Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Film

Kolumna: ‘Ti si mi sestra’

15.06.2014. Fak.hr
Foto: Fak.hr

Foto: Fak.hr

Nešto očito krivo radim. U dvadeset četiri godine svog života, čini mi se da ni u jednom trenutku nisam stavio ruku na sestrino rame i rekao „Lara, ti si mi sestra. Naravno da ću ti pomoći“. Ako je za vjerovati američkom filmu, vjerojatno su svi ljudi oko mene bili zbunjeni našim odnosom, pitali se tko mi je ona, zašto mi posuđuje novce i vozi me u školu, zašto se dere na mene i cinka me starcima.

Zamislite jednu scenu, dvoje ljudi u malenom stanu. Ženska osoba tridesetih godina priprema vodu za čaj na starinskom štednjaku, muškarac otprilike njenih godina čita novine za stolom. Ženska ga nervozno pogledava, grizući usnu, kao da se ustručava prozboriti. „Miljenko,“ napokon kaže, počevši kipjeti paralelno s vodom, „zašto me nikuda ne vodiš? Prošlo je valjda mjesec dana otkad smo bili u gradu, a i tad si stalno prigovarao zbog one Matanićeve užasne predstave.“ Aha, pomislit će prosječni gledatelj, bit će da su muž i žena. I onda sleti scenaristička šamarčina. „Muž i žena smo, i mislim da bi bilo uredu da odemo do grada tu i tamo.“

Foto: Fak.hr

Foto: Fak.hr

Ovakve su rečenice šiljak za led u mome uhu otkad sam počeo pratiti film. „Zaista to misliš, brate.“ „Sjećaš li se, dragi, kad smo na bračnom putovanju upali u onu somalijsku zasjedu.“ „Nema toga što ne bih učinio za svoju nećakinju, što si mi ti.“ Scenaristi se trude sve skicirati gledatelju, da u njegovom valjda radnim tjednom napaćenom umu ne ostane prostora za nikakve manevre osim praćenja slika na ekranu. Daleko od toga da su i odlični filmovi lišeni ove podcjenjivačke šuge. Sjetimo se samo trećeg dijela Gospodara prstenova i Aragornova plana da odvuče Sauronovu pozornost dovoljno dugo da dobri momci uspiju u svom naumu. Legolas, svetac-zaštitnik svih unezvjerenih posjetitelja kina, tu mudro dobaci – diverzija, kako bi i Special Ed ubrao prirodu predloženog plana. Ili završetka The Dark Knight Rises, kad Nolan propusti film učiniti boljim na način da zadrži kadar na nasmiješenom licu Michaela Cainea, koje zapravo govori sve. Kakva picajzla, kažu mi. Nađi pravi posao, kažu mi. Ali ono što na prvi pogled možda ostavlja dojam blesave nespretnosti i autorske nezgrapnosti, ustvari za sobom vuče puno žešću lavinu no što bi većina pomislila.

Neke od najboljih i najzanimljivijih razgovora u životu vodio sam baš nakon fenomenalnih filmova koji mi nisu kao u Pictionaryju skicirali sve odgovore. Naravno da ne očekujem da akcijska pucačina sa Stathamom sadrži istu vrijednost jednog Mulholland Drivea – nepošteno je i deplasirano ovakve paralele uopće vući – ali nema te osobe ili filma koji me mogu uvjeriti da se lajna ‘znaš da si mi ti sestra’ može oprostiti. Na stranu s time što se radi o scenaristički šlampavom, ofrlje i prek’ kurca odrađenom poslu za koji bi autor trebao biti krivično gonjen, takvi kiksevi sa sobom nose ozbiljne posljedice jasno vidljive već u činjenici da većina ljudi s prekomjernim objašnjavanjem ustvari i nema problema ili ga, još gore, smatra nužnim. Pogotovo u SAD-u.

Foto: Fak.hr

Foto: Fak.hr

Generaliziranje je oružje kojim u pravilu izbjegavam baratati, pa tako s dozom zdrave skepse uzimam i onu popularnu etiketu ‘retardirane američke publike’. U jeku mojih najžešćih apologetskih traktata u obranu prosječnog Amera, međutim, neki je američki retard na Twitteru izrazio šok i nevjericu otkrivši da je Titanicsnimljen prema istinitoj priči. Otprilike kao kad zastupate klijenta optuženog za rasizam, a tip za vrijeme vaše završne riječi u posljednjem redu sudnice linčuje crnu daktilografkinju. Poor people, napisao je idiot s Twittera, ni ne sluteći koga ustvari opisuje.

Zanimljivo je i pogledati averziju koju američka publika osjeća prema titlovanim filmovima. Prošle su godine pet najvećih filmova na stranom jeziku na američkom box-officeu zajedno skupili svega 15 milijuna dolara. Pad Olimpa, ta otrcana oda svemu čistome u srcu Amerike, zaradio je šest puta više. Od većih kompanija, do inozemnih proizvoda donekle još drže jedino Weinsteini (The UntouchablesThe Grandmaster) i Sony Pictures (A SeparationAmourThe Raid: Redemption), a istovremeno sve veći broj europskih filmaša kreće put Grada anđela, bliže publici koja im karijeru znači, publici kojoj su titlovi gnjavaža i vizualna prepreka da do kraja uživaju u pucnjevima Stathamovih sačmarica i sisama Eve Green.

Foto: Fak.hr

Foto: Fak.hr

Suptilnost je ono čega, barem se meni čini, zbilja fali mnogim filmovima danas. Suptilnost koja bi dopustila da stari svog klinca ne zove ‘sine moj’, već da ga jednostavno pogladi po kosi ili primi za ruku, što je prilično jasna implikacija obiteljske povezanosti i prisnosti ako čika nije u svećeničkoj halji. Suptilnost koja bi junacima filmova omogućila da se s ranom u želucu odvezu svojim, gledatelju tajanstvenim, putem poput Goslinga u Driveu, bez nekakve posljednje scene u kojoj uzrujani gledatelj dobiva potvrdu da junak još diše. Suptilnost koja bi spriječila tvorce Pada Olimpa da ubace prizor izrešetane američke zastave, od koje bi jasniju metaforu predstavljala valjda samo scena barbarskog mlaćenja Lincolnova kipa krvavim bliskoistočnim penisom po čelu.

U odličnoj seriji Parks and Recreation jedan od likova, lokalni TV voditelj Perd (A Word With Perd!), ima naviku apsolutno sve što govori u isto vrijeme objasniti i pojednostaviti, do mjere u kojoj bi ga i Dario Šimić kritizirao zbog komunikacijskih vještina. „Upravo stojim ispred televizijskog studija u kojem inače snimam svoju emisiju, koju sada vodim, stojeći ispred studija“, rekao bi otprilike Perd u kameru, vjerojatno nesvjestan da u očima barem jednog prekooceanskog fana serije on predstavlja utjelovljenje američkog filma i stava njihovih tvoraca spram publike.

Foto: Fak.hr

Foto: Fak.hr

Imao sam nešto iskustva u prosvjeti i kad klinac ne bi znao razlikovati uporabu dva glagolska vremena nisam mu dobacio odgovor i riješio test. Ako od čovjeka ne zahtijevaš mentalni napor, nego ga kontinuirano zatupljuješ birajući manje trnovitu, fino ugaženu stazu, stvaraš ljude koji će video igrice prelaziti uz vodiče, a križaljke prepisivati sa zadnjih stranica. Ljude koji će se jednog dana čuditi što su Združena braća temeljena na nekom stvarnom prošlostoljetnom sukobu.

Poor people.

Napisao: Leon Profesionalac

Komentari