Komentar: Krivi smo mi

Nakon što je na terasu Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski postavljen plakat koji oglašava koncert Nives Celzijus u Maloj dvorani 1.travnja, uzburkali su se duhovi na hrvatskoj kulturnoj sceni. Znakovito je da se duhovi nisu uzburkali ni zbog tri koncerta Miroslava Škore, pet koncerata Olivera Dragojevića, (za sad) samo jedan koncert Tončija Huljića i Madre Badessa Banda koji nas očekuju u ožujku, niti zbog koncerta Hanke Paldum i Jacquesa Houdeka na obavijesti o kojima ćete također naići ukoliko otvorite mrežne stranice  naše jedine koncertne dvorane uz Hrvatski glazbeni zavod mnogo manjih kapaciteta.

Doista, imena iz gornjih odlomaka zvuče kao poziv na uzbunu. Kako će se to hrvatski kralj zabavne glazbe, kraljica sevdaha i spomenuta starleta naći na pozornici našeg glazbenog hrama, naše jedine koncertne dvorane? Kao da se kroz povijest na pozornici Lisinskog nisu našli i Doris Dragović, klapa Intrade i Tomislav Bralić, Danijela Martinović, Mišo Kovač, Petar Grašo, Željko Joksimović, Severina i ostali prvaci domaće i regionalne scene zabavne glazbe. U Lisinskom se, naposljetku, održalo i Natjecanje za pjesmu Eurovizije 1990. godine, na kojem je bivšu državu predstavljala tinejdžerska zvijezda Tajči. Složit ćemo se, ili barem raspravljati o umjetničkim dosezima potonje koja je u međuvremenu napravila zaokret u karijeri i posvetila se duhovnoj glazbi. Lisinski je prošle godine čak šest puta punio i novosadski kantautor Đorđe Balašević, s čijim protivnicima potpisnik ovih redova često raspravlja braneći sentimentalni ton njegovih pjesama. Dakle, o svim navedenim imenima i njihovoj glazbenoj kvaliteti može se sporiti, pa tako možemo zaključiti da Nives Celzijus nije ni prva, a ni posljednja pjevačica lakih (ili barem lakših) nota koju će ugostiti Lisinski. Ona je samo uzburkala duhove, vjerojatno zbog kombinacije svog eksplicitnog izričaja na društvenim mrežama,sadržaja njene autobigorafske knjige Gola istina i činjenice da ona nije dio estradnog establišmenta. U obranu Lisinskog stoji i činjenica da nisu organizatori tog koncerta, već samo nude prostor, dok koncert organizira Multimedija Direkcija. Među njihovim klijentima je i Minea i grupa Karma, a za sebe kažu da svojim klijentima nude PR consulting, community& stage management te organizaciju i podršku u svim poslovnim aktivnostima.

Visoka kultura previsoka za jumbo plakate

S druge strane, u Lisinskom je sredinom ovog mjeseca nastupila Natalie Dessay, francuska operna pjevačica koja se povukla s operne scene i ostvarila suradnju s Michelom Legrandom, jednako tako slavnim francuskim skladateljem filmske glazbe, osvajačem niza Grammyja i Oscara. Jeste li možda čitali neki novinski izvještaj o tome, ne daj bože kritiku? Jeste li možda vidjeli grad oblijepljen jumbo plakatima za Natalie Dessay (ili Elinu Garanču prije nekoliko godina)? Naravno da niste, i u tome je problem. O glazbenoj kvaliteti spomenute pjevačice u krugovima klasične glazbe već dugo se diskutira, jedni hvale njene glumačke sposobnosti, drugi kritiziraju oštećen glas. U Hrvatskoj – muk. Njeno gostovanje prošlo je bez ijednog kvalitetnijeg osvrta i bez kvalitetno odrađene promocije. Unatoč tome,  koncert je bio rasprodan zbog točne pretpostavke direkcije utemeljene na onoj biblijskoj – Tko traži, taj će i naći.

U Koncertnoj dvorani Lisinski održat će se i veći dio programa Muzičkog biennalea Zagreb, festivala koji su 1961. osnovali Milko Kelemen, Ivo Vuljević i Josip Stojanović. Na tom su festivalu kroz povijest gostovali John Cage, Igor Stravinski i mnogi drugi tada suvremeni skladatelji koji se danas već nalaze u udžbenicima glazbene kulture. O suvremenoj glazbi u školama se pak ne govori, ili se govori vrlo malo i to tako da se gore spomenuti skladatelji predstavljaju kao suvremena glazba, što više ni u kojem slučaju nisu. Na njemu će se održati i niz tradicionalnih koncerata, ali i praizvedba opere Borisa Papandopula Madame Buffault  te originalan projekt Irene Škorić i petero hrvatskih skladatelja – Soap Opera u pet epizoda u režiji Dore Ruždjak Podolski. Jeste li vidjeli televizijske reklame za Biennale? Ili, još važnije, hoćete li tijekom tjedan dana otići na taj festival suvremene glazbe? Hoće li Biennale organizirati edukativan program za srednjoškolce?

