Književni kutak: Neobični Badnjak
Autor priče: Maja Hepp Takalić
Žanr priče: priča iz života
Današnji poslodavci stvarno nisu normalni!
Kada su radnici izašli iz velikog trgovačkog lanca bio je Badnjak, 22 sata.
U velikim hodnicima lanaca trgovina nije se osjetila hladnoća, a da pada snijeg čuli su od par kupaca koji su zakasnili kupiti poklone na vrijeme, pa zbog toga došli u zadnji čas.
Izašli su i zakoračili u snijeg visine bar pola metra koji nije još bio očišćen. Žureći se svako do svog auta, obradovali su se kada su vidjeli da je ralica prošla bar po parkiralištu.
Svi su se bacili na čišćenje, svako je ribao svoj auto. Sjela je u njega i pokušala ga upaliti da se zagrije, ali čula je samo onaj zvuk praznog akumulatora.
Žena kao žena, nije imala pojma o čemu je riječ, pa je pokušavala i pokušavala dok nije potrošila i ono malo snage što je bilo u starom akumulatoru. I dok je njen auto krčao, osvrnula se oko sebe i vidjela da su već svi otišli.
Već pomalo promrzla, zalupila je glupi auto i konačno odlučila pozvati muža da dođe po nju, iako nije znala kako će on to učiniti pošto je auto tu pored nje, totalno crknut, krepao na Badnjak!!!
Uzela je mobitel i počela ju je hvatati panika kad je shvatila da je mobitel ugašen. Polako joj je dolazilo u svijest da je čula signal potrošene baterije još dok je kretala na posao, misleći da će ga ukopčati u trgovini na punjač. Naravno na to je sasvim zaboravila!
Ponovo je otvorila auto i navukla na sebe svu odjeću koju je tamo imala, umotala se kao da ide u Sibir, al kao da je hladni vjetar sve to probijao. Tresla se.
Nije joj preostajalo ništa drugo nego da se zaputi na autobusnu stanicu, postojao je jedan kasni autobus do njenog sela.
Samo da stigne.
Kada je probijajući snježne nanose došla do autobusne stanice shvatila je da je autobus otišao još prije desetak minuta.
Ništa, krenut će pješke do prvih kuća, pa zamoliti nekog da joj dozvoli nazvati supruga.
Hodajući tako po još neočišćenim stazama, čak se malo i zagrijala i uspuhala. U daljini je čula nekako sitno piskutanje, nije mogla odrediti šta je to, al osjećala je da je neka životinjica. Zvuk je dolazio iz grma koji je prekrio snijeg. Riskiravši da će joj se hrpa snijega srušiti na glavu zavukla se polako u rupu u grmlju molivši Boga da ju tamo ne dočeka neka bijesna lisica.
Kada je razmakla grmlje vidjela je tamne okice, taman toliko sjajne da ih ulična svjetiljka može osvijetliti.
Okice su bile uokvirene dugim ušima , a iza njih se krilo najslađe štene koje je vidjela u životu!
Uzevši ga u naručje osjetila je kako drhti. Odmah je otkopčala svoju jaknu i stavila ga u nju, a ono je od sreće počelo zavlačiti njuškicu u njen pazuh i mrdati guzom. «Hej, maleni, kako se ti zoveš? Jesmo nas dvoje jedini na svijetu koji ne možemo doći do svoje kuće?» Štene je svoje oduševljenje njenim riječima popratilo tako što ju je polizalo po obrazu, a ona je sva sretna obrisala obraz smrznutim rukavom i začudo, više nije osjećala hladnoću.
Došavši do prve kuće, pozvonila je na vrata. Nakon par minuta otvorio je jedan stari čovjek i ona mu je objasnila šta joj se dogodilo. On joj je odmah nasipao liker od dunja i gurnuo telefon u ruke. Okrenula je broj, i prije nego je telefon zazvonio čula je glas svog muža. Sav u panici poslušao je njeno objašnjenje i rekao da čeka kod tog čovjeka ako može, da on stiže najbrže što je moguće. Stari čovjek je, naravno, rekao da se raskomoti i bio sav sretan što neće sam dočekati ponoć. Kada mu je pokazala psića oduševio se kao malo dijete, rekavši da je imao takvog malog jazavčara u djetinjstvu. Djed i psić kao da su osjetili neku povezanost i počeli su jedan drugog maziti, djed je psića češkao a psić djeda grickao….kao da su oduvijek zajedno.
U jedan sat i dvadeset pet minuta stigao je njen suprug sa kumovim autom, a djed i psić su spavali jedan pored drugog kao dva najbolja prijatelja.
Kada je suprugu ispričala priču o psiću i djedu, nisu se mogli odlučiti šta da rade. Da nose slatkog psića kući ili da ga poklone djedu. U svakom slučaju, morali su djeda probuditi da se zahvale…
Probudivši djeda pitali su ga šta on želi, a djed je samo zagrlio psića i rekao » Djeco draga, hvala vam na vašim dobrim namjerama, ali ja sam sam i jedva se brinem i sam za sebe. Osim toga mogu sutra umrijeti, a šta će onda ovaj mali ljepotan? Uljepšali ste mi Božić i volio bi da me ponekad posjetite, svi troje. «
Tako su se oprostili od djeda, sretno stigli kući, ušuškali prvo psića pa onda sebe i probudili se sutradan na ručak.
Prošao je Božić, došla je i Nova Godina i bračni par sa psićem je odlučio djedu odnijeti kolače. Došli su pred kuću, a kuća je bila zaključana. Otišli su do prvih susjeda koji su bili udaljeni skoro pola kilometra od djeda. Susjed im je rekao da je djed umro na Božić. Da je jednostavno zaspao i da su ga našli mrtvog s osmjehom na licu.
Lice su joj oblile suze. Pomislila je da li je djed u posljednjim trenutcima svoga života mislio na psića, da li je zbog toga umro s osmjehom na licu?
A neki tamo zločesti poslodavac čiji radnici su morali raditi do kasno u noć na Badnjak nije bio svjestan da je svojom zloćom uljepšao nečiju smrt, da je spasio život malom psiću koji bi uginuo tu noć od hladnoće i da je ostavio jednog nepoznatog djeda vječito zaključanog u srce jedne svoje radnice…
