Komentar: Kako me reklama o Oliveru Mandiću natjerala da pišem o politici

Svi mi imamo onog jednog glazbenog izvođača čije pjesme volimo, iako to ni sami sebi ne možemo objasniti. Moj je kontroverzna ličnost. Njegovo ime ne bi možda bilo medijski tabu da se manio politike u ključnom trenutku. Prošlost se ne briše, a sjećanja su teška. Dvadeset i tri godine nakon, Croatia Records objavljuje najveće hitove Olivera Mandića sabrane u kompilaciju cd-ova.

Tko je bio glazbeni diktator u štiklama?

Zvali su ga srpski Boy George, bio je jedna od najsjajnijih zvijezda na nebu Novog Vala prve polovice dobrih starih osamdesetih. Koketirao je s funkom, a u vrijeme aktivne karijere bio je jedan od rijetkih jugoslavenskih glazbenika s klasičnim glazbenim obrazovanjem. Strog po pitanju vlastite glazbene produkcije, inzistirao je na visokoj kvaliteti materijala i studijske opreme.

Forsirao je potpunu uvježbanost glazbenika, bilo da se radilo o studijskim radovima ili koncertnim nastupima. Oliver Mandić bio je svojevrstan glazbeni diktator u ženskim štiklama, s izrazitim osjećajem za komercijalne melodije. Neke je njegov transvestitizam izrazito živcirao, drugima je bio zabavan. Kako god bilo, za njim se uvijek dizala prašina.

Dogodi se ponekad, u nekim underground klubovima svježe pred fajrunt, da dođem na svoje pa zađuskam uz Ona Voli Kurosavu ili Zbog Tebe Bih Tucao Kamen. Fićo i ja tada budemo glavni na plesnom podiju. Iz današnje perspektive ljudi će za njegovu glazbu misliti da je gafovski trash. Ta glazba je u okviru svoga vremena bila provokativna, eksplicitna i komercijalno uspješna.

Oliver Mandić za svoje je plamteće karijere objavio tri albuma, od toga dva za Jugoton. Velik dio njegove karijere iskovan je u Zagrebu, djelomično baš zbog Jugotona, a djelomično zbog domaćih medija RTV Zagreb te časopisa Studio i Start koji su pomogli vinuti ga u zvjezdana nebesa. Doduše, Oliver je karijeru talentiranog glazbenika započeo puno ranije.

Početkom sedamdesetih debitirao je kao instrumentalist, što mu je donijelo epitet vunderkinda beogradske scene. Krajem 1971. godine nastupio je u jazz rock sastavu Grupa Oliver u kojem je upoznao članove Pop Mašine i Dušana Prelevića. Godinu dana kasnije radio je na pregovorima o prelasku u Pop Mašinu, YU Grupu ili zagrebački Time. Sve je ostalo na pokušajima pa je Mandić odlučio da je vrijeme za samostalne radove.

Široj publici predstavio se kroz TV emisiju Beograd noću. Emisija je bila koncipirana na video spotovima za pjesme koje su bile objavljivane na pločama. Redateljska palica prepuštena je Stanku Crnobrnji, a kostime i Mandićev vizualni lik osmislio je konceptualni umjetnik Kosta Bunuševac. Na stranu kontroverznosti, na TV festivalu Zlatna ruža Montrea emisija osvaja nagradu, a nakon toga je objavljuju na VHS-u, što je u to vrijeme bila velika stvar. Osim Mandićevog velikog komercijalnog uspjeha, otvorila su se neka nova vrata i mogućnosti, jer takav način prezentiranja nije bio uobičajen za tadašnju glazbenu scenu. Znatiželjne duše mogu u cijelosti u nastavku pogledati o čemu pričam.

Ne bi ni znala za Olija, kako ga od milja sama sa sobom zovem, da jednog dana tata nije meni u šali pjevao Smejem Se A Plakao Bi. Nisam bila upoznata s pjesmom pa je istog trena uslijedila mala Zlatkova glazbena školica. Nakon tog dana više ništa nije bilo isto. Mandićev glazbeni izričaj mi se svidio i više nego je moj tata mogao predvidjeti. Bilo je to prije jedanaest godina. Danas me stihovi i video uratci Olivera Mandića vesele.

