Istaknuto
13.07.2017.

Osim što Šimek aktivno radi na novim materijalima, publiku će počastiti dvostrukim nastupom na Ferragosto JAM festivalu u Orahovici. Na Izštekanom stageu predstavlja se u solo izdanju, dok će sa svojim matičnim bendom She Loves Pablo nastupiti na glavnoj pozornici kao support metal divovima braći Cavalera, osnivačima čuvene Sepulture. Povodom tih nastupa i novog singla razgovarali s jednim od najboljih vokala hrvatske scene.

09.07.2017.

U skrivenim ambijentima diljem Lijepe naše i ovog nas ljeta čekaju najpoznatiji dramski naslovi, opere i baleti. Provjerite što sve nude Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Kazalište Ulysses, Riječke ljetne noći, Histrioni i Ljetne noći Teatra Exit.

Film

Komentar – Hana Jušić: Mlada nada domaćeg filma specifičnog izražaja

31.07.2016. Dario DunatovFoto: facebook.com/quitstaringatmyplate

Pisati o nekom autoru, njegovim filmovima, autorskom rukopisu i karijeri najčešće podrazumijeva umjetnika s dugim stažom, velikim brojem radova, a često i nagrada. Ipak, ponekad neki mladi autor skrene pažnju na sebe inovativnim pristupom, naslanjanjem na aktualne trendove i korištenjem drugačijeg filmskog jezika, pa to u pravilu brzo prepozna publika, pohvali kritika i nagrade žiriji. Takvi fenomeni pozivaju na pisanje kako bi se zadovoljio spisateljski nemir koji nagoni na analizu, promišljanje i dekodiranje autorovih ostvarenja kako bi se ponudio pogled na njih iz nove perspektive. Ovo se odnosi na rad mlade zagrebačke filmašice šibenskog porijekla Hane Jušić koja iza sebe ima nekoliko kratkih filmova i jedan dugometražni koji će svoju premijeru imati na ovogodišnjem međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji, u paralelnom programu „Dani autora“. Radi se o filmu Ne gledaj mi u pijat, dugometražnom debiju talentirane Hane koji se tematski nastavlja na njene prethodne, zapažene kratkometražne radove čineći taj (zasad još uvijek skromni) autoričin opus povezan specifičnim stilom i sličnim tematskim odrednicama. Upravo je velika čast sudjelovanja na prestižnom filmskom festivalu u Veneciji izravan povod ovom članku, jer je prikazivanje na venecijanskim „Danima autora“ često otvaralo vrata za svjetsku afirmaciju filmašima, spomenimo samo da je to bio put Kima Ki-Duka i Denisa Villeneuevea. Prilika je to za osvrt na dosadašnju karijeru Hane Jušić i potraga za zajedničkim nitima koje povezuju njene dosadašnje filmove.

Ne gledaj mi u pijat podigao je tako prašinu i prije samog prikazivanja. Radnja filma smještena je u Šibeniku i vrti se oko disfunkcionalne obitelji koju utjelovljuju: debitantica Mia Petričević (inače studentica arhitekture u Sarajevu) u glavnoj ulozi kao kćer, Nikša Butijer kao njen brat, dok roditelje igraju Zlatko Burić i Arijana Čulina. Kako redateljica Hana Jušić prepričava, pronalazak glavne glumice gotovo da je filmska priča za sebe, jer je na Miu Petričević naišla sasvim slučajno, u šatoru koji se našao pored njenog, za vrijeme ljetovanja u Komiži. O filmu se ne zna mnogo. Komadiće priče moguće je spojiti iz kratkih izjava glumaca i redateljice, te uvidom u njene prijašnje radove kojima je ovaj film tematski srodnik i nastavak u nešto dužoj formi. Trailer također više skriva nego otkriva, a možda se najviše o filmu da iščitati iz plakata. Na njemu se krhka mlada djevojka nalazi stiješnjena među članovima obitelji poput mesa u izlogu neke mesnice. Tu detektiramo glavne motive koje Hana Jušić učestalo koristi u svojim filmovima.

Foto: facebook.com/quitstaringatmyplate

Foto: facebook.com/quitstaringatmyplate

Meso je čest motiv Haninih filmova koji najviše dolazi do izražaja kod nagrađivanog (najbolja režija na Danima hrvatskog filma i najbolji međunarodni film na festivalu kratkog filma u Londonu) Da je kuća dobra i vuk bi je imao koji na prvu jako podsjeća na ovaj film, ponajviše po identičnom tipu glavne junakinje i fokusu na obiteljskim odnosima. Obitelj u tom filmu drži mesnicu, a radnja filma odvija se uz ljetni roštilj u vrtu kuće kojim luta neprilagođena glavna protagonistica. Meso u ovom filmu kao da predstavlja jezive barijere kojima je glavna junakinja okružena, bilo da se radi o životinjskom (koje završava na roštilju) ili grotesknom ljudskom koje dominira kadrovima i okružuje ju. Zbunjeni, introvertni i osjetljivi glavni likovi Haninih filmova poput čovjeka na Flammarionovom drvorezu proviruju iza stvarnosne barijere i odbijaju sudjelovati u perverznoj predstavi prepunoj incesta, seksualnih perverzija, međusobnih tlačenja i životarenja, ali opet, ti likovi su u pravilu nedovoljno jaki da se nose s užasom kojem svjedoče. Eksplicitni prikazi (životinjskog ili ljudskog) mesa tako doprinose osjećaju otuđenosti i distanciranosti kroz dojam odbojnosti i u trenutcima čak gadljivosti. Duboko u toj simbolici može se pronaći animalnost, tj. neodređeni potisnuti animalni instinkti koji upravljaju ljudima u svakodnevnom životu skrivenom od očiju javnosti, susjeda i društvenih mreža. Hana zato na centralno mjesto u svojim pričama smješta krhki lik koji je svjestan situacije, a nesposoban da je promijeni.

