Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Glazba

Komentar: Čiča miča, ovo je moja punk priča!

01.10.2014. Helena Kezerić
Foto: Helena Kezerić/Ziher.hr

Foto: Helena Kezerić/Ziher

Ispričat ću vam jednu čudnu priču. Čudnu na mnogo načina, ali prvenstveno zato što nitko ne zna kako glasi njen početak i koliko je ona zapravo duga.

Vintage

Foto: Tumblr/scarlett1443.tumblr.com

Njene radnje ne bi se posramio ni sam Herman Hesse jer se ponekad čini poput Igre staklenim perlama. Začinjena je velikom dozom teatra apsurda koji se savršeno uklopio u kontekst vremena u kojem je ispričana. Njena se radnja s lakoćom prati, a smještena je u gradu kao što je Zagreb. Njeni likovi nemaju supermoći poput poznatih strip junaka i ne žive u dvorcima na srebrnoj klisuri iza sedam najzelenijih gora i sedam najplavijih mora. Jedini negativci ove priče blijedo egzistiraju na ispranim plakatima u doba predizbornih kampanja. Oni su, doduše, manje važni jer ovo nije tipična priča na koje ste možda navikli. Ne mogu reći da u njoj dobro uvijek pobjeđuje zlo. Princeza neće dobiti svog princa na bijelom konju jer ovo nije priča o princezama mjesečeve puti, časnim prinčevima, lijepim bajnim djevama i čednim plemkinjama. Ni približno blizu.

Savjetujem vam da obučete najdraži džemper jer pretpostavljam da se vaša zgrada grije na toplanu što bi trebalo značiti da vam je u stanu trenutno približno 16 stupnjeva Celzija. Udobno se smjestite i dopustite da para iznad vaše najdraže šalice čaja od hibiskusa svojim plesom prizove pravu atmosferu jer sve zapravo već traje.

Nosioci naše radnje na prvi pogled djeluju kao neorganizirana gomila. Više oboljelih od sindroma Petra Pana nećete pronaći na jednom mjestu. Trebali su biti zlatna mladež, ali nepovratno su zapeli u labirintu okrutne stvarnosti. Rastrgani su između uloga koje im život nameće i onih koje su si sami izabrali. Odavno su odbili sebi priznati da im je život borba s vjetrenjačama, znaju da na mladima svijet ostaje, stoga nema mjesta pesimizmu. S velikim osmijehom na licu pozdravljaju probleme. Zvuči poznato? Žarulja se upalila, a svijet o kojem govorim toliko je poznat, čini vam se kao da je poput našeg. I jest. Ovo je zapravo priča o nama. O njemu, tebi, meni i ona tri lika s klupice.

Foto: Marta Lučić/Ziher.hr

Foto: Marta Lučić/Ziher

Tko su ta tri lika s klupice?

E to nitko ne zna. Neki dalmoš Stipe, pravi purger Tvrtko i onaj treći bez kojeg se može. Dečki nešto sviraju po garažama, ali zapravo i nisu toliko bitni jer su u potpunosti sporedni likovi. Oni su vitezovi čiji konji za sobom vuku kola puna misterije. Misterija je magična, nevidljiva i neopipljiva tvar koja potiče stvaranje prijateljstva. Kasnije će Tvrtko saznati da je njegova baka zajedno s Lahorkinom prala veš na Savi i rodit će se ljubav koja će potrajati dva tjedna jer toliko je potrebno da Lahorka shvati da je Stipin pradjed pobijedio Tvrtkovog u jednom dvoboju kod Sutjeske. Od trenutka te spoznaje, Tvrtko u njenim očima nije ništa drugo nego papak, a ipak je Stipe taj koji ima tetovažu hrvatske šahovnice na nadlaktici. Ni to neće potrajati jer se pročulo s Ribnjaka da je Lahorkica prava mala namiguša. U slobodno vrijeme glumi lokalnu Yoko Ono i ona je zapravo odgovor na pitanje zašto svi misle da je punk mrtav.

Foto: Facebook.com/zovem.helena/bitstrips

Foto: Facebook.com/zovem.helena/bitstrips

A punk nije mrtav?

