizvodnje, jednostavno rečeno. Međutim, kapitalistička proizvodnja ima dva faktora; sredstva za proizvodnju (alati ili strojevi, sirovine, itd.) i radnu snagu (najamne radnike koji pomoću sredstava za proizvodnju proizvode robe). Marx iznosi argument da sredstva za proizvodnju nikada nisu izvor viška vrijednosti; samo radna snaga može proizvesti novu vrijednost.

Sredstva za proizvodnju se stalno troše kroz uporabu. Rabljeni strojevi su manje vrijedni od novih strojeva iste vrste, dok sirovina u potpunosti nestaje kad je jednom upotrijebljena. Drugim riječima, sredstva za proizvodnju gube na vrijednosti proporcionalno svojoj uporabi; odnosno, ona samo prenose vrijednost koju već imaju u sebi na gotovu robu i nisu izvor nove vrijednosti. Samo ljudski rad može generirati posve novu vrijednost; vrijednost radne snage će sutra ostati ista kakva je danas. A i ako padne, to sigurno neće biti zato što je jučer radila i potrošila jedan dio svojih proizvodnih kapaciteta, jer to se ne događa. Ljudski rad je neisrcpan izvor nove vrijednosti i višak vrijednosti može doći jedino od radnika. Buržujski ekonomisti su govorili da su napredne tehnologije industrijske revolucije izvor viška vrijednosti; običan štrajk je dovoljan da se ova besmislica opovrgne.

Konačno, ovome valja dodati još jedan argument Marxa o odnosu viška vrijednosti i radne snage; vrijednost radne snage nam ništa ne govori o vrijednosti koju će ona proizvesti. Vrijednost radne snage uvijek korelira s vrijednošću svih roba koje su potrebne da se radna snaga održi i reproducira na nekom životnom standardu; no vrijednost svega što radnik potroši nam ne govori ništa o vrijednosti onoga što će proizvesti. Višak vrijednosti je moguć zato i samo zato što radna snaga može od sebe dati veću vrijednost od one koju uzima.

5.) Kapitalizam i produktivnost rada

John Stuart Mill se svojedobno iščuđavao – I Marx se sprda s njegovim čuđenjem – nad time što je kapitalistički tehnološki progres drastično umanjio količinu ljudskog rada koja je potrebna za proizvodnju roba, ali unatoč tome nije čovjeku uštedio niti sekundu slobodnog vremena. Naprotiv, suvremeni radnik radi mnogo više nego njegovi kmetovski preci unatoč tome što u principu ne mora. Ovo je zato što unutar kapitalizma tehnološki progres ne služi tome da radniku uštedi vremena, nego da poveća proizvodnost njegovog rada kako bi kapitalist mogao iscijediti iz njega što veći višak vrijednosti.

Postoje mnogi razlozi tome zašto kapitalist teži što većoj produktivnosti rada; jedan je očigledno taj da je konkurentniji na tržištu ako njegovi radnici mogu unutar istog vremena proizvesti veću vrijednost. Također, sa povećanjem u produktivnosti rada svaki individualni primjerak neke robe manje vrijedi (kao što već možemo zaključiti iz radne teorije vrijednosti), što opet čini kapitalista konkurentnijim. Konkurencija je jedan od razloga u svakom pogledu.

Osim toga,  kapitalist koji slijedi svoj najbolji interes teži tome da zapošljava što manje ljudi i nikad više od one količine koja mu je potrebna. Kapitalist je “poslodavac” samo usput, i sasvim sigurno ne otvara radna mjesta radi njih samih. Ako može naći radnika koji će obavljati posao dva čovjeka, neće tražiti dva radnika. Ili još bolje – ako može doći do tehnologije koja omogućava jednom radniku da obavlja posao za koji je prethodno bilo potrebno desetero ljudi, prije će ići za tom tehnologijom nego za desetoricom radnika.

Kapitalist također ne voli to što mora imati posla s ljudskim radom, tim potencijalno neposlušnim resursom koji ima neke svoje namjere, koji može pregovarati o svojoj vlastitoj vrijednosti i koji se može buniti; kada bi mogao nekom magijom otkinuti radnu snagu od čovjeka te potom zadržati radnu snagu a čovjeka odbaciti da nema s njim posla, kapitalist bi to i učinio. Ne može to učiniti, ali to ne znači da neće ići prema tome koliko je god moguće i dehumanizirati rad do maksimuma.