Iznenađenje na Jugoton TV-u

Kada ste zadnji put u novinama, na nekim internet portalima ili usmenom predajom čuli neku konkretniju vijest o Oliveru Mandiću? Pritom ne mislim na žutilo koje nam je Index servirao u par navrata 2010. i 2013. Niste uopće. Za jedan tako velik potencijal i ime iza kojeg, pored gore spomenutih, stoje hitovi poput Odlazim A Volim Te, Majmune, Sutra Imam Prazan Stan, Poludet Ću, Probaj Me, Ljujaj Me Nežno, Sve Su Seke Jebene i ostale, čudno je na prvi pogled da nitko ne pokušava makar oživjeti uspomenu na doba iznimne kreativnosti.

Ono što je vjernim gledateljima Jugoton TV-a zadnjih par mjeseci tu i tamo moglo upasti u oko jest jednostavna reklama. Reklama povodom objave kompilacije najvećih hitova nezaboravnog Olivera Mandića. Iskreno, kada sam to vidjela malo sam se izula iz najružnijih šlapa u gradu Zagrebu, kako ih moji prijatelji vole nazivati. Nije to bilo ni negativno iznenađenje, niti pozitivan ushit, bilo je to jednostavno iznenađenje. Momentalno sam se zapitala: ‘Otkud sad pak to? Gdje ste bili? Kako sad odjednom?’

Koga žulja to što ga ona ljulja nežno?

Realno gledano, bilo je razloga za taj potez i puno prije. Mladi danas možda i ne znaju pjesme Olivera Mandića, ali starije generacije i djeca čiji roditelji imaju širok glazbeni opus, koji rado prenose na svoje nasljednike, sjetit će se urnebesnih pjesama. Roditelji će potvrditi pjesme koje su imale status hita.

Nekome je trebalo dvadeset  i tri godine da smogne hrabrosti za taj čin. Oni koji ne znaju pitat će: ‘Zašto hrabrosti?’. Pa sve je u politici. Netko misli da danas ima manje onih koje je žuljalo Mandićevo političko opredjeljenje u trenutku kada su gorile zastave. Možda ih ima manje, no ako prolazite Savskom, vidjet ćete da su u svojoj sramotnoj tišini itekako glasni, samo ćete na tu buku zažmiriti, kao i ja, kao i svi ostali. Sramota nas je da smo na ovo spali, a ne poduzimamo ništa.

S glazbe na politiku

Ne želim vaditi kosture iz ormara, ni buditi duhove prošlosti, nemam to pravo niti sam dovoljno potkovana činjenicama da sudjelujem u nekim raspravama, stoga o politici nećemo naširoko raspravljati. Mišljenja sam da ona u našoj državi ne donosi ništa dobro. Usudim se priznati da nisam glasala na izborima ni za blijedog goribora, ni za kuhanu nogicu, ni za ljubiteljicu pita, a kamoli za onog četvrtog. Nisam glasala. Reći ćete licemjerno, jer ako živim u Hrvatskoj, tiče me se sve ovo.

Svojim činom nisam pridonijela jer ne želim biti primorana birati između nužnih zala personificiranih u pojave, koje nemaju sluha za male i obične ljude. Vi koji mislite da će nam biti bolje, svaka čast na optimizmu, ali u krivu ste. Ovaj brod već neko vrijeme lagano tone.

Smejem se, a plakao bih

Pretvorili smo se u sive mase, sramota je da preko Provjerenog saznajemo kako žive naši susjedi, sugrađani, sudržavljani. Mladi se pretvaraju u glupaste robove tehnologije. Maja se ljuti na roditelje jer je za rođendan dobila Iphone 4, a htjela je Iphone 5. Mama radi kao čistačica na minimalcu, a tata gura dva posla, ponekad tri. Tko im je kriv što su htjeli troje djece. Stari su ogorčeni jer od sredine do kraja mjeseca imaju 200 kuna u novčaniku, baka Janja skuplja boce. Danas samo želi skupiti dovoljno za četvrt kruha i jogurt.

Duje je student, dogodi mu se mjesec kada u malenom frižideru nema ništa osim paštete, jednog jajeta i poluprazne teglice cikle. Pa boli nas briga, tko ga je tjerao da dolazi na studij u Zagreb. Ivana je najstarija kći samohranog roditelja, ona ne studira, radi. Nije imala srca tražiti tatu za školarinu jer zna što znači hraniti troja usta jednom plaćom. Te godine brat je malo kiksao semestar pa je izgubio pravo neplaćanja. On je mlađi, mislila je, neka on studira. Ona pokušava uštedjeti pa se možda ponovno upiše dogodine. Možda karikiram, ali možda i ne. Ovo je stvarnost naših ulica, ovo nisu krajnosti, ovo su blaži slučajevi. Ove ljude boli kaktus izlazi li kompilacija najvećih hitova jednog Olivera Mandića ili ne. Njihova glavna preokupacija je spajanje kraja s krajem već godinama. Zašto onda tek sada kompilacija izlazi?

