Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Uncategorized

Komentar – Kvartovske brije: Zašto se razlikuju dečko iz Dubrave i cura s Pantovčaka

24.07.2014. Marija Vukšić
Foto: Anja Grgurinović/Ziher

Foto: Anja Grgurinović/Ziher

Svi smo svjesni da Zagreb nije samo Zagreb. On je centar, Dubrava, Zapruđe, Pantovčak, Travno, Trešnjevka, Dugave, Prečko, Špansko, Peščenica, Knežija, Srednjaci…Pa što ih to točno razlikuje i određuje, zašto u našim glavama postoji određena svijest o tim prostorima? Valentina Gulin-Zrnić u svojoj knjizi Kvartovska Spika (koja mi je ujedno i inspiracija za naslov) navodi da je veliki dio navedenih kvartova smješten u Novom Zagrebu, koji je izgrađen 1980ih kako bi se riješila imigracija stanovnika u Zagreb jer se najveći porast zagrebačkog stanovništva događa upravo u razdoblju druge polovice dvadesetog stoljeća. Nedavno je na jednome od Internet portala izašao članak o ljudima koji žive u novoizgrađenim rubnim naseljima i kojima nedostaje ono što naselja Novog Zagreba imaju. Žele nove škole i vrtiće, više zelenih površina, bolje ceste, knjižnice i domove zdravlja. Glavni problem tih novih naselja je neplanska gradnja što je sušta suprotnost od naselja Novog Zagreba koja su građena prema urbanističkom planu. Dakle u tom nekom grmu leži tamo neki zec. No to je onoliko daleko koliko moje znanje o gradu i izgradnji seže te sam se ipak obratila studentu arhitekture za odgovore da ne bi bilo „rekla-kazala“.

Što se to promijenilo od 1980ih, kako to da je Novi Zagreb isplaniran, a sad na rubovima grada nastaju uglavnom neplanirana naselja?

Svakako je problem što Zagreb nema dobro razrađen GUP (generalni urbanistički plan). Ne  poštuju se uvjeti u GUP-u, pravila se najčešće zaobilaze u interesu investitora jer on naravno želi što više kvadrata. Sigurno ima veze i država u kojoj živiš. U Jugoslaviji su ta naselja građena od strane države. To su bili projekti koji su za cilj imali smjestiti ogroman broj ljudi koji su se doselili u grad. Naravno da su se pod utjecajem moderne i pravilima koja su se definirala u to vrijeme što se urbanizma tiče, naselja gradila na drukčiji način nego danas. U tim naseljima su bili nužni svi osnovni sadržaji, ali ono što mislim da je osnovna razlika je veličina naselja. Kad govorimo o idealnih 30 novozagrebačkih hektara, onda jasno da ćeš tamo postići bolju kvalitetu stanovanja nego u puno manjem naselju. A i danas imaš hrpu izmjena GUP-a, razlog tome je loša odnosno nepostojeća politika gospodarenja prostorom i potpuna neodgovornost i nebriga za prostor. Pravila se mijenjaju brže nego što se donose, mijenjaju se prema potrebama investitora bez konzultacije s urbanistima. Malo je suradnje s Arhitektonskim fakultetom, odnosno Zavodom za urbanizam i prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu, a tamo se ipak nalaze najveći stručnjaci za urbanizam u Zagrebu. Njih se ne pita, odluke donose oronuli političari koji bez imalo osjećaja za prostor ugađaju potrebama investitora koji isto nemaju veze sa strukom. Nova naselja nastala su zbrda-zdola s većim naglaskom na zaradu nego na kvalitetu i bez poštivanja GUP-a. Zato imaju problema i ljudi su nezadovoljni. –rekao mi je spomenuti student arhitekture iz Zagreba.

