novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Komentar: Frustracije svih šetača pasa

Foto: Valentina Cetin/Ziher.hr
Vrijeme čitanja: 5 minute
Foto: Zrinka Kunić
Foto: Zrinka Kunić/Ziher.hr

Ljudi. Ljudi su najveća frustracija svih šetača pasa. Nije toliko problem kad šećete čivavu ili nekog maltezera pa onda to australopitekoidni instinkt u zmijskom dijelu ljudskog mozga ne percipira kao prijetnju, ali problem je kad recimo šećete (nedajbože asti majko) nekog većeg psa.

Ako (o bože isusati) šećete malo većeg psa, postoji nekoliko kategorija ljudi s kojima se susrećete. Prva kategorija obavezno su Prestravljeni Roditelji (bake, djedovi, tete…). To su oni koji vode svoju djecu u Maksimir iako znaju da tamo ima mnogo pasa i onda se zgražaju nad svakim psom koji je veći od njihovog djeteta i nalazi se u radijusu od pet metara. Ja se zgražam djece pa znam da ću naići na njih u Maksimiru i ipak se uspijem suzdržati da ne zgrabim psa i odvučem ga dalje od te tvornice bacila, šmrklji i nepredvidljivih pokreta. Ali zato Prestravljeni Roditelji nemaju tu sreću samokontrole i onda im se prvo rašire oči, zatim im prorade refleksi i brže bolje grabe svoje najveće blago. Nakon toga im se oči suze i iz njih sijevaju munje dok „ta bezobrazna žena s tim psom, kaj se sad baš tu našla“ ne prođe dalje.

Dobra stvar kod Prestavljenih Roditelja je ta da su im usta zatvorena. Potkategorija Roditelja su oni kojima su usta vječno otvorena, a to su Bezobrazni Roditelji (strine, ujaci…). To su oni koji vide psa i onda glasno komentiraju „ajde samo si mi ti još trebao, ajde briši dalje.“ Onda se uvijek zapitam što im se to lošeg trenutno događa da im pored svega toga pas stvarno nije trebao. Uvijek iznova zaključim da je odvesti djecu u park samo po sebi već toliki stres da ne znaju kako bi još žonglirali i jednog psa. Zato uvijek odluče da će reći naglas što misle pa će šetač psa biti toliko pristojan da ih oslobodi još i tog tereta. Uvijek nekako previde da šetač psa u tom trenu vjerojatno žali što nije svog psa naučio naredbu „grizi, Medo, rastrgaj!“

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

Razumijem da strah raste što je pas veći, ali moram napomenuti da su mene svega dva puta u životu napali psi. Jednom je to bilo od strane nekog mješanca maltezera i nečeg još manjeg. Taj mi se sa zubima objesio za hlače dok ga nisam otfrkaljila dolje, a drugi je bio neki minijaturan mješanac kojem jako smeta kad ljudi trče na tramvaj pa ih onda presretne i reži na njih i pokušava ih zgrabiti za zglobove. To je taj štos kod pasa. Veliki psi znaju da su veliki i potencijalno opasni, mali psi znaju da su mali i to im smeta. Imaju potrebu lajati na druge pse čim ih vide, žele gristi ljude, skloni su pretjeranoj živčanosti i hiperaktivnosti. Krivi su većinom ipak vlasnici koji pogrešno smatraju da pas veličine igračke nije pas pa misle da ga ne moraju odgajati jer tako mali ne može nikome naštetiti. E pa mojim trapericama je jedan takav mali naštetio. A zbog onog drugog svaki put prije nego što trčim na tramvaj, dobro pogledam nalazi li se negdje u blizini stanice nešto malo, smeđe i zločesto.

Pored Roditelja (i uže i šire rodbine), druga najveća frustracija su Drugi Šetači Pasa. Takvi također spadaju u dvije kategorije. Prva kategorija su Vlasnici Opasnih Pasa koji vas kad vide psa kojeg šećete odmah upitaju „jel kujica ili mužjak?“ Za tebe je hermafrodit s dvoje djece. Čovječe, ako imaš opasnog psa onda ga furaj na lajni ili mu stavi brnjicu. Ne želim da dođe do situacije u kojoj moramo držati fige da tvoj pas dobro pogađa spol drugog psa. Druga kategorija su Vlasnici Pretjerano Zaigranih Pasa čiji se psi zalijeću u guzice svakog psa koji se nalazi na bilo kojoj vidljivoj udaljenosti od njih. Ne samo da ja dobijem infarkt svaki put kad se takav pas zaleti u mom smjeru, nego uopće ne krivim psa kojeg šećem kad sjedne na pod s repom ispod guzice i upozorenjem da se histeričan pas koji mu pokušava rovati po guzici malo skulira.