S politike na glazbu

Bilo bi krivo da kažem da glazba i politika ne idu zajedno. Punk bendovi opjevali su socijalne i političke teme uzduž i poprijeko, uvijek su tu oni fašistički bendovi koji su krivo zabrijali pa ih ne volimo. Tu je i Čorba efekt u najmanju ruku, a danas imamo i neke zagrebačke bendove, koje, eto, nesporazumom slušaju debili. Politika je svugdje i koliko god bih ja htjela biti apolitična, ne daju mi. Pa kakve veze sad s tim ima Oliver Mandić? Nikakve, a i svakakve.

Oliver Mandić je za vrijeme Domovinskog rata bio Arkanov intendant, nabavljao mu je cigarete i ostale potrepštine. U nekim kasnijim člancima svjedoči kako je njegova funkcija ipak bila nešto veća. Spominju se kovčezi i ružne slike, koje ne želim oživljavati. Prije nego se pridružio Srpskoj dobrovoljačkoj gardi nosio je ženske štramplice, cipelice i preveliku količinu šminke za jednog muškarca, čak i za vrijeme osamdesetih. Preko noći je Oliver Mandić iz uloge talentiranog šarenog raspjevanog papagaja prerastao u nešto drugo. Trebalo je vremena da se to potisne. Valjda zato tek sada, nakon toliko godina, izlazi njegova kompilacija.

Ona ipak voli Kurosavu?

Pjesme Olivera Mandića imale su zarazne melodije i lako pamtljive, smiješne tekstove – sve te pjesme se i danas rado slušaju. Dopustit ću samoj sebi biti toliko slobodna pa reći, na stranu njegovog političkog opredjeljenja i svega za što držim da me se možda i ne tiče, jer mi je pogled na glazbu vezan uz glazbu, a ne karakterne osobine samog izvođača, voljela bih u svojoj kolekciji imati aktualno izdanje hitova Olivera Mandića.

Čovjek jest prolupao, napada susjede oružjem i na leđa niže događaje koji izrazito narušavaju još ono malo dobrog publiciteta koji je ostao za njim, ali to tako ide. Stariji ljudi kažu da sve ide po zaslugama, a od nekih stvari ne možemo pobjeći, ma koliko brzo trčali. Pritom ne mislim na njegove uboge susjede, nego bacam metafore koje bi trebale objasniti njegov unutarnji nemir.

Oliver Mandić je devedeset i neke povukao liniju, ono što je bilo prije te linije, bilo je dobro. Ono što je nastupilo nakon te linije veoma je diskutabilno. Sva sreća pa je prije povlačenja linije ostala još uvijek samo glazba. Kolekcija pjesama koje govore o premalom muškom organu, nesretnim ljubavnim pohodima, pozivima u prazan stan, čudnim porivima i suzama. U mnogim pogledima nam je Oliver Mandić miljama dalek, u nekim drugim nevjerojatno blizak jer svi plačemo, ludimo, trebamo utjehu ili imamo premalen organ (bilo onaj gore ili dolje).

Imamo li zaključak ili samo nebo zna?

Ispada da je Oli ipak još uvijek samo čovjek koji je stvarao dobru glazbu u okviru svoga vremena. Doduše, do trenutka kada je odlučio napraviti duet s Cecom, koja je iz nekog razloga ćelava kao i on u videu koji nikad nije zaživio. Evo to ne razumijem. Je li to trebala biti nova kontroverza koja je trebala oživjeti njegov zaboravljeni lik kao feniks iz pepela?

Ako je netko ciljao na to, sve je radio krivo. Provokacije ovakvog tipa još uvijek ne prolaze dobro. Ono što je dobiveno tim činom jest kratkotrajno talasanje u medijima. Dugotrajniji je okus gorčine koji ću pokušati isprati prezašećerenom jutarnjom kavom.

Oliver Mandić ostaje persona čije se životno djelovanje nerado spominje. Nije prvi, a ni posljednji takav, pa je tako pitanje vremena za koliko će izmijenjenih generacija pasti u potpuni i meki zaborav. Zašto onda tek sad izlazi njegova kompilacija najvećih hitova? E odgovor na to pitanje ipak samo nebo zna.