Komentar: Arktički Majmuni i metamorfoze
Prvi put sam čula Monkeyse kad mi je lik iz Njemačke po imenu Martin spržio Beneath the Boardwalk na CD pun svega i svačega od Beastie Boysa do heavy metala. Imala sam Sonyjev MP3 player od 250MB, i bila si jako ponosna na isti. Jedan gumb nije radio od kako mi je player pao s trećeg kata. Slušala sam Riot Van dok mi nije pozlilo od ponavljanja. Onda sam slušala From the Ritz to the Rubble dok mi nije pozlilo od ponavljanja. Znala sam da si uništavam pjesme, ali jednostavno sam morala. Stvari koje se iz nekog razloga zalijepe za uši. Stojiš i kuhaš paštu i pjevaš dotičnoj pašti “…Oh those silly boys in blue, they won’t catch me and you…”.
Oni su bili mladi. Ja sam brijala na Britpop i indie rock, sve sa cockney naglaskom je prolazilo. Da mi je netko čitao brojeve s burze s cockney naglaskom na pozadini od dva i pol akorda na gitari, rekla bih da je dobra muzika. Moja je prijateljica govorila kako želi držati Alexa Turnera doma samo da joj priča. Moram priznati da sam se grdo prevarila kad sam pomislila da će Monkeysi ostati “jedan-od-onih-britanskih-rock-bendova-koji-godišnje-osvanu-na-tisuće”, izdaju dva albuma i potonu u opskuritet otočne hiperprodukcije rock bendova iz Manchestera i Birminghama. Majke mi, šta sam bila u krivu…
Onda su Monkeysi izdali Whatever people say I am, that’s what I’m not, album koji je toliko brzo ispario iz britanskih dućana da je potukao rekord brzine prodaje debi albuma koji je prethodno držala Elastica. Sviđao mi se naslov. Kratko, jasno i koncizno je izrekao ono kako sam se tada osjećala. Whatever people say I am, that’s what I’m not. Toliko da ga još i danas smatram svojim vlastitim motom u…socijalizaciji. Ukrala sam ga. Imala sam to napisano na crvenom ruksaku silovanom brojnim voljenim lirikima u debelom crnom flomasteru. Pjevali su o klubovima, prostitutkama, lažnim bajkama o San Franciscu, sitnim lopovima i neuspjelim romansama. Ovi sasvim obični likovi zbog kojih se ja danas osjećam tako staro kad ih vidim u novim spotovima.
Arctic Monkeys – I bet that you look good on the dancefloor
No ogroman uspjeh preko noći nije ih pokvario, kako se to zna dogoditi, umjesto da se opuste, Monkeysi su odmah uprli trzalice i moždane vijuge te snimili Favourite Worst Nightmare, kompaktan album s glavom, repom, slezenom, noktima i svim ostalim, album na kojem se osjetila euforičnost mlađahnih Monkeysa koji su došli do profesionalne opreme. U to doba, Alex Turner je s Milesom Kaneom iz The Rascals oformio The Last Shadow Puppets elegantnijeg zvuka koji podsjeća na film noir, čiji se stil donekle prenio na sljedeći album Monkeysa Humbug. Možda su promijenili zvuk, možda nisu trebali, možda jesu, možda su postali manje „sirovi“ – no bendovi se razvijaju. Traže. Plačuća Munja ipak je postala hit.
Arctic Monkeys – Crying Lightning
The Last Shadow Puppets – Standing Next to Me
Monkeysi su na posljednjem albumu Suck it And See postali rokersko-glamurozniji, i dok Alex Turner kanalizira Jamesa Deana i Beatlese (moram priznati i da su mu se vokalne sposobnosti u međuvremenu poboljšale za zilijun), zaključujem da su metamorfoze majmuna s Arktika od mladenački ambicioznog indie „nabijanja“ po gitarama na I bet that you look good on the dancefloor do rocka koji postaje čistokrvan na Suck it And See i R U Mine bile uspješne.
Alex Turner – Suck it and See
Arctic Monkeys – R U Mine
Vi i ja sad možemo kupovati karte za Monkeyse na InMusicu. Ili smišljati gdje nabaviti dovoljno velik luftić/kanu da preplutamo preko Jaruna…
Don’t believe the hype.