Vidim da je netko jeo mačji pijesak za doručak pa mu nije dobro. I tu sam vas zapravo čekala jer vi ni ne znate koliko je punk ojačao ovih dana, upravo o tome se radi u toj priči. Debeli Precjednik ima status institucije, u najmanju ruku. Oni su vođe plemena, ako ćemo se poslužiti pjesmom Gužve u 16-estercu, bez čijeg se Voljenja mnoga slomljena srca nikad ne bi zaliječila. Ni ne slutite koliko su Kurve postale dobre majke. Popularni su sa svojim putujućim kazalištem jer svakim novim nastupom budu još više teatralni. Pičke Vrište igraju drugačije, njihov emocionalni genij je svojim tekstovima, na albumu koji uskoro izlazi, kao sumanut uspješno zazivao duhove prošlosti. S dečkima je stvorio najljepši punk čemer ikad. Mašinko još uvijek veselo iskače iz svake paštete. Ekipa koja se ne može odlučiti radi li bolji čobanac ili proizvodi bolju pankeriju, diše punim plućima čak i s očima punim suzavca. Svi žele slušati Saučešće na lokalnim vatrogasnim zabavama. Sve djevojke odjednom žele biti mrtve sirene. Podrapane štramplice i razmazana šminka postaju ”must have”. S druge strane, musti mlijeko tetkine krave Rozike uz Primaveru Angry Cowsa nikad nije bilo zabavnije. Nastup samozatajne ekipe iz Koprivnice trebao bi biti obavezna tjedna manifestacija u Zagrebu. Dečki iz Fast Responsa pucaju na inozemno tržište. Bilo bi fora kada bi njihov Sober budio pijane klokane In The Land Down Under. Brut ima svoju politiku za koju odjednom svi govore da je najbolje čuvana tajna zagrebačkog undergrounda. Svi ovi spomenuti i još mnogo prešućenih, umjetnici su koji složno slikaju platno punka svojim glazbenim bojama. Oni su glavni likovi, zbog njih još uvijek postoji ova priča.

Foto: Helena Kezerić/Ziher.hr

Foto: Helena Kezerić/Ziher

O kome se onda ovdje točno radi?

Molim strpljenje dok vam pričam priču o generaciji kojoj nitko, osim njih samih, ne želi pripisati svijetlu budućnost. Ta je vrsta blesave hrabrosti danas luksuz koji posjeduju samo pijani milijunaši i pijani pankeri. Tako je, uzela sam si slobodu pričati o ekipi s Martinovke jer vjerujem da će svi pijani milijunaši kad-tad završiti u nekoj Lepoglavi. Osim ako su kao Čačić. U tom će slučaju Lepoglavu samo proći u maniri pravog dubrovačkog turista koji obilazi Sloveniju – brzinski i sa sarkastičnim osmijehom na licu. Na tren se ostavljam lošeg smisla za humor jer valja objasniti po čemu je tako posebna ta ekipa koju u nedjelju u 8:45 ujutro na ulici, u prolazu, najbrojnija hrvatska glasačka populacija gleda s prijezirom i negodovanjem. Predrasude i uskogrudni pogledi na svijet većinom su oduvijek, ruku pod ruku, vodili naš mentalitet kroz pustinju na putu do slobode. To je ta ista sloboda za koji su naši roditelji i bake i djedovi pišali krv. Ona je trebala biti naše bolje sutra, no ispalo je da taj put vodi prema dolje. Ispalo je da smo dobili jalovu ostavštinu. Možda su na takvo nešto mislili dečki iz Skauta dok su stihovima ”ja nemam ništa i ne znam što ću s tim” trzali ekipu iz stanja mentalne hibernacije. Možda i nisu. Veće su šanse da ja brijem, ali ja sam ta koja priča priču.

Foto: Helena Kezerić/Ziher.hr

Foto: Helena Kezerić/Ziher

Kuda plovi ovaj brod?

Ne zna se ni kraj priče i baš zato je svi vole. Nedorečenost je uvijek bila ono što je privlačilo mase. Istinska ljepota priče koju vam pričam je ta da, kad je jednom čujete, to vas čini dijelom nje. Dobivate moć oblikovati je, produljiti, prenijeti nekome tko je još nije čuo. Morate znati da je ovo zapravo priča o prijateljstvu i prihvaćanju, jedinstvu i potpori. Svi oni koji sumnjaju u budućnost mladih, mogu jednostavno otići pod tuš zagrljeni s tosterom uštekanim u struju. Pesimizam je kiša nakon koje rastu jedino neuspjeli pokušaji. Na mladima zaista svijet ostaje. Oni će izgraditi nove i lijepe gradove. Već sada obnavljaju stare mostove i ruše sive zidove. Trude se stvoriti svoj bolji svijet onako kako to najbolje znaju. Ovi dečki stvaraju bolji svijet kroz punk. Punk nije samo glazba, punk je pogled, hod kroz život. U okvirima ove supkulture, punk je svačiji osobni excalibur. Sveti gral uz koji nema više Pirovih pobjeda. Nevjerojatno je koliko se Zagreb i Osijek u svijetu punka vole. Priče o toj ljubavi meni su zaista uvijek bile najljepše uspavanke. Putovati kroz život u pratnji ovako kvalitetnih ljudi znači učiti biti dobar čovjek i stvarati lijepe uspomene. Svatko od nas prolazi svoje kalvarije i bori se sa svojim privatnim kosturima iz ormara, manje ili više uspješno, ali barem to radimo uz pratnju dobre glazbe. Šansa za dobar život samo je jedna, za sve ostalo ih je bezbroj.

Ovo je bila moja čudna priča o dobroj strani punka. Sviraj punk, slušaj punk, voli punk, živi punk.

Foto edit: Helena Kezerić/ Ziher.hr

Foto edit: Helena Kezerić/ Ziher

 

Komentari