Komentar: Imaju li filmovi doista “rok trajanja”?

Umjetnost postoji otkad postoji i čovjek. S vremenom se mijenjaju tehnike, načini izvedbe, te mediji kojim se ostvaruju, ali umjetničke preokupacije i teme uglavnom ostaju iste. Nasušna potreba čovjeka za umjetnošću dokaz je kako mu je pored zadovoljavanja fizičkih potreba i uvjeta života nezaobilazno ostvarenje onih duhovnih koje se ostvaruju kreativnim radom preko umjetnosti.

Film je umjetnost novog doba, stara tek nešto više od sto godina i zavisna od tehnologije koja joj je pomogla da prvobitne pećinske pokretne slike ljudskih sjena nastalih na zidu od tinjajuće vatre i priče ispričane oko te vatre prikaže preko novog medija koristeći kameru, rasvjetu, montažu, scenarij, glumce, rekvizite i ostale tehnikalije koje vjerno održavaju filmsku iluziju. Ova mlada umjetnost od nastanka se razvila velikom brzinom pokorivši svijet, no poput drugih umjetnosti nije ostala zaštićena od određenih predrasuda koje su joj nepravedno prišivene od strane masovnih konzumenata i koje su prije plod romanse na jednu noć prema sedmoj umjetnosti nego neke dublje, istrajnije ljubavne veze.

Predrasuda o starim filmovima

Koliko ste puta u životu čuli onu neprimjetnu, ali zvučnu sintagmu, kada se za neki film kaže kako je to stari film, najčešće u negativnom kontekstu. To može biti kada s društvom birate film za četvrtak navečer, to možete pročitati u novinama, na portalima, čuti u nekom neobaveznom razgovoru ili kad s voljenom osobom odabirete film za romantičnu večer. Jeste li se zapitali što bi to zapravo trebalo značiti? Kako film može biti star i što ga čini starim? Možda tematski? Pa od Shakespearea do danas uvijek su u umjetničkoj igri iste teme. Po kvaliteti? Nekvalitetni stari filmovi su zaboravljeni, ostaje samo ono što se odupire testu vremena, ali o tom kasnije. Može li film biti tehnički zastario? Dobro, može, ali kvalitetna čokolada u lošem omotu i dalje je ukusnija od dalekih rođaka čokoladne slastice koje viškom šećera pokušavaju nadomjestiti kvalitetu.

Stari filmovi bi dakle bili oni koji su napravljeni toliko davno da odstupaju od vizualne prepoznatljivosti na koje je masovno potrošačko oko naviklo kod suvremenih filmova.

Starost je rezervirana za filmove

Ipak, zanimljivo je kako je fama o starim djelima rezervirana isključivo za film. Nema starih knjiga ili starih slika. Možda bi se to moglo reći za neku knjigu izderanih korica i prašnjavih stranica ili za neku sliku sa starim okvirom, ali ne generalno, ne u suštini. Jedino u filmu predrasuda o zastarjeloj formi presuđuje cjelokupnom djelu, jer kada se neko novo knjiško izdanje npr. Shakespearea ili Dostojevskog sa suvremenim motivom na ulaštenim koricama nađe pored recimo Murakamija, mogli bi se zabuniti pa pomisliti kako su svi oni zapravo suvremenici. Karakteristika dobre knjige i jest da govori kroz vjekove, spomenimo samo interesantan primjer Orwella čija je legendarna 1984-a nakon nedavnih američkih izbora ponovno postala bestseller.

U slikarstvu također autore ne klasificiramo kao stare i nove, već po razdobljima, pokretima i pravcima koji nose određene značajke, pa tako imamo klasiciste, impresioniste, foviste, kubiste i mnoge druge. Ono što nemamo je sliku prastarog Goye, ili jednu drugu starog Van Gogha i jednu nešto mlađeg Pollocka.

Jedino se dakle za film može čuti ta neobična sintagma „stari film“, no ona je nepravedna iz više razloga. Ako je umjetnost autentična, svevremenska i uvijek iznova aktualna, zar istom autentičnošću, originalnošću i genijalnošću ne odzvanjaju brojni filmovi poput recimo Citizen Kane, The Great Dictator, The Seventh Seal, i stotine drugih?

Također, neki bi indikatorom starosti ili barem, ublaženo, neaktualnosti ocijenili i crno-bijele filmove prelazeći pritom preko činjenice da brojni filmovi tu tehniku koriste kao izražajno sredstvo, a ne tehničko ograničenje. Netko je lijepo rekao kako filmovi u boji prikazuju izvanjsku, a crno-bijeli unutrašnju ljepotu.

„Gledao sam već taj film“

Na ovom mjestu treba izazvati još jedan fenomen koji se tiče jedne druge sintagme koja se često čuje u vezi filmova – „gledao sam već taj film“. Ako nije moguće zagaziti dvaput u istu rijeku jer drugi put ni mi ni rijeka nismo isti, onda nije moguće ni dvaput pogledati isti film. Čak ako je i film isti, a nije recimo remasteriran ili redateljeva verzija, onda svakako mi nismo isti i nekim drugim očima gledamo taj film koji nas je možda ranije oduševio, kojeg smo možda pohranili u sebi s velikim emotivnim intenzitetom, a sada će nam možda djelovati infantilno, slabo ili možda još jače.

Legendarni splitski filmski autor i teoretičar, otac splitskog filma, Ivan Martinac, govorio je, ako njegovi učenici ne preuveličavaju priču, kako kvalitetan film treba pogledati sedam puta kako bi se dobro analizirao, shvatio i pojmio u tančine.

Zato, ako vas netko upita zašto gledate film koji ste već gledali, kao što to često pitaju pisca ovog članka, onda mu odgovorite protupitanjem – a slušaš li ti pjesmu koju voliš više puta ili samo jednom, da se ne istroši i onda zauvijek ugasiš?

Filmovi su vina svih nijansi

Za kraj možemo zaključiti kako filmska djela ne predstavljaju uratke gaziranog umjetničkog sadržaja koja vremenom isparavaju, već potpuno suprotno, više su nalik onom piću nastalom pažljivim tretiranjem plodova vinove loze koje s godinama samo dobiva na aromi, ukusu i cijeni, dok se sama godina berbe zaboravlja. A vrijeme, kao najpravedniji sud u umjetnosti (i životu), cijedi uratke kroz fini filter puštajući naprijed samo one najbolje koji istom onom snagom udaraju i danas kao što su i u vrijeme nastanka.

Zato filmovima (umjetnosti) treba pristupati kao nektaru koji nas okrepljuje uvijek iznova, kao zaštiti i višoj djelatnosti duha koja nas ispravlja kad politički, konfliktni, prizemni, negativni i drugi hladni vjetrovi zapušu.