Kolumna – Nevanđelje po Marku: Kako je Isus K. potpisao peticiju, a onda postao Srbin
1.
Po običaju, bio je savršen dan u raju. Sva sunca žarila su punim sjajem i mazila horizont crvenim i žutim bojama, ptice su cvrkutale i bezbroj sretnih duša slobodno je hodalo uokolo, nasmijane i prekrasno zadovoljne. Bistri potoci žuborili su preko naizgled beskonačnih zelenih livada, a u jednoj maloj sobi jedan poseban mladić pripremao se za svoj veliki dan.
“Nećeš valjda to obući!” – rekla mu je majka dok je nespretno navlačio halju – “Izgledaš kao svoj otac.”
“Nešto modernije?” – pitao je i nagnuo glavu gledajući se oprezno u ogledalo.
“Nešto modernije.” – odgovorila je majka – “Ne želiš valjda upropastiti iznenađenje. Budi pametan.”
Nekoliko odjevnih kombinacija i pola sata kasnije, sve je bilo spremno za glavni čin. Zagrlio se s majkom, ušao u lift i pritisnuo “dolje”.
„Ej, nisi mi nikad rekao gdje ideš ovaj put!“ – viknula je mama, kako to obično mame viknu, taman kada je već krenuo.
Stigla je čuti samo “Zag”, a onda su se vrata zatvorila, i ostala je sama i nasmijana u tišini.
2.
Neobično za ovo doba godine, u gradu je bilo nešto hladnije nego što je očekivao, ali nije mu to pretjerano smetalo. Sve je naizgled bilo onako kako se nadao i potrošio je minute, a možda i sate tako izgubljen u šetnji. Kafići su bili puni veselih lica zadubljenih u razgovore pod suncem koje se probijalo kroz mrežu oblaka i lizalo zagrebačke krovove jezicima od plamena, ulični svirači oslikavali su grad šarenim melodijama, a zaljubljeni parovi držali su se za ruke. Činilo se kao da nikad nije niti otišao od kuće. Ovi su ljudi živjeli u raju na zemlji.
Hodao je tako zadovoljno cestom koja se zvala “Gajeva”, kada ga je zaustavila mlada djevojka, dugačke smeđe kose i simpatičnog pogleda, ali sa stiskom ličkog drvosječe kojim ga je odvela pred štand na sredini malenog trga.
“Potpišite ovdje gospodine” zamolila je odrješito i pogled joj je postao za nekoliko nijansi odlučniji, da ne kažem opakiji. Nije se niti snašao a već je bio pred papirom s olovkom u ruci.
„Naravno, za što je?“ – pitao je Mesija malo izbačen iz takta, ali još uvijek pribran.
“Za očuvanje obitelji i prave ljubavi!”
Znao je. Sve je izgledalo previše lijepo da bi bilo stvarno. Kada se zagrebala tanka površina ležernih kava i nasmijanih lica, ispod nje nazirala opaka zvijer iskešenih zuba i prijetila vrijednostima koje je podučavao.
„Tko prijeti obitelji, dijete?“ – pitao je zabrinuto.
“Štovatelji đavla, bolesnici i sodomiti” – odvratila je mala svetica s tugom u zelenim očima. “Žele oduzeti ono što nam je Bog dao i pokušavamo ih spriječiti u tome širenjem poruke o pravoj ljubavi.”
Sve je rekla, i nije mogao ostati ravnodušan. Bujica strastvenih riječi ove mlade žene govorila je sama za sebe, a on je uzeo olovku i ostavio svoj trag na papiru. Ne skrivajući sreću što čovječanstvo ima ovakve bistre i neiskvarene umove da ih vode svjetlijoj budućnosti razmijenili su osmijehe, a onda je pošao dalje, ostavivši malenu bezgrešnicu s okusom neslane šale u ustima kada je pročitala zadnje ime na listi.
„Znate li gdje je najbliža crkva?“ – okrenuo se na peti i doviknuo gospođici, ali ona je već odlučno vukla nove ljude prema spasonosnom papiru, pa je brže – bolje krenuo svojim poslom.
Na putu kroz grad, pogled mu je odvukla orijaška zgrada čiji su divovski bijeli tornjevi parali oblake. Stao je i zanijemio od šoka. Velebna građevina dominirala je nebom, a on se pitao tko to može biti toliko besraman u svojoj škrtosti i taštini, i to još u centru grada pred svačijim očima. Mora da se ovdje skrivaju oni bolesnici i sodomiti. Takvi nemaju srama, pomislio je, pa je zaustavio staricu u prolazu i pitao za objašnjenje.
„Pa vi se šalite,“ – prostenjala je žena – „ovo je naša crkva!“
3.
Foto: Ivana Šurbek/ Photography by Ive
Uzdahnuo je, i pokunjene glave ušao u svoj katastrofalno dizajnerski promašen dom.
Unutra ga je tek čekalo pravo iznenađenje. Mramorni zidovi šaptali su o luksuzu, skupocjena crvena svila i zlato, zlato, zlato. Po lusterima, po oltaru, po podu. Svuda zlato. Po zidovima ovješene slike nekih poznatih i manje poznatih lica, a onda je ugledao svoje.
„Vidi me“ – teška srca procijedio je kroz usne – „kako sam tada bio mršav.“
I baš kako se približavao oltaru i razmišljao o tome kako su mu epski usrali taj nesretni petak , jedan je glas raspršio tišinu.
„Mogu li vam pomoći?“
“Oh, dobar dan. Ja sam koji jesam!” – predstavio se vremešnom gospodinu u kičastoj haljini.
