Istaknuto
22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

21.03.2017.

1. travnja u Glazbeni lonac dolazi Lika Kolorado, i to u akustičnom izdanju. Ili barem tako tvrdi ekipa iz Lonca.

Film

Komentar – Gitak TV: Lijek za amputirani smisao za humor iz domaće radionice

14.04.2016. Dario DunatovFoto: www.gitak.tv

Kultne priče u pravilu počinju kao male priče, a njihovi akteri ulažu talent, napor i volju, jer ničeg drugog nemaju. One su vođene nasušnom potrebom da se stvara, usprkos financijskim poteškoćama i drugim objektivnim preprekama koje su u pričama s happy endom shvaćene kao prilika za kreativno uzdizanje kroz njihovo nadilaženje. Akteri ovih priča najčešće nemaju megalomanske ambicije, već rade za „svoj gušt“ i uzak krug onih koji će ih razumjeti jer dijele njihovo poimanje stvarnosti i umjetnički ukus. Takva su pravila kad se zna da je Hrvatska umjetnička provincija Europe, a Dalmacija predgrađe te provincije. Polagani put garantira stabilnost, autentičnost i trajanje, za razliku od visokobudžetnih prečaca kojima se „odabrana“ lica penju na Mount Everest domaće scene, na čijem putu preskaču stepenice i padaju slobodnim padom izgubivši i najuporniju publiku najnižih očekivanja. Takav put na glazbenoj sceni pratio je splitski bend TBF kada su krenuli repati devedesetih, u vrijeme kad nitko nije razumio njihovo „nabrajanje“ i kad ih je samo užitak i vjera u sebe održala na okupu koji još traje i plodonosno daje. Sličnu sudbinu dijeli i priča o splitskoj ekipi entuzijasta okupljenih u kultni humoristični kolektiv Gitak TV.

Pojava gitkovih humorističnih skečeva zatekla je autora ovog članka u „pravo vrijeme“, pri izlasku iz srednje škole. Mnogo mi je značilo što je netko našao drugačiji način da se obračuna sa sveprisutnim društvenim problemima, opskurnim likovima iz javnog života te nekvalitetnim TV programom i to najjačim oružjem – humorom. Ako je pero jače od mača, onda je ono pero koje za sobom ostavlja humoristični trag najutjecajnije pero jer ima moć da natjera pojedince da se narugaju sami sebi i time kompenziraju udar stvarnosti. Ovaj članak je zato nužno afirmativan članak prema radu ekipe iz Gitak TV-a jer nemoguće je samorefleksivnim kirurškim zahvatom izvaditi iz mog mentalnog sadržaja sve one društvene poglede i fraze koje sam iz njihovih skečeva pokupio.

Kad sam jednom prilikom upoznao jednog od glumaca, u razgovoru, koji je vrlo brzo otišao u duhovitom smjeru, nesvjesno sam izrekao repliku koju je on davnih dana učinio mitskom u jednom od svojih skečeva. Tada sam shvatio koliko se Gitak upetljao u jezični i mentalni sklop splitskog (i ne samo splitskog) stanja uma i kako je s punim pravom neko vrijeme postojala grupa na Facebooku naziva using gitak quotes in everyday life. Isto tako su ušli i u opću kulturu jer su se pitanja o Gitak TV-u počela pojavljivati na kvizovima. Bliskost koju osjećam prema njima nemoguće je negirati, ali ju je moguće iskoristiti za bolje razumijevanje njihovog rada i iščitavanje višeslojnosti kako bi se danas mogao analizirati smijeh koji nakon više od deset godina jednako intenzivno traje krijući u sebi podtekstove, kao što misteriozni lik iz mnogih gitkovih skečeva, Frane iz Omiša, krije svoje lice.

Gitak TV humoristična je skupina mladih splitskih entuzijasta koju čine Mate Peruzović, Marijo Grabovac, Bernard Perić, Matija Čizmić i Ivan Rožić, te određen broj onih koji su uskakali za pojedine skečeve kako bi ih obogatili i kako muškarci ne bi morali glumiti ženske likove. Sa skečevima su krenuli iz svog malog splitskog studija, da bi se u televizijskom programu afirmirali kroz show Večer s Joškom Lokasom, a nešto kasnije i u emisiji Nedjeljom popodne koju su vodili Nikolina Pišek i Mirko Fodor, također mete gitkovih humorističnih strelica. Ono što je samo po sebi smiješno je činjenica da su sve emisije u kojima su gostovali ukinute, pa čak i kviz Tko želi biti milijunaš? nedugo nakon što se u njemu natjecao Bernard Perić, poznatiji kao izbornik Dena.

