Istaknuto
19.09.2017.

Do kraja godine ostalo je nešto više od tri mjeseca, taman dovoljno vremena da zaboravimo loše filmsko ljeto - ovo su naslovi koje nećemo propustiti.

18.09.2017.

Međunarodni festival razvojnog kazališta Ganz novi festival u svojem će se 7. izdanju održati u dva termina, od 21. do 24. rujna te od 7. do 16. prosinca. U rujanskom dijelu programa 70-ak umjetnika/ca i studenata/ica te 45 filmskih autora/ica predstavit će svoje plesne i kazališne predstave, multimedijalne instalacije, filmove i radionice.

Glazba

Komentar: Indie je mrtav i oživjeti neće

02.04.2015. Jan Vukasović
Foto: facebook.com/portugaltheman/photos

Foto: facebook.com/portugaltheman/photos

U kojem dobu mi živimo? To je pitanje koje me još od prvog razreda srednje škole zaintrigiralo nakon što nas je profesorica iz hrvatskog pokušala naučiti književna doba. Ubrzo nakon toga počeo sam intenzivno drmati po Wikipediji i guglati raznorazne žanrove koje mi je pljunuo last.fm i nisam došao do apsolutno nikakvog odgovora iz nekoliko jednostavnih razloga. Prvo, bio sam klinac koji nema pojma ni o čemu i misli da je ulovio Boga za bradu jer sluša Tool. Drugo, to je bilo prije sada već dosta godina, a to je vrijeme kada su scenom vladali neki drugi bendovi i sasvim drugi trendovi u alternativnoj, ali i mainstream glazbi. Treće, nisam bio toliko naslušan (nisam ni sada u odnosu na koliko bih htio biti) pa nisam niti shvaćao neke stvari te četvrto, po meni najbitnije, nisam išao na koncerte.

Glazba je grana umjetnosti i kao takva dolazi u raznim oblicima koje mi, ovisno o vlastitim preferencijama, slušamo te ako nas više zanima, proučavamo. Uvijek me zanimalo kako odjednom nastane neki veliki glazbeni val, kao primjerice post-punk. Kako se baš u tom određenom trenutku, u periodu od godinu dana ili manje, stvori ogroman broj bendova koji zvuče relativno slično i koje pokreće gotovo ista energija. Post-punk sam uzeo kao krunski primjer velikih glazbenih valova u popularnoj alternativnoj glazbi jer je pokrenuo ne jedan, već dva velika vala, možda čak i tri ako pogledamo preko ramena unatrag godinu dana. Sam post-punk pokret nastao je čak i za vrijeme punk ere, a na važnosti je dobio nakon što su Sex Pistolsi napokon uništili sve što su stvorili. Cijeli je val nastao na temeljima punka koji je već počeo krepavati, uzeli su tu čistu energiju i utrpali je u glazbu koja je bila instrumentalno, a i tekstualno, puno kompleksnija i smislenija. Upravo je ta dodatna žestina odvela prve post-punk bendove u anale rock glazbe i podarila nam bendove poput Joy Divisiona, The Sounda, The Falla, Gang of Four i mnoge druge na koje će se glazbenici od tih kasnih sedamdesetih/ranih osamdesetih pa sve do danas uvijek ugledati kao svojevrsni cilj kojem treba težiti.

Foto: facebook.com/JoyDivisionOfficial

Foto: facebook.com/JoyDivisionOfficial

Solaže su postale stvar preseravanja, ritmičko sviranje gitare s malim eksplozivnim prebiranjem po žicama je postalo nešto poželjno, minimalizam punka je učinio svoje. Post-punkeri su bili strojevi koji deru sve pred sobom, a da im destrukcija kao takva nije na pameti.  Zašto toliko pričam o tom prokletom pokretu? Rekao sam već, pokrenuo je još jedan ili dva vala moderne glazbe, a upravo je to tema ovog članka. Gdje ovo sve skupa ide? Da se razumijemo, neću pričati o pop glazbi, ovo je priča o budućnosti onoga što danas nazivamo indie glazbom, iako je ta „indie“ odrednica odavno izgubila svoj smisao, baš kao i dobar dio bendova koji se tako vole nazivati.

Indie je počeo devedesetih kao termin za independent, odnosno nezavisne bendove čija se glazba nije mogla utrpati u neke okvire jer su bili voljni eksperimentirati. Nastavili su činiti ono što su koje desetljeće prije post-punkeri napravili, a za njih je Nirvana učinila ono što su Joy Division i ostali učinili za stotine mladih bendova – probila ih je na tržište. Kako je vrijeme odmicalo, tako se definirao tipičan „indie“ zvuk koji je izgubio bit glazbe koju pokušava svirati, a to je svirati zbog sviranja, larpurlartizam, a ne pop senzibilitet i kako se uvaliti u najbolje londonske, a kasnije i njujorške klubove.

