Istaknuto
19.11.2018.

Pulska Arena, 19. lipnja. Spremni smo.

14.11.2018.

Otvaramo ti vrata Ziher zajednice - pridruži nam se!

Glazba

Komentar – 13. INmusic festival: Gorki aftertaste

02.07.2018. Glazbena redakcijaFoto: Monika Bračević / Ziher.hr
Gorki aftertaste (Piše: Helena Kezerić)

Što se dogodi kad ti za vrijeme trajanja festivala ponestane pive, plastičnih čaša, a inspekcija na vratima? Možda najbolje da pitamo organizatora INmusic festivala.

Iako negativnom kritikom riskiramo mogućnost dobivanja akreditacije za izdanje festivala nagodinu ili možda čak fizičko nasrtanje nasred ulice, smatram da se o negativnim stranama nečega pa tako i jednog festivala koji slovi kao jedan od najboljih u Europi, treba razgovarati.

Otprije već znamo kako su domaći bendovi tretirani loše pa su tako još prije par godina za nastup na INmusic festivalu dobivali sok i sendvič uz komentar kako mogu biti presretni što ih se uvrstilo u lineup festivala. Stvari se nisu tako puno promijenile od prije tri-četiri godine kada sam se prvi put susrela s tom informacijom koju su sa mnom tada podijelila dva hrvatska benda. Sendvič, pive koje nisu sponzor festivala i ograničeno kretanje prostorom za izvođače ono je što su neki od izvođača festivala dobili i ove godine, a rijetki su dobili nekakav honorar.

Također je od prije nekoliko godina poznato kako ekipa koja radi na montaži i postavljanju cijelog festivala zapravo radi u nehumanim uvjetima gdje im je rijetko bio omogućen obrok dok su obavljali teške fizičke poslove po 10+ sati dnevno neovisno o kiši koja lije ili suncu koje nemilosrdno prži za premalu satnicu. Kako više nemam insajderskih informacija na tu temu (jer nitko normalan ne bi ponovno pristao na takve uvjete rada za satnicu koja nije vrijedna takve psihičke i fizičke torture) iskreno se nadam da su se stvari na tom području promijenile. Zaista se nadam da su ljudi koji rade na montaži i sličnim poslovima pred INmusic i za vrijeme trajanja festivala zbrinuti kako to priliči. Da imaju dovoljno vode, da im se pruži normalan obrok, da ne nose alat i zaštitnu odjeću od kuće i da imaju posebno mjesto za spavanje. Ako ste ikada bili u kampu INmusica znate jako dobro da tamo i nema baš previše spavanja. Pogotovo ako ste šator postavili u blizini veselih Španjolaca.

Ne znam da li da se uopće dotičem odnosa organizatora s domaćim portalima. Doživjela sam i to da su se organizator i glavna urednica jednog alternativnog portala za vrijeme jedne glazbene tribine u Zagrebu posvađali na mrtvo ime. Ziher svake godine redovito prati objave vezane uz svaku novost koja dolazi iz marljivog stožera INmusic festivala, uz playlistu, vodič kroz festival i preporuke što ne propustiti. Tu dolaze i izvještaji sa sva tri dana festivala koje piše nekoliko naših novinara glazbene redakcije, no svejedno smo ove godine dobili manje akreditacija nego prošle uz objašnjenje kako je mnogo medija zainteresirano za festival. Više od pet novinara glazbene redakcije ipak je bilo na festivalu o svom trošku. Svjedočili smo koncertima koji će ostati u sjećanju i onima koji će se zaboraviti, ali imamo i mišljenja o samom festivalu koja smo odlučili podijeliti nakon što su se dojmovi slegli.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Počet ću sa svojim zapažanjima od ulaza na festival. Ako si na popisu za izvođače, a nisi bend, nitko nema pojma gdje i kome se trebaš javiti. Izgubit ćeš najmanje pola sata čekajući i dobit ćeš krivu narukvicu. Volonteri ili radnici u kućicama za vouchere/press/goste nisu koordinirani, ne raspolažu informacijama kojima bi trebali, u kućicama im nestaje struje i interneta koji su im potrebni za rad. Vidljivo je da nemaju iskustva u komunikaciji s ljudima. Osobno nisam imala problema na samom ulazu jer sam sva tri dana dolazila jako rano i odlazila po završetku svega, tada nije bilo puno ljudi.