U kasnijoj fazi najpoznatiji su po suradnji s TBF-om s kojima su radili na spotovima za pjesme Data i Mater, najavljujući ih urnebesnim klipovima. Skečevi su im tematski raznovrsni pa je rijetko koji javni fenomen, emisija, tema ili poznato lice prošlo ispod njihovog radara. Nisu se libili ismijati stvari o čijoj nakaradnosti postoji generalni konsenzus, ali isto tako i one koje se drže svetima, kako bi razotkrili lažni sjaj malograđanskog ukusa i pomakli granice domaćeg humora. Kvalitetan humor ide dalje od toga da vas nasmije, on vas natjera da se neugodno vrpoljite u stolici u zrcalnom efektu kad smijući se ekranu shvatite da se smijete sebi. Postizali su to humorom koji pogađa u srce i svojom slojevitošću iznosi nesvjesne društvene sadržaje na površinu kojima se onda publika može nasmijati i tako ih prevladati jer kad se pohranjuju, ostaju u mnogo tamnijim bojama. Gitkovi skečevi predstavljali su odvojak stvarnosti u kojem su stvari dovedene do apsurda kako bi se pokazalo njihovo drugo lice i kako bi gledatelj na trenutak ugledao the bright side of life unutar mraka s kojim se poistovjetio zbog konstantnog bombardiranja televizijskim programskim sivilom.

Najčešće su obrađivali tzv. male teme koje su uzorak većih društvenih problema. Smiješno je zapravo koliko je skupih, podstandardnih televizijskih produkcija propalo i otišlo u duboki i zasluženi zaborav te kako sjećanje na te neuspjele pokušaje održavaju još samo fanovi Gitka vrteći na YouTubeu skečeve inspirirane tim promašajima. Gitkova posvećenost malim temama jako je zanimljiva komponenta koja otkriva dublje uzročno-posljedične veze. Na hrvatskoj televiziji prodefilirala je hrpa propalih humorističnih sadržaja kojima je zajednički bio samo pokušaj da humoristični nivo dosegnu obilnim produkcijama i atraktivnim gostima. Očajno kopirajući strane modele uništili su osobne karijere, uspjevši besprijekorno samo u tome da ih napusti i ona publika obdarena najnižim vrijednosnim kriterijima. Dugoročno je to na publiku ostavilo svojevrsni Pavlovljev efekt koji je doveo do prvog pravila samoobrane pred domaćim zabavnim sadržajem koje glasi: kad vidim hrvatski humor grabim daljinski. Gitak je „žurio polako“ napredujući i vješto plivajući u urnebesnim, a financijski skromnim, mikrokozmosima izbacujući skečeve polaganim tempom koji s vremenom nisu gubili na kvaliteti.

Gitak je sublimacija humora koji se generacijama rađao na ulici, u razgovoru, naslanjajući se i aktualizirajući uzore od kojih je najvidljiviji utjecaj legendarnog Letećeg cirkusa Montyja Pythona. Oskudni financijski uvjeti (jedna kamera) natjerali su ih da svaku scenu snimaju više puta, umjesto da najbolji pokušaj skeča snime s više kamera istovremeno. Ali znakovito je ovo. Snimajući jednom kamerom iz više uglova, glumci su morali identično ponavljati tekst svaki put. Na isti način i gledatelj treba pristupati njihovim skečevima, gledati ih opetovano, kako bi pohvatao podtekst koji se krije ispod površine. Nakon onog prvotnog „ha-ha“ efekta, vrlo često uslijedi „a-ha“ efekt, kad gledatelj shvati koliko je precizan slikovit prikaz domaće političke situacije u skečevima Gitkograd i Kviz Markov trg ili komentar celebrity scene u skeču Celebrity. Ne treba ni spominjati kako je Valentin Brajković već skupio velik broj obožavatelja predstavljajući materijalizaciju svih dalmatinskih stereotipa stopljenih u jednu figuru koja je opjevala tužnu priču junaka koji se iz dalekog svijeta vraća u Tavelića dvere. To je nešto kao kad bi se Filip Latinovicz probudio u pjesmi Mile Hrnića.