Foto: Valentina Cetin/Ziher.hr
Foto: Valentina Cetin/Ziher.hr

Postoje još i ljudi koji su ekvivalent hiperaktivnim psima. Ti ljudi se zalete u tuđeg psa i sve što se čujete je „a buci muci šmuci, a tko je divan pas“. Ja onako stojim sa strane. Bok. Sve je to okej jer znam da je pas kojeg šećem zapravo jedno prerušeno tele koje će oblizati svakog čovjeka i biti oduševljen i najmanjim znakom pažnje, ali uvijek treba imati na umu da (gle čuda) postoje psi koji nisu oduševljeni ljudskom vrstom. Zato uvijek treba prvo pristojno pitati smije li se psa podragati. I ja isto volim kad me se prvo pita za dopuštenje prije nego me se dira. U suprotnom osoba završi s bolnom glavom ili drugom lakšom ili težom ozljedom. To je tako, nismo svi filantropi.

Na kraju tu su svi koji ne slažu s idejom da pas uđe u prostoriju. To zvuči ovako malo preopćenito pa ću objasniti. Postoji pristojan način za objasniti šetaču psa da ovaj „kafić, restoran, ustanova“ ne pušta pse unutra. Ali postoji i onaj drugi način gdje se uz opasku da „kafić, restoran, ustanova“ ne pušta pse unutra (što je samo po sebi sasvim dovoljno i u redu), nabrajaju svi razlozi zašto. Pa je onda tu razlog broj 1: Ovdje ima hrane. Onda mi na pamet padnu sve moguće kombinacije toga što bi se moglo dogoditi. Pas bi mogao odlučiti da će sad iz čistog mira skočiti na stol i valjati se ljudima po hrani i zatim je pojesti. Pas bi mogao biti super nadareni genijalac koji bi skužio kako da se potajno ubaci u kuhinju i pojede sve živo. Pas bi mogao vidjeti da netko ide s vilicom prema ustima i u zadnji se tren zaletjeti na osobu i oteti joj vilicu s hranom. Mogla bi doći orkanska bura i očerupati psa i njegove dlake raspršiti po svim tanjurima u restoranu. Priznajem jedino da postoji šansa da u restoranu sjedi neki nesretnik koji ima alergiju na psa čim se pas pojavi na udaljenosti manjoj od deset metara. To priznajem, eto.

Foto: ollietherottweiler.tumblr.com
Foto: ollietherottweiler.tumblr.com

Nakon „ovdje ima hrane“ razloga često se nabroji i razlog „moramo biti u redu prema drugim ljudima.“ Iskreno, u to mi je već lakše povjerovati. Istina je da mnogi ljudi negativno reagiraju na psa. Pogotovo ako ti ljudi spadaju pod bilo koju navedenu kategoriju Roditelja. Doduše u tom bi slučaju bilo pravedno reći „moramo biti u redu prema psu pa nećemo takvo jedno nevino biće izlagati tolikoj negativnoj energiji.“ Treći razlog nije uopće zapravo niti razlog već je samo preneražena intonacija glasa koja daje naslutiti (ponekad naglas, a ponekad u sebi) da je ovo „pristojan“ restoran (kafić, ustanova). U tom slučaju dobro je dati naslutiti (ponekad naglas, a ponekad u sebi) da je taj pas vjerojatno pristojniji od većine mušterija u tom restoranu (kafiću, ustanovi).

Jedno je sigurno, ljudi uvijek sebe vole vidjeti kao najveću žrtvu, a umjesto da se boje nekog velikog psa, trebali bi se možda više bojati drugih ljudi jer ne postoji bezveze izreka da je čovjek čovjeku vuk. Umjesto da se bojimo životinja koje smo sami uzgojili da nam budu najbolji prijatelji, možda bi bilo pametnije da se bojimo ljudi koji jedva čekaju priliku da nas i nama bliske osude na osnovi nekih vanjskih i/ili unutrašnjih karakteristika koje bi psi, da su imalo važne, već odavno primijetili.

Be social

Komentari