Donekle bih razumjela ovogodišnju foru jednog ulaska u prostor festivala dnevno da je ponuda unutra bolja. Omjer kvalitete ponude i njene cijene je u velikom odstupanju. Veliki redovi (u prosjeku barem pola sata čekanja – a još sam malo i rekla) cijelo su vrijeme bili na štandu šrilankanske i vegetarijanske hrane. Ostalo u ponudi ne bih stavila u sebe ni pod müss. Među jeftinijim obrocima nudili su se ponekad čak i poluhladni krumpirići koji nisu bili napunjeni do kraja kartona, a umaka nedovoljno za – 27 kuna. Hamburgeri za 50 kuna – kaaaj? Mislim da će se moji kolege osvrnuti na craft pivu koje je na šankovima nestalo prva dva dana, a drugi dan je također na jednom od šankova ponestalo čaša. Nisam pivopija, ja sam bila sretna jer se na šanku posluživao Club Mate.

Treći dan je do nas došla informacija kako je inspekcija došla i zatvorila dio šankova jer ljudi nisu imali sanitarne i/ili ostalu potrebnu dokumentaciju za rad pa se čeka da inspekcija ode kako bi se šankovi otvorili ponovno. Pričamo li mi o INmusicu ili o trodnevnoj vatrogasnoj zabavi?

Ne znam kako se vama čini, ali meni je djelovalo kako je ove godine na INmusicu bilo puno manje TOI TOI odnosno tih wc kućica nego zadnje dvije godine. Organizator bi uvelike trebao razmisliti o postavljanju usb punjača za mobitele i wifi signalu na prostoru festivala. Idemo ukorak s vremenom, ne dva koraka unazad.

Sve se više slažem s izjavom kako je INmusic festival paravan za dovlačenje nekoliko svjetskih imena. Previše se kikseva događa za jednu takvu glazbenu manifestaciju – navodno jednu od najboljih u Europi. Nekima je očito teško učiti na svojim greškama ili ih još uvijek nisu svjesni.

Na kraju ti kao posjetitelj pregrmiš sve jer si tamo i želiš se dobro zabaviti i na kraju izvučeš najbolje iz ta tri dana, to te drži kratko, ali ostaje gorak okus u ustima na spomen INmusic festivala – jednog od najboljih u Europi. Jer ako je to jedan od najboljih festivala u Europi onda jao nama svima jadnim Europljanima.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Piše: Luka Sinković

Na INmusicu sam prije ovogodišnjeg bio samo jednom, one famozne 2010., tako da nemam baš puno materijala za uspoređivati u kontekstu toga kako je festival napredovao ili nazadovao kroz godine. Međutim, u tim sam godinama pohodio dosta europskih festivala, za kojima se u organizacijskom smislu INmusic jedva vuče, a toliko bi htio biti u rangu. Ne znam koga plaćaju u uredništvu NME-a, no njihovi pretjerano pozitivni komentari na festival baš i nisu relevantni, iako na festival vjerojatno dovode Engleze koji putuju prema obali, puno veće platežne moći od prosječnog Hrvata. Iskustveno znam kako cijene na festivalima u suštini ocrtavaju regularne cijene u državi, možda nešto većim maržama na festivalski fast food, dok je cijena pića ne puno veća od one koju ćete platiti u kafiću. Oprostite, ali na kebab/hamburger za 50 ili pivo za 26 kuna navikli nismo. Navikli smo jedino u turističkom kontekstu na obali pa ako festival pogledamo iz tog konteksta, donekle ima smisla, samo što smo u tom kontekstu i Hrvati koji pokušavaju što više zaraditi na već pretjeranoj cijeni. Takve stvari možda neće uočiti Britanac koji je naučen na daleko više festivalske cijene, netko iz susjednih država svakako hoće, a daleko od toga da nećemo primijetiti mi i iskritizirati to do krajnjih granica. Ako netko iz uprave INmusica misli na takve kritike reagirati imalo slano, poručio bih da se do zaključaka kako je to loš potez moglo doći vrlo jednostavnim zaključivanjem. Nismo orijentirani na domaću publiku i to je činjenica. Razvodnjeni Crafter’s je uz njegovu cijenu dodatni kriminal. Cijelo vrijeme ispijanja te kraft abominacije razmišljao sam o tome kako bi deseterostruko bolje u ruci bilo imati pola litre Ožujskog, kojeg inače ne preferiram.