Foto: http://commons.wikimedia.org/Flammard

Foto: http://commons.wikimedia.org/Flammard

Zašto onda i dalje upisujemo određene uglavnom negativne kvalitete u kvartove Novog Zagreba ako su dizajnirani tako da odgovaraju ljudskim potrebama. Imaju medicinske ustanove, velike zelene i rekreacijske površine, centre za kulturu, dućane pa čak i po novom šoping centre.  Ako mi ne vjerujete preporučam da se virtualno prošećete KUC Travnom ili odvedete svoje najmlađe u profesionalno kazalište za djecu, kazalište Trešnju. Trenutno igra Knjiga o Džungli. Cekate – Centar za kulturu Trešnjevka stvarno nudi mnogo radionica, predstava, projekata, izložbi, predavanja, tečajeva i koncerata. Meni osobno najdraži je modni buvljak kojeg svako malo organiziraju, a ideja je da donosite odjeću koje vam više ne treba i odnosite nešto novo što vam se svidi, ako vam se ništa ne svidi, učinili ste dobro djelo i sigurno usrećili nekoga. Trnsko  ima svoju stranicu na kojoj najavljuju buduće događaje, pozive za pripomoć i obavijesti vezane uz taj kvart. Prije mjesec dana održali su manifestaciju Nebo iznad Trnskog. Na YouTube-u, koga zanima, može pogledati dokumentaran film o Trnskom: Trnsko, priča o jednom kvartu. Narodno sveučilište Dubrava unutar sebe sadrži centar za obrazovanje te osim jezika i informatike za djecu, odrasle i treću životnu dob, nudi brojne seminare poslovnih vještina. Osim toga, sadrži kazalište, galeriju, tečajeve i događanja povezana s hrvatskom narodnom tradicijom te nudi ples i rekreaciju. Nudi zapravo puno više toga, ali eto ovo je samo ukratko. Centar za kulturu Novi Zagreb u Remetincu najstarija je ustanova kulture u Novom Zagrebu, osnovan je 1977. godine i od tada do sada, kako piše na službenoj stranici, „intenzivno radi na promicanju svih oblika kulturnih djelatnosti s osobitim programskim ciljem edukativno-kulturološkog djelovanja u pučanstvu.“ Pod svojim okriljem okuplja brojne manje kulturne ustanove iz primjerice Zapruđa, Trnskog i Dugava koje onda u Centru imaju priliku pokazati svoj rad, bilo da je riječ o predstavi, umjetničkoj manifestaciji ili nečemu drugome. Novi Zagreb općenito ima i svoj vlastiti informativni portal pa umjesto da vam ja tu ne pišem svašta nešto, izvolite.

Stereotipi

Bez obzira na sve bolju prometnu povezanost tih kvartova sa zagrebačkom jezgrom, kvartove se i dalje smatra jako „dalekima“ jer se do njih mora „putovati“, odnosno morate izgubiti 20 minuta, pola sata, 45 minuta ili sat vremena života u ZET-ovim prometalima, ovisno otkuda polazite. Slažem se da je bilo koji ulazak u bilo koje ZET-ovo prometalo gubljenje životnog vremena jer, ako ništa drugo, stres zbog konduktera, gužve i neljubaznih spodoba pojest će vam nekoliko godina života. I slažem se da se nikome ne da truckati u prosjeku 45 minuta samo da bi došao s jednog kraja grada na drugi, ali sama činjenica da nam treba 45 minuta da prođemo dobar dio Zagreba grada govori da smo zapravo, na svjetskoj razini, malen grad i da problem nije u tome da su Dugave daleko već u tome da se prosječna brzina ZET-ovog tramvaja nije promijenila još od 1891. kad su konji počeli vući tramvaje. Da se stigne od Kvaternikovog trga do Zapadnog kolodvora rutom nekadašnje Konjke današnjim tramvajem potrebno je 30 minuta – isto kao i prije 123 godine. Stoga, kao rješenje vidim četiri opcije: kupiti konja, voziti bicikl (navodno je zdravo), voziti se autom tko si može priuštiti i čekati još 123 godine da ZET možda nešto promijeni. Daleko je relativan pojam i ovisi o tome koliko ste naučeni čekati da dođete s jedne destinacije na drugu stoga mislim da je nepravedno reći da su naši kvartovi daleko. Znate kaj je daleko? Hodati po hladnoći s Remize do Filozofskog jer svi ZET-ovi tramvaju crknu na pojavu prve pahulje. A čak i za to treba nekih 45 minuta. Busevi su im još u redu, s tim da bi bilo još bolje kada bi se doista držali voznog reda.