Taj trend „srednje glazbene vrijednosti“ i „specifičnog“ indie zvuka koji se svodi na pjesmice u kojima prevladava ritmična gitara koja uvijek zvuči isto i vokal gotovo pa lišen emocije – vjerujem da ste se svi susreli s nekim takvim bendom. Za mene su to primjerice bili The Fratellis koji su imali jedan hit, a osim toga im je diskografija poprilično jadna i nebitna uz činjenicu da cijelo vrijeme imam osjećaj da slušam jednu te istu pjesmu koja mi ide na živce. Čak su mi i hvaljeni Kooksi zvučali poprilično isprazno i jadno, kao da sam to već sto puta čuo. U ranim dvijetisućitima, uz sve ove indie abominacije, dogodio se jedan jako zanimljivi pokret koji se po internetima naziva post-punk revival i ovdje leži korijen većine današnjih najpopularnijih bendova. The Strokes, Interpol, Franz Ferdinand, Kasabian, Editors, Bloc Party, Klaxons (i dalje ću ih ovdje trpati bez obzira na njihovo izjašnjavanje kao nu-rave), The Killers (iako su danas grozni) i mnogi drugi kojima se beskonačno veselimo kada vidimo da su headlineri na nekom od obližnjih festivala.

Foto: facebook.com/klaxons/photos

Foto: facebook.com/klaxons/photos

Osim eksplozije bendova koji korijene imaju uglavnom u post-punku i indieju, stvorila se skupina garage rock bendova, čiji su najbolji predstavnici bez ikakve sumnje The White Stripes, koji su inspiraciju pronalazili u garažnom roku šezdesetih, spojili je s punk energijom i voila, moderni indie garage rock koji puni dvorane.

Poanta svega ovoga nije bila nabrajati što je sve Jan Vukasović slušao i što mu ide na živce. Poanta je pogledati naprijed gledajući u prošlost. Sintići su se vratili u igru 2007. godine i promijenili način na koji se rock glazba doživljavala. Više se rock ne povezuje isključivo uz distorzirane gitare i bijesne umjetnike, već na stav koji je bend odlučio zauzeti. Editors su se uz pomoć spomenutih sintića izdigli iz tog post-punk revivala i 2009. godine na „In This Light and on This Evening“ promijenili puno toga, a pritom ostali žestoki i opasni te ono što je najbitnije, ostali su aktualni, ulovili su duh vremena što im je zacementiralo poziciju jednog od vodećih bendova nove generacije. Napredak je ono što najviše cijenim i što me zanima, a ne bendovi poput The 1975, Beirut, Bombay Bicycle Club i ostalih koji nište ne rade, bendovi koji se nisu maknuli s mrtve točke, nego okreću milijune svirajući glazbu koja to gotovo i nije. Gotovo i nije glazba zato što je to sve isti kalup, ista forma, nema ništa posebno, drugačije, to nije ništa drugo nego generička semi-pop glazba.

Nakon svakog velikog vala glazbe javlja se upravo taj prekrasni post žanr i jedan bend kao apsolutni predvodnik. Jedan bend koji uzima korijene „starog“ žanra i formira ga u nešto novo i svježe u skladu s vremenom u kojem je nastao. Jedan bend koji najviše utječe na buduće generacije. The Chosen One ako baš hoćete! Budući da živimo u vrijeme kada je indie postao gotovo mainstream glazba čije se bezlične kopije svakog dana pojavljuju u sve većem broju, logičan slijed događaja, ako je pratiti sinusoidu nastajanja određenih žanrova i podžanrova, jest da nastane post-indie bend. The Indie One koji će nas izvući iz mračnih vremena eksploatacije žanra, načina razmišljanja i zvuka koji je indie donedavno predstavljao. Bend koji će obilježiti glazbu sljedećih nekoliko desetljeća i utjecati na nove White Stripese, Interpole i slična čudesa koja krpaju pare za svoje pojačalo u trošnim garažama neke stambene zgrade. Kako će to zvučati, ne mogu sa sigurnošću reći.

editors

Foto: facebook.com/editorsmusic/photos

Dakle, ako u gitarskoj glazbi (glazbi u kojoj je gitara glavni instrument) više ne postoji ono što bismo mogli nazvati inovativnošću, gdje da onda tražimo? Možda je indietronica odgovor na sva naša (moja?) pitanja? Ne. Bendovi poput alt-J mogli bi biti odgovor (što je i Steven iz Blood Red Shoes naveo kao jedan lijepi primjer benda koji je pomaknuo granice). Uzmemo većinu (neću reći svu, ne bi bilo fer) moderne glazbe u kojoj je gitara glavni melodijski instrument koji nosi gotovo sve pjesme, to vam se čini pomalo dosadno, zar ne? Maloprije sam spomenuo Editorse kao bend koji je redefinirao svoj zvuk, e pa alt-J polako redefiniraju cijeli žanr. Rijetko je koja njihova pjesma zapravo pokrenuta glazbom, više se sve svodi na slojeve i slojeve sintova i malih melodijskih linija (barem na zadnjem albumu) koji zajedno čine cjelinu. Osobno mi je rijetko koji pravi „indie rock“ bend imao puninu zvuka budući da većina tih mainstream generičkih bendova nema previše karaktera i svi su pomalo mlaki, bez tipično rokerskih riffova na gitari, već gotovo pa clean ton u nekakvom ritmiću, vokali bez te posebne emocije, gotovo pa indiferentni te lagani basevi koji služe… ničemu. Dodavanjem hrpe i hrpe slojeva alt-J uspjeli su „popuniti“ svoj zvuk i relativno „slab“ vokal iskoristiti gotovo kao instrument kroz sempliranje. Da ne duljim previše o alt-J, recenziju uvijek možete i sami pročitati. Django Django napravili su nešto slično. Inspirirani zvukovima minulih vremena stvorili su odličnu i plesnu kombinaciju popa, rocka i psihodelije za kojom su se pomamile tisuće ljudi.