Ovogodišnji plus ide lineupu koji je dosta dobro izbalansiran i popunjen našim domaćim predstavnicima. Domaća scena je dobra i treba je ugurati u program. Čak mi se sviđa i ova filozofija s nešto manjim brojem izvođača na festivalu općenito, tako manji izvođači dolaze do izražaja, ali ostaje dojam kako je festival za vrijeme nastupa headlinera prazan. Na drugim pozornicama u tom se trenutku ništa ne događa, trešti glazba jedino sa sponzorskih šatora Marlbora i Volkswagena. Možda se događa još nešto, ali o tome nisam imao pojma. Jednostavno printanih letaka sa satnicom nisam vidio nigdje, a kamoli da ih je netko dijelio. Istina da je satnica dostupna na internetu, ali ako je politika festivala ekološka, nisam nigdje vidio osiguran WiFi za strane posjetitelje, ako smo već orijentirani na njihovu platežnu moć. Bitno da me osiguranje temeljito pretražilo i htjelo mi uzeti žvakaće gume iz torbe, ali to je klasika, na kojem god festivalu bili.

Ulaz na festival je prvog dana bio zakrčen, što je pomalo tužno jer način provjere i aktivacije karata djeluje dosta sofisticirano, tako da očito neke napredne ideje ne daju uvijek željeni rezultat. Ali ok, s time nemam toliko problema, tome se da doskočiti otvaranjem još nekoliko dodatnih ulaznih točaka. Problema imam s idejama koje odbijamo provesti, a prijeko su potrebne. Jako me smetao manjak kanti za smeće i plastične čase po travnjaku. Zašto festival s toliko godina staža nema višekratne plastične čaše? Očito je da nedostaje infrastrukture, ali mislim da je investicija u koševe koji će se lako postaviti i prazniti krucijalna, ovo Bandićevo uskakanje s obiteljskim koševima za smeće koji su napravljeni za to da ih prazni kamion a ne čovjek, jedna je od onih nazadnih ideja koje sam prije spomenuo. Također, izvan headlinerskog vremena festival je prazan. Zašto? E pa zato što je pivo 26 kuna, a ako se nešto interesantno i događa, nitko za to ne zna.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

500 kuna za trčanje po Jarunu (Piše: Antonia Šikljan)

Odmah na početku moram napomenuti kako nisam INmusic mala. Sasvim suprotno – osim ovogodišnjeg INmusica iskusila sam samo jedan, onaj 2014. na koji sam išla zbog The Black Keysa, tako da se ne osjećam kompetentnom uspoređivati razvoj INmusica tijekom godina. No ono što mogu reći (dapače, osjećam se obaveznom reći) moji su dojmovi s ovogodišnjeg trodnevnog hipsterskog vašara. Ovime ne planiram uvrijediti nikoga tko je ikada pohodio INmusic, već želim naglasiti činjenicu koliko jedan ne pretjerano kvalitetan festival može postati sinonim za najbolju festivalsku ponudu u Hrvata samo zato što je jedini koji dovodi velika glazbena imena koja želimo vidjeti uživo.