Foto: Facebook

Foto: facebook.com/trnsko

Mit o „dalekom putovanju“ do raznih zagrebačkih kvartova povezan je općenito s prostornom segregacijom na području grada Zagreba, odnosno idejom da si nekako drugačiji s obzirom na kvart iz kojeg potječeš. Tako sam upitala nekolicinu svojih prijatelja i prijateljica koji žive u raznim kvartovima što misle, smatraju li da se različitim dijelovima grada pridaju različita značenja? Prijatelj iz Travnog smatra da se centar izdvaja kao elitistički, ali da stanovi u centru pripadaju uglavnom ljudima koji ih imaju “od davnina” i mnogo njih “nema niti lipe.” Izdvaja “onaj dio pod Sljemenom” gdje žive imućniji stanovnici i Dubravu koja je “specifična sama po sebi.” Smatra da je većina ljudi zapravo srednja klasa i slično žive te da nema pretjeranog izdvajanja s obzirom na prostor. “Pogledaj Mamuticu, tu živi više od 6000 ljudi i sve je miješano,” zaključuje.

S njim se ne slaže kolegica s Trešnjevke koja misli da postoji izražena segregacija, iako to nju konkretno ne određuje jer je ona doseljenik. Ekipu iz Dubrave vidi kao izrazito drugačiju, a ljude koji žive na Srebrnjaku, Šestinama i “općenito bregima” doživljava kao dosta dobrostojeće. Za Trešnjevku, svoj kvart, kaže da je “lagano seljački, buvljak.” Djevojka iz Dugog Sela kaže da osjeća izrazitu podijeljenost s obzirom na mjesto življenja u Zagrebu, pogotovo “ako si iz nekog kvarta kao što je Dubrava.” Tijekom svog studiranja u Zagrebu uvidjela je da se neki kvartovi doživljavaju kao manje vrijedni od ostalih. Prijateljica iz Dugava vidi prostornu segregaciju kao neizbježan rezultat podjele Zagreba na kvartove. “Je li ona rezultat naših predrasuda kojih smo puni kao društvo ili su tvrdnje za stanovnike svakog pojedinog kvarta opravdane, nije sad toliko bitno, ne možemo generalizirati.” Zaključuje da te kvart na neki način određuje pa sintagme “dečko iz Dubrave”, “onaj s Pantovčaka” ili bilo koja druga sugeriraju određen način življenja i ponašanja. Za ljude iz Dubrave govori se da su “nasilnici, janjevci, seljačine, da slušaju cajke dok su njihove kvartovske sugrađanke na glasu kao lake cure”, a za ekipu iz centra, kaže, priča se da su uobražena djeca bogatuna koja mašu novčanicama u popularnim klubovima. Ima li u ovim izjavama istine ili ne, prepustit ću čitateljima da sami zaključe. Ono što je očevidno jest da, bilo da razlike doista postoje ili ne, ljude u Zagrebu dijelimo i razlikujemo po tome gdje žive.

Lukša Vlajki/Ziher

Foto: Lukša Vlajki/Ziher

Centar nije Kvart…ili?

Sjećam se kad sam se jednom šetala Palmotićevom s prijateljem koji živi u centru i počela je spika o kvartovima tijekom koje je izjavio da je njegov kvart centar na što sam ja umrla od smijeha i rekla mu da centar nije kvart i točka. On je odbijao tu tvrdnju i uporno ponavljao da centar jest kvart, dok sam ja nastavljala tvrditi suprotno. Nekog pametnog zaključka nije bilo jer niti on niti ja nismo znali pravilno definirati što je to kvart. On je imao potrebu da pripada nekom kvartu, a ja sam se bunila jer duboko u meni postoji neka svijest da se centar ne smatra kvartom. Taj razgovor odvijao se dosta davno, ali upravo zato jer nisam znala logički objasniti zašto ne smatram centar kvartom, ostao mi je u pamćenju. Danas sam malo starija pa, iako starije ne znači nužno i pametnije, imam nešto više iskustva i informacija nego nekada. Sada bih mu odgovorila da je to zato jer se u našoj kulturi „kvart“ povezuje s Novim Zagrebom i naseljima preko Save, u pojam kvarta ubacuju se i starija naselja poput Trešnjevke koja su „nadodana“ na centar. Kvart označava Drugost, lošu prometnu povezanost, udaljenost od kulturnih zbivanja i ustanova, pokazatelj je imovinskog stanja, ali istovremeno je i izvor opuštenosti, zelenila i parkova, bez obzira imaju li svi ti stereotipi doista uporište u stvarnosti ili ne. Za kraj bih zaključila da je glavna oznaka kvarta osjećaj pripadnosti, ako smatrate da pripadate određenom prostoru grada Zagreba – onda je to vaš kvart. Stoga, možda i nije bilo fer s moje strane reći prijatelju da centar nije kvart.

Komentari