Program koji tradicionalno nudi Lisinski ima svoju publiku, ali to ne znači da ne treba raditi na oglašavnju, odnosima s javnošću i promociji klasične glazbe, ali i visoke kulture općenito. Pritom vrijedi spomenuti kako je Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, kao i recimo Zagrebačko kazalište mladih koje se prošlog mjeseca proširilo i na Instagram, jedna od najprogresivnijih institucija što se tiče marketinških kampanja i prezentacije vlastitog sadržaja u medijima. Dobro se sjećamo duhovitih kampanja koje je vodio Lisinski poput Izađite na izbore – Izaberite Lisinski ili AZtheBEST nakon uklanjanja azbestnih ploča u dvorani. Ne treba zaboraviti da je Dražen Siriščević čovjek koji već dvadeset godina vodi emisiju za ljubitelje opere i sve one koji će to tek postati. Visoka kultura (pojam koji mi je jednako odbojan kao i ozbiljna glazba) treba naći više mjesta u javnom prostoru, u obrazovnom sustavu i početi se predstavljati kao nešto što je pristupačno svakom čovjeku i kao nešto što je svakom čovjeku potrebno. Pritom je Lisinski vrlo blagonaklon prema studentima, koji ulaznice za ciklus Lisinski subotom mogu kupiti za 10 kuna, što je primjer kojim bi se trebale povesti ostale kulturne institucije.

Treba reći i koju o prezentaciji klasične glazbe u obrazovnom sustavu. Udžbenici glazbenog uglavnom se bave faktografijom, a u nastavi se prolazi povijest klasične glazbe bez da se kvalitetno uči slušati. A klasičnu glazbu treba znati slušati. Tako nastaje dojam da klasična glazba nije živa, već da je muzejski artefakt koji se ponekad odsvira na nekoj državnoj priredbi ili u televizijskim reklamama, potpuno lišeni svijesti da na svjetskoj sceni postoji cijeli niz imena čiji je status jednak onima zvijezde popularne glazbe. Nažalost, naš je javni prostor potpuno lišen i svijesti da ti izvođači koštaju kao i slavna imena popularne glazbe, ali ne mogu napuniti auditorij od 18 tisuća, već tek nešto manje od dvije tisuće.

Nostra culpa

Ući u trag financiranju Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski nije lako, ali na službenim stranicama Grada Zagreba u Programu javnih potreba u kulturi za 2015. stoji da tri gradske javne glazbene ustanove dobivaju 7 milijuna i 360 tisuća kuna. Lisinski je samo jedna od te tri ustanove, dok ga, kako tvrdi Dražen Siriščević u jednom intervjuu, Ministarstvo kulture uopće ne financira. I u tome je glavni problem. Lisinski je osuđen organizirati ili iznajmljivati prostor za koncerte zabavne glazbe kako bi mogli organizirati gostovanja vrhunskih glazbenika i zvijezda kao što je Natalie Dessay, kao što je orguljaš Cameron Carpenter, kao što su proteklih sezona bili Joshua Bell, Elina Garanča, Cecilia Bartoli, Vadim Rjepin i Evgenij Kissin.

Da zaključim – nije Nives Celzijus kriva što nastupa u Lisinskom – krivi smo mi, koji smo dopustili da klasična glazba postane muzejski izložak, koji ne odgajamo novu publiku za takve programe, koji o klasičnoj glazbi ne izvještavamo, a krivo je i Ministarstvo kulture koje ne financira našu jedinu koncertnu dvoranu. Dok KDVL svojoj publici nudi sezonu Lisinski subotom i Metropolitan u Lisinskom i udomljuje Simfonijski orkestar HRT-a i Zagrebačku filharmoniju, ali i Cantus ansambl i mnoštvo komornih sastava ne trebamo se brinuti, ali isto tako treba raditi na tome da i takav program nađe svoje mjesto u medijima, na billboardima i na samoj web stranici dvorane. Treba raditi na tome da takav program bude u prvom planu, a ne nastupi estradnih zvijezda i zvjezdica.