Prva stvar koja me kod INmusica zasmetala jest sam ulaz na festival. Iako to kod mene srećom nije bio slučaj, čula sam od mnogo ljudi kako su u redu na ulazu čekali po sat vremena i više te tako propustili neke od izvođača koje su htjeli čuti. Osim toga, mnogo ljudi koji nisu imali normalne ulaznice, već su kod njih u pitanju bile akreditacije ili ulaz preko bivanja na nekom od popisa, nisu znali gdje preuzimaju svoje narukvice pa su izgubili mnogo vremena na potragu za pravim ulazom. Zatim, taman kad napokon uđeš u festivalsku zonu, za kojih stotinjak metara dočeka te drugi ulaz na kojem se detaljno pretresaju torbe ne bi li se provjerilo unosimo li na festival nešto što ne bismo smjeli (npr. nedajbože čep plastične boce), a na tom se ulazu opet – čeka. Džabe njima čitava ta provjera kad sam trećeg dana festivala pokisla (i doslovno i figurativno) na odlasku primijetila određen broj ljudi s kišobranima.

Druga stvar koja mi je zapravo na vrhu ljestvice onoga što me frustrira je organiziranost programa. Nikada neću pregrmiti činjenica da se koncerti nižu odmah jedan za drugim, što znači da nisam mogla u miru poslušati koncert jednog izvođača od početka do kraja. Morala sam ili žrtvovati završnih petnaestak minuta ranijeg koncerta i jurcati do drugog stagea ne bih li si osigurala kakvo-takvo dobro mjesto u publici i stigla na početak izvedbe idućeg benda, ili sam morala žrtvovati početnih petnaestak minuta kasnijeg koncerta ne bih li do kraja odslušala bend s ranijim terminom. Znamo kakva je gužva svugdje na INmusicu tako da je jurcanje zapravo u potpunosti pogrešan izraz jer sam morala vršiti gmizavi slalom među ljudima, prilikom kojeg sam se sjetila svih mogućih psovki. Jurcanje se odvijalo samo u mojoj glavi, zajedno s mislima “kaj ja radim ovdje?” i “platila sam 500 kuna za ovo?!”

Treće, posljednje od mene, ali ne i najmanje važno –  naši domaći bendovi koji su svi redom iznimno kvalitetni, na INmusicu su, koliko sam čula, nastupali bez ikakve novčane naknade. Naknada za nastup bili su sendvič i pivo, ako se ne varam. Naravno, pod naknadu se svakako može uvrstiti i ono za čim svaki umjetnik žudi – činjenica da može reći da je nastupao na određenom mjestu, jer od toga se živi. Ipak je INmusic dasa među festivalima, svaki bend koji tamo zasvira mora biti presretan što je nastupio na takvoj manifestaciji. Čudim se što se organizatori INmusica nisu dosjetili da bi možda domaći bendovi trebali njima platiti neki iznos da bi mogli zasvirati na INmusicu. Možda bolje da šutim i ne dajem im ideje.

inmusic

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Ponudu hrane i pića ne planiram baš komentirati jer na festivalu nisam željela konzumirati ništa osim vode, a također nemam ništa za reći ni po pitanju programskog sadržaja nakon headlinera jer fakat nisam tulumarila s obzirom na to da sam radila ujutro.

S ovim trojstvom komentara na INmusic zaključujem svoj javni pismeni odgovor na pitanje “I, kak’ ti je bilo na INmusicu?” Nek’ sam ja platila ulaznicu za festival koji se diči tobožnjom kvalitetom i svojom golemom, ako ne i ključnom ulogom u zagrebačkome turizmu, a dobila razočaranje. Zahvalila bih se Nicku Caveu koji je ispunio svako očekivanje i omogućio prekrasne trnce, svakom grmu u kojem sam stigla obaviti nuždu jer mi se nije dalo vrijeme na festivalu ulupati na čekanje u redu za wc te Interpolu koji mi je pokazao kako koncert nikako ne bi trebao izgledati. Zahvala ide i svima vama koji ovo čitate i dijelite (barem neke) moje frustracije. Drago mi je da nas ima i ajmo se ne vidjeti nagodinu na Jarunu.

