novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Komentar: Jebote Dubioza Kolektiv!

Foto: Facebook.com/dubioza
Vrijeme čitanja: 3 minute
Foto: Facebook.com/dubioza
Foto: Facebook.com/dubioza

Ono što mi u ovom trenutku teško pada na prazan želudac, to je ekipa koja brije na Dubiozu Kolektiv. Album Apsurdistan izašao je pred koji tjedan, a upravo ta brija meni repetira one večeri u kojima se gegaju vječni aktivisti i pije isključivo mlaki bambus okusa poput mlakog bambusa i bez obzira na njegovu nutritivnu vrijednost isti ostavlja crne sasušene mrlje na usnama, čime vam, ukoliko se zateknete u takvoj ekipi, ne devalvira fizička privlačnost budući da na vidiku ionako nema ni jedne jebljive cure.

> Recenzija – Dubioza Kolektiv: Nema motanja, rizli, ni ganđe već sivilo cinizma

Politička korektnost zajebana je stvar, s njom, u načelu, ne ide pod ruku ni Bieber naše filozofske misli, slatki Srećko Horvat, a upravo je u gore opisanom auditoriju, ironično zaista, ima napretek.

Politička korektnost je izmišljen paravan iza kojega skrivamo da smo pizde, kaže Goran Gerovac. Politička korektnost vodi u tišinu, navodi Stephen Kelly. Stoga, kako ne bi bili pizde u tišini, neka bude Riječ!

Kaže Riječ

Riječ kaže da bi mene bolio penis i za Dubiozu Kolektiv i za mlaki bambus, političku korektnost i čitav taj aktivizmom nabrijani establišment da on zapravo ne ocrtava slatku, na iglu navučenu naivnost Balkana koji uvijek plaća kako bi mu netko drugi objasnio istinu koju već i sam zna. Bolio bi me penis što se Dubiozi nadjeva prefiks revolucije ili što ih se naziva balkanskim Rage Against The Machineom, bolio bi me penis za kontradikciju u njihovim tekstovima i istu, vječitu , sada već i dozlaboga dosadnu muzičku šprancu koju serviraju svojoj ciljanoj publici. No, kada izbace Apsurdistan, na kojem, kako kažu donose istinu, onda me samo boli duša.

Kako biste imali prilike čuti tu istinu il’ ono što je za Dubiozu politički angažirani tekst, uistinu vam nije potrebno i preslušavanje spomenutog albuma. Dovoljno je jedno popodne u društvu lokalnog probisvijeta ispred lokalnog Konzuma s bocom jeftine lokalne pive.
-Politika je kurva! – pjeva Dubioza, a ponavlja Jure. I sad ga vidim, s bocom Tomislava, na platou ispred maloprodaje.

Gunđanje nije revolucija

Kolektivna stagnacija, kako intelektualna, gospodarska i kulturna za koju Dubioza misli da upozorava svojim tekstovima, upravo je najočitija na njihovom albumu. Ponavljajući kao mantru vječite teze o silovanju bratstva i jedinstva, Dubioza ne nudi nikakav progres. Revolucija na koju pozivaju u svojim pjesmama jednako je onoliko birokratska kao i državni aparat BiH. Gunđanje nije revolucija.

Čisto iz zabave ali i pragmatičnosti, nastojat ću ovaj tekst opravdati i iz političke i društvene perspektive, ako ništa a ono iz vlastitog zadovoljstva, pa da vas pitam: Postoji li razlika između bildanja vlastite muzičke karijere postratnim ljevičarskim diskursom od bildanja vlastite karijere postratnim desničarskim diskursom? Rat i tranzicija i u jednom i u drugom slučaju služe kao motiv za zgrtanje vlastitih beneficija i profita. To što Dubioza svoj diskurs mota zajedno s gandžom, tim smješnije od Škore. I što je ta jebena istina na koju dečki stalno upućuju? Zar postoji samo jedna u državi tri naroda? Zar se u kafićima naručuje samo kava, ali ne kafa i kahva?

“Vlasnici istine”

Istina je samo u pretpostavci, a kako kaže Marko Vešović, istine u Bosni niti nema jer je ona na troje razlomljena. A da parafraziram istoga, ovi današnji vlasnici čitave istine što sebe upotrebljavaju kao opijum za gomilu u svojem su egotripanju istovjetni onima „koji su sjebali lijepu Jugu našu“, ako mi dozvolite da se poslužim dijalektikom Apsurdistana.

Darwinova teorija evolucije u svom je početku bila kolektivno odbijena, ponajviše iz razloga jer u bradu udara prirođeni ljudski egotrip, tjerajući ga da odbaci religijom obećane zvijezde i prisvoji majmuna kao svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. No, kako vidite, 200 i kusur godina kasnije, ljudski egotrip je na vrhuncu, baš kao i majmun u čovjeku. Ironije.

Be social

Komentari