Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Knjige

Književni kutak: Daleka obala

11.04.2015. Ziher.hr
Foto: facebook.com/Art&Literature

Foto: facebook.com/Art&Literature

Prije nekog vremena Ziher je započeo suradnju s Facebook grupom Pisci i književnost u koju su skupljeni pisci raznih profila. Donosili smo intervjue koje međusobno rade, njihove kratke priče, a sada vam donosimo i neke od njihovih nešto dužih priča. Priče su različitih žanrova, a neke od njih osvajale su i nagrade na raznim književnim natječajima.

Autor: Jasminka Mesarić
Žanr:
Ljubavna priča

Nitko zaista nije mogao ni naslutiti da će njih dvoje to učiniti. Bili su još mladi. Njoj je bilo tek šesnaest, a njemu osamnaest godina, ali glad ne pita, a godine što su prethodile nisu obećavale ništa dobro. Rat je tek završio, ljudi su bili bez posla, bez hrane i jedino što im je preostalo da potraže sreću u bijelome svijetu.
Ana i Mate zavoljeli su se još kao djeca i kako je vrijeme prolazilo, ljubav je rasla. Isto tako oboje su znali da im njihove siromašne obitelji nikad neće moći priuštiti nešto više. Bila su to vremena kad su se donosile teške odluke.
Jedne ljetne noći, davne tisuću devetsto četrdeset i sedme godine , dok je Murter tonuo u san, Mate i Ana tek sa zamotuljkom hrane, krenuli su u nepoznato. Mate je gurnuo u vodu stari očev čamac i zajedno su otplovili u noć.
Putem su se izmjenjivali u veslanju, malo Ana, pa opet malo duže Mate. Iako već izmoreni od jakog sunca nisu odustajali, ali nisu ni smjeli, jer morske struje bile su jake. Nitko nezna točno koliko je put do Italije trajao, ali nije ni važno. Bilo je samo važno da su živi i zdravi stali na talijansko tlo. Sada se još samo trebalo ukrcati na brod za Ameriku.
Ipak nije sve išlo po planu. Na brod se nije bilo lako ukrcati kao slijepi putnici, a za kartu nisu imali. Moralo se krenuti u potragu za nekim poslom kako bi mogli kupiti kartu za Ameriku. Ana je pronašla posao kod jedne obitelji gdje je čistila i tako je uspjela skupiti i nešto novaca od kojih si je mogla kupiti prve cipele. Mate je pak pomagao mornarima u luci i tako je jednog jutra naslutio da kreće još jedan brod za Ameriku. Rekao je Ani da bude spremna točno u podne kad polazi brod. Tako je i bilo. Njih dvoje uspjelo se ukrcati na brod, ali kao slijepi putnici. Zavukli su se u unutrašnjost broda i čekali da prođe neko vrijeme kako ih nitko ne bi tražio dokumente. Jeli su ostatke hrane što bi ih brodski huhari odvajali kao otpad. Najvažnije je bilo znati kako preživjeti.
Dani su sporo prolazili, vrijeme na brodu kao da je stalo. Sunce je pržilo, ljudi na palubi bili su isrpljeni i umorni. Čuo se plač gladne i bolesne djece. Poneki krik očajnih žena budio je Anu iz polusna. Očajno je iščekivala kraj najdužeg putovanja. Pogledom je tražila utjehu u Matinim očima. Stisak ruke davao je znak ohrabrenja. Ponekad su se pitali da li je njihova odluka bila ispravna, da li su možda pogriješili zbog tog velikog koraka, ali sad više nije bilo povratka.