Foto: havc.hr/hrvatski-film

Foto: havc.hr/hrvatski-film

Glavna preokupacija Haninih filmova su međuljudski odnosi, u prvom redu obiteljski uz neminovnu otuđenost „crne ovce“ u toj sredini. Zanimljiv je to pristup vidljiv i kod njenog nekadašnjeg uzora Ulricha Seidla, koji mnogo eksplicitnije ocrtava perverznu liniju koja se krije u potpalublju građanskog morala i izlazi na površinu kad stroge snage društvene kontrole popuste. Perverzna i agresivna strana koja se u ljudima nakuplja nestrpljivo čeka izlazak na površinu upravljajući njihovim nesvjesnim reakcijama u svakodnevnom životu. To je najvidljivije u Siedlovoj trilogiji Paradise. Na tom tragu, s većom naklonošću prema grčkom valu, Hana Jušić stoji između iracionalnih situacija koje nemaju korelaciju sa stvarnošću karakterističnih za npr. Yorgosa Lanthimosa i Seidla čije je filmske priče mnogo lakše povezati s onim što svakodnevno vidimo. Na toj razmeđi bliskih joj filmskih stilova Hanini likovi obitavaju u životnim prostorima koji podsjećaju na tamnice koje su ljudi domestifikacijom zavoljeli i na njih se navikli. Njeni likovi se protiv te tamnice bune i žele pobjeći (Da je kuća dobra i vuk bi je imao) ili su na nju navikli i s njom saživjeli (Zimica, Terarij). Obje sudbine su jednako nesretne. U filmu Terarij, likovi su zarobljenici ljetne sparine i osobnih demona unutar kućnih zidova koji podsjećaju na terarij u kojem obitavaju kornjače u njihovom dnevnom boravku. Hana Jušić upravo tu nepodnošljivu stvarnost u kojoj smo svi zatvorenici otkriva gledateljima da vidimo kako nas samo vrsta zatvora razlikuje i nagoni na perverzno i neprihvatljivo ponašanje, ostavljajući dovoljno mjesta za pretpostavku da smo taj zatvor možda sami izgradili u skladu s našom palom prirodom.

Zbog tematske i izvedbene sličnosti s filmovima grčkog vala, mnogima će možda zasmetati njen stil, smatrat će ga „već viđenim“, i zamjerit će joj da ne donosi nešto novo, već se ukrcava na jedan brod koji uspješno plovi na filmskom valu apsurda. Film Da je kuća dobra i vuk bi je imao tematski, po fizionomiji glavne junakinje, scenografiji i kadriranju zaista vuče neminovne asocijacije na legendarni Dogtooth, dok kraj neodoljivo podsjeća na scenu sa zečevima iz filma Inland Empire. Iako Hanin film nedvojbeno budi takve paralele, predstavlja osvježenje na domaćoj filmskoj sceni, a takve primjedbe ipak treba promatrati uzimajući u obzir kako Hana Jušić kao mlada autorica nalazi svoje uzore u duhu vremena i preko njih gradi osobni stil i izričaj. Ono što bi publici moglo zasmetati kod njenog posljednjeg filma Ne gledaj mi u pijat, prikaz je Dalmacije i Šibenika koji sigurno neće naići na odobravanje najšire publike navikle na šareni Mediteran. Hana Jušić nudi groteskni pogled na Dalmaciju koja nosi u sebi, kako je rekla u jednom intervjuu, nešto od mračnog južnoameričkog duha.

Foto: facebook.com/quitstaringatmyplate

Foto: facebook.com/quitstaringatmyplate

U filmovima Hane Jušić nema svakodnevnih tema poput politike, nogometa ili rata, a likovi kao da postoje u vakuumu, svojevrsnom bestežinskom stanju. No unatoč tome teško se oteti dojmu kako apsurd koji leži u srži njenih filmova i filmova međunarodno afirmiranih pripadnika grčkog vala, te Austrijanca Ulricha Seidla, crpi inspiraciju iz apsurdne društvene stvarnosti koja ih legitimira. U tom smislu, teško je uzeti za slučajnost što je baš Grčka, sa svim političkim previranjima, pritiscima europskih moćnika, nestabilnom vladom, abnormalnim vanjskim dugom i raširenim siromaštvom, dala jedan takav filmski val kojeg kritičari nazivaju „čudnim“. Univerzalna crta tih filmova je što kritičke strelice ipak ne upire u društvene sisteme, političke figure, već otpor formulira kroz nepripadanje, otuđenost individualca u nezavisnim sustavima koji funkcioniraju po nekim svojim pravilima. Neće se pogriješiti ako se prepozna nešto kafkijanski u tom pristupu filmskom mediju koji je prije svega bunt, pa suvremeni Gregor Samsa umjesto kukca ima priliku izabrati jastoga za svoj preobražaj. Svakako bi trebalo istražiti zašto je mladim redateljima tako privlačan taj buntovnički apsurdni pristup preko kojeg grade svoju poetiku. Duboko u tome gotovo sigurno postoji potreba za odbacivanjem modernih tekovina i sukob sa slikom svijeta koju su im ostavile ranije generacije u kojem osjećaju terarijsku besciljnost, otuđenost i izgubljenost. Hana Jušić u tom svijetu stoji poput glavnih junakinja svojih filmova, ali s kamerom u ruci bilježeći stvarnost specifičnom vizijom koja vodi hrvatski film u nekom novom smjeru.

 

Komentari