„Ja sam don Mate“ – odgovorio je čovjek pomalo zbunjeno i ponovio „Mogu li vam pomoći“
„Oh da. Recite mi, koliko je dugo građena ova palača? Izgleda zaista impresivno.“ – pitao je Isus onako, turistički.
„Pa još uvijek se gradi“ – našalio se don.
„Recite, nisam mogao ne primijetiti svo zlato kojim ste je okitili, da ostale dragocjenosti ne spominjem. Ako se ne varam, ova vjera propovijeda nešto drugačiji i skromniji stil života? Nije li upravo vaš spasitelj rekao „Prije će deva kroz ušicu igle nego bogataš kroz vrata raja“? Jeste sigurni da bi on ovo htio?“
Don je bio spreman. Pa nije prvi put da mu neki hipiji pokušavaju održati lekciju.
„Čudni su putevi gospodnji, mladiću. Izgradili smo ovu katedralu u vječnu slavu i čast našem Spasitelju. Nitko ne može biti siguran u što Gospodin želi, ali vjerujemo u njegov plan za sve nas i trudimo se biti vjerni sluge iz dana u dan. „
Isusu ništa nije bilo jasno.
„Nego,“ – nastavio je – „saznao sam od jedne krasne mlade dame da je obitelj pod žestokim napadom. Što se točno događa? Je li bijeda zavladala zemljom? Je li jaz između bogatih i siromašnih postao gotovo nepremostiv?“
„Ma je, ali ima još nešto gore“ – promeškoljio se don.
„Jesu li se ljudi okrenuli jedni protiv drugih i zaboravili na učenja o ljubavi i dobroti?“
„Ovaj, zapravo da. Ali nije ni to.“
„Pa što je onda, brate?“
„…pederi.“ – uzdahnuo je don.
4.
Nepunih deset minuta kasnije, nakon što je izbačen iz Crkve radi navodnog ismijavanja don Matine vjere, Isus se opet našao na ulici.
Kako su uspjeli sve krivo shvatiti? Kako su uspjeli sve izopačiti? Zadnji put je bio ovako zbunjen u pustinji, i sada je opet besciljno hodao uokolo pustinjom gluposti, razočaran i tužan.
„Tako piše u Bibliji, a sada se gubite van! Bezbožniče!“ – još uvijek su odzvanjale don Matine posljednje riječi.
„Pff, piše u Bibliji!“ – pomislio je Jaganjac – „Ta ne piše li i da ne smijete jesti šunku, raditi subotom, dopuštati ženama da govore u crkvi, nositi odjeću satkanu od više od jedne tkanine, šišati se i brijati, niti jesti morske plodove?“ – pitao se.
„Ne znam tko je to pisao, ali ja bih ubio za dobar sushi.“
I bi tako da je Isus shvatio kako mora resetirati ovu bolesnu igru. Pod hitno je morao nešto učiniti. Bilo je vrijeme za novi početak, za osvježavanje umova i srca njegovog izabranog naroda pa se popeo na kameni blok na trgu, nakašljao i pozvao ljude da se okupe.
Malo pomalo, dolazili su. Izlazili su iz kafića i pauzirali svoje dnevne dužnosti privučeni nevjerojatnom karizmom i mudrim riječima bradatog hipstera na kamenu, ali sjaj je bio kratkog vijeka. Nažalost, nisu svi bili tako spremni slušati.
„Nećemo pedere!“ – uskliknuo je dječak iz zadnjeg reda gomile, i čuo se val odobravanja.
„Pa ako se vole, pustite ih.“ – nastavio je Isus.„Zar postoji loša ljubav? Nije li vaš Spasitelj rekao ljubi bližnjega svoga onako kako ja ljubim tebe? Nije li rekao voli one koje smatraš neprijateljima?“ – pokušavao se sjetiti svojih riječi.
„Ali ljubav muškarca prema muškarcu je bolesna!“ – viknuo je deda iz prvog reda.
„Brate, po čemu je njihova ljubav više ili manje stvarna od ljubavi koju vi osjećate prema svojim voljenima, ili čudnija od one prema svome Bogu? Niste ga nikad vidjeli, dotaknuli, poljubili niti plakali s njime, a svejedno ga volite? Uostalom, nije li i on muškarac?“- našalio se Isus -„I to kakav muškarac!“
Rulja je počela negodovati.
„Pederu!“ – vikali su ljudi, ali Isus je pokušavao ostati smiren.
„Sve što imate dajte narodu, i služite si međusobno do kraja života. Materijalne vrijednosti vas vuku sa sobom. Zar vas nisu tako učili?Kako ste tako zastranili, braćo?“
„Buuuuu! Buuuuu!“ – skandirala je sada već bijesna gomila.
„Gradite kule od zlata dok vaši ljudi gladuju, i koristite svoja prava kako bi uskratili tuđa. Ovaj svijet je prekrasan do razina kojih niste svjesni, i ljubav i zajedništvo jedini su put do sreće!“ – nadglasavao se Isus s ruljom, već naviknut na nedostatak podrške.
„Komunjaro! Srbine! Pederu!“ – orilo se iz gomile uz salve smijeha, a Spasitelju su Rimljani upravo postali malo draži.
„Gdje si bija devesprve?!“
I bi tako da je, na poziv iste one djevojke zelenih očiju i ličkog stiska, policija odvukla bezbožnog komunističkog srpskog pedera s trga. Stanovnici zemaljskog raja vratili su se u svoje udobne kukuljice, don Mate nastavio se pozivati na Boga kojeg je izbacio na ulicu, a djevojka ličkog stiska sakupila je još nešto potpisa na njegov račun. Baš ništa se nije promijenilo.
Izgleda da u ovoj Hrvatskoj i s ovakvom Crkvom, Isus jednostavno nije ono što bismo nazvali – pravim katolikom.