Kada dolazite iz Splita, stvari s publikom i obožavateljima uvijek su malo kompliciranije. Generalni konsenzus o odobravanju i prihvaćanju nije ostvariv ni kod nekih prešutnih svetinja, a lažni status zvijezde napada se đonom. Tim više čudi što je vrlo teško naići na kritike upućene ovoj komičarskoj grupi, već se dobiva dojam kako među njihovom raznovrsnom publikom vlada svojevrsni pakt poštovanja. Čini se da humor uspijeva povezati ljude. Monty Python je, kako kaže legenda, na premijeri filma Brianov život uspio u prosvjedima protiv filma ujediniti sve religijske zajednice, što do sada nije uspjelo nikome u povijesti. Gitak je isto tako osovina oko koje nema prijepora i koja je u humoru ujedinila sve generacije, spolove, rase, supkulture, manjine i većine, potlačene i tlačitelje, a to domaćim političarima nije pošlo za rukom u posljednjih 25 godina. Gitak je tek nešto mlađi. Posljednji put su se u studiju HRT-a pojavili kad su slavili 20 godina (4 godine x 5 članova = 20 godina) u društvu Nikoline Pišek i Mirka Fodora.

Ovo mjesto nužno vodi do pitanja nedostaju li na televiziji ovakvi sadržaji, zašto talentirani pojedinci ne dobivaju priliku ili su svedeni na programske mrvice, dok se isti taj program nudi drugima olako, a pretplatnički novac odlazi u podstandardnu produkciju. Parafrazirajući staru izreku o prorocima, očito da nitko nije komičar u svom televizijskom kraju. Retoričko je pitanje nedostaje li nam humor u stvarnosti preopterećenoj netrpeljivosti i ozbiljnoj do neprepoznatljivosti. Orwellovi fanovi vole se šaliti kako 1984-ta nije priručnik nego upozorenje. Sličnu stvar mogu reći fanovi Gitka čiji bi se dugotrajni smijeh ubrzo mogao ugasiti jer se čini da netko nije shvatio vic. Kad bi se Frane iz Omiša danas javio, nakon dugogodišnje hibernacije, mogao bi parafrazirati Rafaela iz skeča o reklami za deterdžent Fux i uzviknuti: „ali ovo nije Gitak, ovo je stvarnost. Čudesno, zar ne?“. Mogli bi povikati kako je skeč o UZPMiN (Udruga za promicanje mržnje i netolerancije) trebala biti šala, a ne inspiracija za stranački program i kako parola iz reklame za deterdžent Perax („tko ne kupuje Perax ne voli Hrvatsku!“)  ne bi trebala služiti kao ogledni primjer PR strategije. Nasmijte se na nju i to je to. Menadžer Nikolić nije moralni uzor nego karikatura, Unersetzlicher Lacheln Maister 2000 ne pruža spas od domaćeg amputiranog smisla za humor, a izbornik Dena…dobro, on je sigurno digao ruke od izborničke pozicije. Rješenje je nažalost još uvijek prvo pravilo samoobrane protiv domaćeg programa: zgrabite daljinske uređaje!

Da je kompetencije i pameti među odgovornim ljudima domaćih televizija, Gitak TV bi s još nekim talentiranim pojedincima bio temeljni kamen novije hrvatske komedije. Bila bi to prekretnica koja bi podigla ljestvicu humora i donijela nužno osvježenje televizijskom programu koji je do sada bio tabor bezukusnog humora, jezgra „celuloidnog domaćeg (dramskog) preseransa“ i mjesto rotacije uvijek istih lica. Ali što očekivati od društva koje nema smisla za humor nego ga gura na periferiju zbog straha i srama koje bi taj humor pogodio i izbacio na površinu. Javni prostor je takvim dugoročnim programom postao utočište mediokritetstva „obrazujući“ gledatelje uz politički korektne, nemaštovite poluproizvode, koji podcjenjuju publiku i snižavaju IQ, a u suštini su radikalno neduhovita kopija stranih uspješnica. Netko ima amputiran smisao za humor. Davnih dana Toma Bebić, veliki splitski pjevač, pjesnik, aforist, galerist, umjetnik i svemirac izrekao je čuveni aksiom: „ako nisi u stanju da se rugaš i smiješ samome sebi, nemaš ni toliko vrijednosti da sagledaš svoje mane, pa ti zabranjujem da me ocjenjuješ. Amen.“ Teško je onome koji nema ovu plemenitu vještinu, a još je teže društvu u kojem nema mjesta humoru koji bi ukazao na njegove mane, pa sarkazam, satira i parodija udaraju u visoku tvrđavu cinizma. Lijek za amputirani humor ipak postoji, samo bi ga trebalo, kako kaže genije iz pjesme TBF-a: „snimat, pakirat i distribuirat širom nacije. Pozdrav iz Dalmacije.“

Komentari