Zanimljiv je i primjer Portugal. The Man, benda koji je širokoj publici vrlo vjerojatno bio poprilično nepoznat dok nisu snimili ploču “Evil Friends” u suradnji s Danger Mouseom, čovjekom koji je lansirao The Black Keys na razinu gdje pune stadione (proklet bio, khm). Da ne bi pomislili da su Portugal. The Man bili još jedan loš indie bend koji je omastio brk na suradnji s poznatim producentom, možda biste ih malo ozbiljnije shvatili kada bih vam rekao da je to njihov sedmi studijski album, postoje deset godina, a trenutno rade na osmom izdanju. Zanimljivo, zar ne? Često u medijima kažu kako je rock izgubio svoju bit, svoj bunt i bilo kakvu vrstu aktivizma. Vjerujem da su oni i za to odličan primjer budući da su na vlastitu inicijativu odlučili snimiti jednu pjesmu otisnutu isključivo na vinilu kako bi ona nakon nekog vremena izumrla – to je bio njihov način da upozore na izumiranje vrsta na našem planetu. Portugal. The Man, osim što su vrlo uspješno spojili psihodeliju s indie rock glazbom, uspjeli su svoj zvuk baziran na relativno laganim melodijama učiniti poprilično epskim i, ponekad, žestokim.

Foto: facebook.com/portugaltheman

Foto: facebook.com/portugaltheman

Gotovo ništa me ne može više naljutiti nego kada u doba kada je sva glazba svijeta svima doslovce ispred nosa, netko na neku društvenu mrežu napiše nešto u stilu “ah Rolling Stones su tako genijalni, šteta što je glazba danas smeće” i onda stave sliku Stonesa i neke majmunarije tipa Lil Wayne. Napisati to je vrhunska lijenost, bezobrazluk i bahatost. Nikada, ali baš nikada u povijesti glazba nije bila jača. Nostalgija je smrt za moderni rock, to je ono što ga guši već godinama i toga se treba što prije riješiti, baš kao što je u intervjuu sa mnom i kolegom Tinom rekao Steven Ansell iz Blood Red Shoesa: “Gitarska glazba je inficiriana retromanijom i mora nabaviti nove ideje”.

Također se može primijetiti kako se promijenila percepcija nekih instrumenata. Sint sam već spomenuo, ali uzmimo primjerice bas gitaru koja danas doživljava renesansu, doduše u nešto agresivnijim žanrovima. Ne znam koliko ste upoznati s radom Kings Of Leon, ali vjerujem da gotovo svi znate pjesmu Closer i onaj nevjerojatno jeziv i fantastičan sint koji ide kroz cijelu pjesmu? To nije sint. To je bas s efektima. Do toga je došlo. Uzmite onda Death From Above 1979, bas je glavni instrument, nema gitare, bez obzira što se simulira njen zvuk, to je ipak bas i daje svoj posebni štih. Vidite, sve što se događa zadnjih deset godina polako dolazi na svoje, sve se kreće prema jednoj točki, točki kada će se puno toga promijeniti, kada će se sve promjene objediniti u jedan val glazbe koji će pomesti sve pred sobom, barem je tako do sada bilo…

Foto: facebook.com/DeathFromAbove1979

Foto: facebook.com/DeathFromAbove1979

Gdje onda zapravo leži ključ nastajanja post-indie glazbe? Mislim da sam ga spomenuo nekoliko u ovom članku, doduše ne toliko direktno. Inovativnost. Inovativnost, a ne recikliranje. Recikliranje nekog starog stila može dovesti do kratkotrajnog hypea, samo da bi propao nakon godinu-dvije. Ono što je novo, svježe, friško je inovativno, to redefinira i pomiče granice glazbe. Zamislite da ste kao klinac čuli In This Light And On This Evening u moru gluposti iz devedesetih, umirućeg nu metala i ostalih abominacija iz kojih odjednom izroni nekakav opasni sint. Mozak bi vam se rastopio baš kao što se meni  rastopio kada su to izrokali na INmusicu. Treba se odmaknuti iz kalupa i prestati gledati rock glazbu čisto kao žanr u kojem klasična distorzirana gitara vodi priču, a stvari se polako mijenjaju. Post-indie stiže. Budite spremni.

Komentari