Inmusic = ZET (Piše: Tin Đudajek)

Ako bih INmusic morao s nečime usporediti, to bi definitivno bio Zagrebački Električni Tramvaj. I to iz vrlo jednostavnog razloga – nedostatak bilo kakve konkurencije poradi čega ovi koji su jedini misle da mogu (a zapravo i mogu) raditi što ih je volja. Njih nije briga. Oni vrlo dobro znaju da mi nemamo izbora. I znaju da ćemo svake godine doći na INmusic isto kako ćemo i svakodnevno koristiti usluge ZET-a jer jednostavno nemamo izbora. Zato sve što trebaju učiniti jest osigurati onaj minimum, što svake godine iznova i rade. Za ZET da im tramvaji i autobusi voze (što je rijetko slučaj), a u našem slučaju da se festival održi.

I sad će pametni reći: “Da, ali ne moraš se voziti ZET-om, isto kako niti ne moraš ići na INmusic.” Slažem se, ali svi znamo da ću ići. Dovoljno je da dovedu samo jedan veliki bend koji po mogućnosti još nije bio u Hrvatskoj i trčat ću na Jarun. I to također ima jednostavan razlog, a to je jer je INmusic jedini festival koji je u mojem gradu i koji je u mogućnosti dovesti velike bendove. Mora im se priznati da smo kroz godine gledali stvarno odlične bendove i da su dovodili stvari koje nikada ne bismo vidjeli na samostalnim koncertima u Lijepoj Našoj jer od njih nitko ne bi mogao zaraditi. Istina je i da su neki bendovi prvo došli na INmusic nakon čega su se samostalno vratili u Hrvatsku.

Sve to stoji i istina je. No kako godine odmiču, sve se više kristalizira INmusicova kapitalistička crta gladna profita, a sve manje postaje istinit njihov cjelokupni PR koji nam garantira najbolji festival u Hrvatskoj ili neku sličnu besmislicu. INmusic se prestao truditi, to je evidentno. Znaju da ljubitelji glazbe nemaju izbora i znaju da će im se oni (među kojima je cijela ova redakcija) svake godine vraćati kao vjerni psi. Nismo vjerni. Samo nemamo izbora.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Zato iz godine u godinu odlazimo na INmusic. Isključivo iz navike i neke vrste mazohizma. Zato iz godine u godine posjećujemo ovu nakupinu koncerata. Ne festival. Nakupinu koncerata. Nespretnu nakupinu koncerata. Koji se preklapaju, ne dopuštaju da jedan bend poslušaš do kraja, zahtijevaju odličnu fizičku maratonsku spremu posjetitelja koji treba u pet minuta otrčati od Hidden Stagea do Main Stagea. Festival uključuje i dodatan sadržaj. Zahtijeva mogućnost uživanja u dodatnom sadržaju. Istina je da su koncerti u fokusu, no kao posjetitelji bi trebali dobiti mogućnost pogledati i predstave, poslušati što više koncerata i dobiti više sadržaja. Ove predstave na INmusicu čak i postoje, no u toliko ružnom terminu da ih je teško uloviti bilo zbog obaveza na poslu ili nekog drugog koncerta. Tako je i s velikom većinom domaćih bendova koji najčešće služe samo kao filleri.

Osobno vjerujem da je konkurencija dobra stvar. Pogotovo ako je poštena. I vjerujem da ako se u gradu Zagrebu napravi drugi festival u slično vrijeme kada i INmusic, ovaj bi izgubio većinu publike. Ili bi bilo to ili bi pod hitno morali poboljšati festival. Ista situacija je i sa spomenutim ZET-om. Dok ne dođe konkurencija, sumnjam da će se stvari promijeniti. Možda i hoće, no za nas, vjerojatno na gore.

-> Izvještaj – INmusic 2018. (1. dan): Veliko otvorenje uz Davida Byrnea i Qeens of the Stone Age

-> Izvještaj – INmusic 2018. (2. dan): Veličanstveno bdjenje Nicka Cavea

-> Izvještaj – INmusic 2018. (3. dan): Službene isprike Interpolu što smo ih tjerali da sviraju

(Visited 2.057 times, 2 visits today)

Komentari