Knjižnice u plamenu: Simboli narodnog pamćenja kao meta razaranja
Čuvajući stare knjige i spise na nepreglednim policama, knjižnice su svojevrsno utočište kulturalne i religijske baštine nekog naroda, njegove povijesti i znanja. Simboli narodnog pamćenja, samog naroda, njegove vjere, ideologije i društvenog sustava, u prošlosti su često bile napadane te su ih nemilosrdno palili u svrhu uništavanja kultura te prilagođavanja pokorenog naroda novom razdoblju vlasti.
Među najstarijim primjerima spaljivanja i uništavanja knjižnica spominje se znamenita Aleksandrijska knjižnica, jedna od najznačajnijih i najpoznatijih u doba starog vijeka. Središte intelektualnog života helenističkog doba, Knjižnica je stradala čak dva puta: – prvi put 47. godine pr.Kr., kada je slučajno zahvaćena požarom započetim na brodovima aleksandrijske luke te drugi put 391. godine, kada je u konačnici uništena od strane kršćana. S obzirom da je Aleksandrijska knjižnica bila “spremnik” velikog broja djela grčke kulture i ostalih, njeno je spaljivanje bila nepopravljiva i nepovratna šteta.
Tradicionalna kineska knjižnica u Šangaju, Epang Palace and State Archives, uništena je 206. godine pr. Kr. na inicijativu vojnog zapovjednika Xianga Yua. On je naredio spaljivanje spomenute šangajske baštine, kao i svih knjiga s ciljem “pokapanja učenih stvari” dotada. Sanja Zgonjanin u svojem djelu The Prosecution of War Crimes for the Destruction of Libraries and Archives during Times of Armed Conflict (2005: 128-144) navodi kako je upravo u pohodu na spomenutu knjižnicu u Šangaju nepovratno izgubljeno preko šesto tisuća književnih primjeraka na različitim jezicima, kao i brojne rijetke knjige te prva izdanja dinastije Sung.
Uništene knjižnice – uništeno pamćenje
Ista autorica uništavanje kulturne baštine definira kao način brisanja “etničkih, religijskih i kulturnih pamćenja i, posljedično, potkopavanja i eliminacije grupnog identiteta i postojanja” (Zgonjanin, 2005: 128).
Od najstarijih vremena do sredine dvadesetog stoljeća, spaljeno je više desetaka knjižnica diljem svijeta. Od 300. do 1000. godine izdvajaju se književna carstva drevnog Egipta, Perzije i Sirije. Zanimljivo je kako su sve knjige većinom spaljivane, dok su djela Ctesiphonske knjižnice na području današnjeg Bagdada jednostavno bačena u rijeku Eufrat.
Od 11. do 20. stoljeća broj razorenih književnih područja se proširio. Neka od uništavanih carstva knjiga su indijska knjižnica Nalanda koja je postojala unutar kompleksa Nalada University te je spaljena 1193. godine pod navalom turskih muslimana, zatim Madrassah knjižnica u današnjoj nezavisnoj pokrajini Španjolske – Granadi, spaljena krajem 1499. godine. Sve su knjige španjolske knjižnice prvotno bile prebačene na Plaza Bib-Ramblu gdje su potom spaljene u javnosti. U 16. je stoljeću spaljena i velika knjižnica u Meksiku, točnije u Yucatánu, koja je među svojim policama krila brojne hijeroglifske zapise drevnih Maya. U tridesetdvomjesečnom ratu između Amerike i Engleske koji je počeo 1812. godine, spaljena je knjižnica Kongresa (Library of Congress) u Washingtonu. Osim spomenutih, napadima su podlegle i brojne druge knjižnice, spaljivane i kako bi se sav arhivski materijal i kulturna baština ‘pokopali’ te kako bi bez smetnji mogla započeti stvaranje nova tradicija.
Baština u pepelu
Početkom 1990.-ih uništen je i veliki broj knjižnica na našem području i okolici. Tužan je i značajan primjer Nacionalne knjižnice BiH. Prije 25. kolovoza 1992., kada je na nju otvorena tenkovska i artiljerijska vatra, Knjižnica je čuvala 1.5. milijuna naslova, spisa i dokumenta, uključujući preko 155. 000 rijetkih knjiga i rukopisa neprocjenjive vrijednosti (Riedlmayer , 1995). Ukratko – djedovina svih naroda koji su živjeli i žive u BiH (Srba, Hrvata, Muslimana, Židova i ostalih) ciljano je uništena. Knjižnica je gorjela tri dana, a u nepovrat je otišlo preko 100.000 knjiga i dokumenata. Zabilježeno je da su knjižničari i volonteri formirali ljudski lanac kako bi spasili knjige iz goruće zgrade. Za ABC News, jedan je od njih rekao: “Uspjeli smo spasiti samo nekoliko veoma vrijednih knjiga. Ostalo je izgorjelo. I mnogo naše baštine, nacionalne baštine, leži tamo u pepelu” (Riedlmayer , 1995).