Kapitalistu u svakom pogledu automatizacija rada pogoduje, i on se nosi s radnom snagom samo onoliko koliko mora. Iz tog razloga on ima preferenciju prema što učinkovitijim sredstvima za proizvodnju, što je ekonomska atmosfera kojoj tehnološki progres pogoduje sve dok je profitabilan.

Ergo…

Sve je od pobrojanog već poznato; Marx nije otkrio neke nove temelje na kojima trebamo razumijevati političku ekonomiju, nego je nadograđivao na već postojećim temeljima koje je naslijedio od prijašnjih ekonomista. No koristeći se njihovim vlastitim uvidima, iznio je nekoliko dubokih kritika koje pogađaju srž kapitalističkog načina proizvodnje; samo je bilo potrebno promisliti ono što je već poznato do kraja.

Ako 1.) i 4.) prihvatimo zajedno sa 5.), dolazimo do jednog od temeljnih problema kapitalizma s kojim je u vezi Marxovo glasovito predviđanje o tendenciji pada profitne stope; Kapitalizam ne može opstati bez ljudskog rada, no ipak teži tome da udio ljudskog rada u proizvodnji svede na minimum, pa čak i na nulu. Ovo je na duge staze katastrofalno za kapitalizam; potpuno automatizirana ekonomija u kojoj ljudski rad nije potreban doslovno ni za što bi bila kraj kapitalizma. Međutim kapitalizam upravo u tom smjeru i ide. Također, pošto nužna količina rada određuje vrijednost roba, i pošto kapitalizam ide za tim da tu količinu rada maksimalno umanji povećanjem produktivnosti rada, slijedi opće opadanje vrijednosti roba sve do eventualnog samoukidanja vrijednosti, samoukidanja rada, samouništenja kapitalizma.

Ako 2.) i 3.) prihvatimo i promislimo ih skupa, dolazimo do još jednog problema: odnos kapitalista i radnika nikad nije odnos dvaju jednako moćnih strana. Liberali često govore: nije lako biti kapitalist, kapitalist mora stalno gledati da proda dok njegove mušterije ne moraju misliti ni na što osim na svoje trbuhe. I ovo je točno, ali ne zaboravimo da isti zakon vrijedi i za odnos radnika i kapitalista u kojem je, prisjetimo se, prethodni prodavač radne snage, a potonji njen kupac. U ovom je odnosu kapitalist taj koji misli prvenstveno na sebe, a radnik taj koji također misli na kapitalista. Kapitalist je nužno moćniji u ovom odnosu iz istog razloga iz kojeg je novac moćniji od bilo koje partikularne robe.

Dodajmo tome činjenicu da su interesi kupca i prodavača uvijek sukobljeni: kupac želi što bolju robu po što manjoj cijeni, dok prodavač želi što više novaca za minimalan trud. Kapitalistu je idealna radna snaga ona koja će šljakati po cijele dane i neće se žaliti na mizeriju od plaće, dok je radniku idealna kapitalistička mušterija ona koja će dobro plaćati bez da previše zahtijeva. Ovo su direktno sukobljeni interesi. Iz buržujske perspektive, i radnik i kapitalist u ovom sporu imaju jednako pravo, svaki reprezentirajući svoje vlasništvo. Međutim, u konfliktu jednakih prava, sila će presuditi. Ovo je jedan od načina na koji možemo artikulirati pojam klasne borbe.

Bezbrojni su drugi zaključci koji bi se mogli izvući iz pojedinih djelova ove kombinatorike, no što slijedi iz svih njih skupa? Marx je pogodio metu u središte kad je usporedio kapitalizam s vampirima; kapitalizam je poput nekakvog monstruma koji je vječito na samrtnoj postelji, ali ipak odbija umrijeti, i koji ne može a da ne srče živi rad radi svojeg vlastitog postojanja.

0%
1
2
3
4
5

(7 votes, average: 3.714 out of 5)

Komentari