Foto: facebook.com

Foto: facebook.com

Nitko točno nije znao koliko je to putovanje trajalo, znali su samo da su bili odbrojani mnogi dani, tjedni, a možda čak i mjeseci. I dok se tišina zavukla među putnike jedan je glas prekinuo taj mir. Čulo se kako netko viče: „Kopno na vidiku!“
Odjednom su svi bili na nogama. Očima uprtima u daljinu, napokon su počeli vjerovati u čudo. Konačno će moći reći da su kročili nogom u obećanu zemlju. Ana je osjećala neugodan pritisak u grudima, ili je to samo bio strah od nepoznatog ili možda obično uzbuđenje.
Trebalo je ipak proći još nekoliko sati da brod usidri na dalekoj obali. Putnici su usporenim korakom počeli silaziti sa broda, koljena su počela klecati, nastala je neka čudna nelagoda, nostalgija za domom.
Nisu ni slutili da su upravo stigli u daleku Australiju, a ne u Ameriku kamo su planirali ići. Jezik ionako nisu razumjeli, pa su se morali sporazumijevati kako god su znali. Svaki je početak težak, ali sada više nije bilo povratka. Na početku su svi bili smješteni u nekom prihvatilištu, a s vremenom kako je tko mogao počeo je graditi vlastiti dom.
I muškarci i žene počeli su raditi u lokalnim tvornicama. Ubrzo je Ana ostala u drugom stanju i više nije mogla ići na posao, tako da je Mate počeo raditi u dvije tvornice, u jednoj je radio u jutarnjoj smjeni,a u drugoj u popodnevnoj. Život ih nije mazio. Trebalo je proći mnogo vremena da stanu na vlastite noge, a nisu se mogli predati i zbog njihove djece.
Marina i Ivo bili su još mali da bi razumjeli tugu u majčinim očima. Ani bi se često javljala nostalgija za roditeljima i braćom. Od kad su otišli iz Hrvatske nije čula ni glas o njima.
Godine su prolazile brže nego ikad, djeca su rasla, a isto tako i tuga. S vremenom je počela rasti želja za povratkom u rodni kraj. I kad je Marina napunila dvanaest godina spremili su kofere za povratak. Djeca nisu bila oduševljena tom odlukom, ali nije na njima bilo da odlučuju. Ana je s nestrpljenjem čekala da dođe kući, zagrli majku i oca i da udahne punim plućima onaj dobro poznati murterski zrak.
Prošlo je više od petnaest godina kad je zadnji put bila u svojoj zemlji, na svojoj rodnoj grudi. Suze su počele teći bez prestanka, korak se sve više ubrzavao kad se iz daljine konačno nadzirao dom. Mate je uzeo njen kofer iz ruku, a Ana je pojurila što je brže mogla prema rodnoj kući. Stigavši pred zatvorena vrata, neka čudna bol počela joj stezati grudi. Kuća je na prvi pogled djelovala zapušteno i prazno. Pokucala je na vrata, ali nitko nije otvarao. Čekajući da joj netko otvori, putem je prošla starija žena i rekla da tu nitko ne stanuje i da su vlasnici umrli prije tri godine.
U pravom trenu stigao je i Mate s djecom kako bi zagrlio Anu prije nego što je izgubila svijest. Nije mogla vjerovati da ju je u jednom trenu snašla tolika tuga. Silno se radovala povratku, a dočekala ju je praznina i žalost. Tog trena je odlučila da više nikad neće napustiti rodni kraj. Odluka je bila teška, ali konačna. Više nikad nije htjela čuti za Australiju ni za putovanje brodom.
Mate je dugo podržavao Anu u njenoj odluci, ali ipak. . . postojalo je nešto jače od njega i jednog dana on je otišao opet na put. Australija je ostala za njega neistražena zemlja koja ga je neopisivo privlačila. Ostavio je Anu i djecu, unatoč silnoj ljubavi prema njima. Nitko to nije mogao shvatiti, kakva je to posebna nit vezala Matu za tu daleku obalu kad ga ni ljubav prema obitelji nije mogla zadržati.
Godine su prošle i sad u dvije tisuće i nekoj Marina se često prisjeća svog djetinjstva, kad je prvi put kročila na hrvatsko tlo, kad je televizor ovdje bio nepoznanica isto tako i žvakače gume. Da, vrijeme leti i majke nema više, a otac, on je još uvijek u Australiji- obećanoj zemlji ili kako bi Ana nekad znala reći „dalekoj obali“. Sada je već i Marina baka. Čuva djecu svojih triju sinova. Sretna je daleko od obale, ali uz vlastitu obitelj. Ljeti kad svrati do Murtera, posjeti i majčin grob i tek sa sjetom pomisli da li je doista bilo potrebno otići iz ovog (k)raja.

Komentari