Ovaj je slučaj došao u ruke Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, ali nažalost, tribunal nije imao sredstva vratiti oštećenim stranama ukradenu i uništenu tradiciju. Ipak, nešto se pomaknulo na bolje: određeni su posebni zahtjevi i odredbe kojima se zločini protiv kulturalnog nasljeđa tretiraju kao odluke ljudi kojima se za takvo što može i mora suditi.
Spašavanje povijesti
Iako se razaranjem knjižnica kao kulturnih centara veliki broj djela i nasljeđa gubi, na primjeru Nacionalnog arhiva Napolija vidljivo je kako spaljivanje knjižnice ne mora biti “točka na i”. Tako je iz požara u Naples State Archivesu spašen cijeli popis izgubljenih materijala, što je rezultiralo obnavljanjem knjižnice nešto kasnije. Unatoč dobroj ideji, ovaj je proces bio iscrpan i dugotrajan.
Barbarstvo i razbojstvo ljudi kao stada ovaca vidljivo je i na primjeru Nacionalne iračke knjižnice, koja je između ostalog čuvala i nebrojene vrijedne dokumente iz otomanske ere, a koja je 2003. godinu podlegla ratnom paležu i uništavanju. Međutim, zahvaljujući nadljudskim naporima profesorice Zainab Bahrani, ravnatelja Knjižnice i nekolicine studenata i volontera, dio knjiga, rukopisa, prijepisi i ostalih kulturnih djela spašen je od propasti. Spašena djela skrivali su i držali u hladnjacima koje bi pronašli u napuštenim bagdadskim zgradama, spriječivši tako njihovo propadanje. Četiristotinjak godina iračke tradicije u vrijeme rata i pobuna stavljeno je u trošnu kuhinju bez struje ili ikakvog električnog pogona, osim nabavljenog agregata. Jasno je vidljiva želja za očuvanjem baštine te ljudi često nisu niti svjesni kako upravo knjižnice među svojim nepreglednim hodnicima i policama kriju najvrednije podatke i djela.
U prilog činjenici da barbarizam ne popušta ni danas ide i primjer posljednjeg zabilježenog slučaja uništavanja knjižnice. Ono se dogodilo 28. siječnja ove godine kada se vojska islamskih fundaentalista nakanila na Institut Ahmeda Babe (Ahmed Baba Institut) u Maliu te razbojstvom spalila ovu vrijednu knjižnicu do temelja, kao i dvadesetak tisuća originalnih rukopisa sadržanih tamo.
Izbrisavši povijest, moguće je napisati neku novu, drugačiju. Upravo je to razlog zbog kojeg ljudska želja za vladanjem na određenom području sa sobom neminovno vuče i želju za uništavanjem svega dotad ostvarenog te stvaranje nove kulturne tradicije. Zbog velikih šteta počinjenih u povijesti, UNESCO-va je konferencija pedesetih godina donijela niz odredbi o očuvanju i pružanju sigurnosti knjižnicama i kulturnom nasljeđu općenito kako bi se spriječilo uništavanje te kako bi se odgovorni putem suđenja ipak mogli kazniti i odgovarati za počinjena djela. Unatoč strogim pravilima i zahtjevima, ljudi su nerijetko vođeni vlastitom voljom pa zaboravljaju kako većinu stvari o životu saznajemo upravo iz knjiga i zapisa. A neki znaju to itekako dobro. Jer, kao što glasi ona zlatna: “Samo ono što je zapisano ostaje, a sve drugo se zaboravlja”.
Literatura:
- Bahrani Zainab: “Amnesia in Mesopotamia”, Document Journal, No.50
- Riedlmayer, Andras: Libraries Are Not for Burning: International Librarianship and the Recovery of the Destroyed Heritage of Bosnia and Herzegovina (1995.)
- Zgonjanin, Sanja. “The Prosecution of War Crimes for the Destruction of Libraries and Archives during Times of Armed Conflict.” Libraries and Culture 40.2 (2005).
