Komentar: Naličje američkog košarkaškog sna („Hoop Dreams“, S. James, 1994.)

O američkom snu suvišno je pisati nove stranice. Mediji, reklamne kampanje i svjetske zvijezde dovoljno govore o njemu. Pisati i govoriti je potrebno o njegovom naličju kako bi se upotpunila slika iz perspektive većine koja ga nije dosanjala, već im se pretvorio u noćnu moru. Ostvarenje američkog sna, uspjeh i enormno bogatstvo, najvidljiviji je u životima sportskih zvijezda, posebice košarkaša, koji su dosegli El Dorado i potpisali profesionalni ugovor u prestižnoj NBA ligi. U ovom trenutku u NBA-u je na snazi odmor, sezona je završila, najveća zvijezda LeBron James osvojio je ponovno naslov prvaka, ovog puta s Cleveland Cavaliersima, portali prenose vijesti o transferima igrača, a oni domaći portali o hrvatskim košarkašima koji su na Draftu odabrani da brane boje legendarnih klubova najslavnije košarkaške lige na svijetu. Oni će uskoro zaigrati uz velike zvijezde poput spomenutog LeBrona Jamesa, Kevina Duranta, Stephena Curryja i dati svoj mali obol američkom košarkaškom sjaju. Dok se ova predstava odigrava, u njenoj sjeni milijuni mladih sanjaju kako će oni jednog dana zaigrati na ovoj glamuroznoj pozornici i tako izvući svoje obitelji iz siromaštva, te im osigurati pristojan i siguran život. Oni vide te igrače kao uzore i marljivo rade svakog dana, trenirajući bez garancije da će im se barem jedan posto uloženog vratiti. O njima se ništa ne zna, oni nisu u fokusu (filmskih) priča. Možda je to tako zato što svijet voli pobjednike, jer isključivo pobjednici produžuju (američki) san, taj ultimativni opijum kapitalizma.

Baš kao što mnoge takve sudbine ostanu zauvijek u sjeni, daleko od naslovnica i kamera, tako je i dokumentarni film Hoop Dreams vrlo lako mogao slijediti tu sudbinu, pa završiti zaboravljen poput gomile mladih košarkaških nada. Ipak, priča o Williamu Gatesu i Arthuru Ageeju, mladim košarkaškim nadama Chicaga zahvaljujući ovom filmu neće nikad ostati zaboravljena. Redatelj Steve James dobio je zadatak da okupi ekipu i snimi 30-minutni prilog o košarkaškoj ekipi za televiziju. Ova ideja ubrzo je nadrasla zamišljene okvire kada je James odlučio priču zavrtjeti oko dvojice talentiranih košarkaša i fokusirati se isključivo na njih. Kroz pet godina snimljeno je 250 sati materijala, što je u konačnici dalo film od 3 sata. Snimanje je počelo 1986. godine, te nakon pet godina rada na terenu i tri godine montiranja, film Hoop Dreams je mrak kinodvorana ugledao 1994. godine.

Film bi možda zauvijek ostao zanemaren, a s njim i nadljudski napor utrošen u njegovu realizaciju, da ga legendarni kritičarski duo Siskel i Ebert nisu proglasili najboljim filmom te godine. Jedan od najboljih filmova o američkom životu, kako ga je Ebert okarakterizirao, nije dobio ni nominaciju za Oscara u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma. Poput glavnih aktera, nije uspio upasti  u elitno društvo, a kasnije se doznalo da je ugašen od oskarovske komisije nakon samo 15 minuta prikazivanja. Nakon ovog promašaja došlo je do promjene pravila za odabir dokumentarnih filmova.

U središtu priče filma Hoop Dreams spomenuti su William Gates i Arthur Agee, talentirani košarkaši odgojeni na čikaškom asfaltu, porijeklom iz jako siromašnih obitelji, kojima je košarka više od igre, prilika za bijeg iz teških životnih prilika. Kamera predano prati paralelne živote ove dvojice košarkaša kroz period od pet godina i bilježi nevjerojatno autentično iskustvo, stvarnost dramatičniju i zanimljiviju od fikcije. Priča je to mnogo šira od njihovih košarkaških i životnih puteva jer ocrtava sliku ulične kulture velikog Chicaga kasnih osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, te okolnosti u kojima odrastaju mladi iz siromašnih dijelova grada, prepunjenog drogom, izazovima i opasnostima. U tim okolnostima put do uspjeha legendarnog Isiaha Thomasa, njihovog idola s postera i NBA terena, izgleda kao nedostižni san. Iz šire perspektive Hoop Dreams je i priča o borbi, nadi i neodustajanju. William Gates cijelu karijeru muku muči s ozljedom koljena i uvijek nanovo uči hodati, oporavlja se i vraća. Kao i Arthur Agee, doživljava razočarenja i tek povremene uspjehe na profesionalnom planu izmiješane s porazima i neuspjesima, dok njihov zajednički san biva sve dalji.

Dok njihova košarkaška bitka traje, životna se nastavlja većim intenzitetom. Ageeja pljačkaju na ulici, baš pred snimanje. Samo igrom slučaja ga ulična banda nije likvidirala, što je u siromašnim četvrtima često način kojim pljačke završavaju. Također, za vrijeme snimanja je nestalo struje u kući u kojoj je živio s obitelji, pa je filmska ekipa platila račun kako bi se snimanje nastavilo. Obojica aktera imaju velikih problema u školi, najviše financijskih, pa školska ustanova izgleda kao netko tko ih ucjenjuje zbog nepodmirenih računa prema njoj i koči im razvoj. Problemi se nižu, a uspjehom se pokazuje nešto drugo, gotovo podjednako teško kao dosegnuti NBA, a to je organizirati život iz dana u dan i zaštititi obitelj.

Hoop Dreams priča je o borbi, neuspjehu, ponovnom ustajanju i ponovnom neuspjehu, o životu u siromaštvu, o nadi u bolje sutra i vjeri. Epilog priče je svima jasan od samog početka filma. Ni William Gates ni Arthur Agee nisu prošli u NBA, ali film ih je donekle spasio od siromaštva i izvukao iz anonimnosti. Ipak, nisu izbjegli tragične posljedice odrastanja u opasnim četvrtima o kojima najčešće čitamo u crnim kronikama. Arthuru Ageeju  je ubijen otac, koji u filmu zauzima mnogo mjesta i čiji je životni put također zanimljiv. Gates, je poput Ageeja, izgubio brata u pucnjavi, a na dvadesetu godišnjicu filma Agee je izjavio kako je deset njegovih prijatelja iz filma danas mrtvo. Ovo zorno ilustrira kako je košarkaška lopta metaforička slamka spasa za mlade, bijeg iz opasnih okolnosti i prilika da srede život sebi i obitelji.

Danas se sve promijenilo. Košarkaški tereni prikazani u filmu ne postoje više u Chicagu, zamijenili su ih trgovački centri. Četvrt u kojoj su Gates i Agee odrastali nije više opasna, preuređena je i zahvaćena gentrifikacijom. To problem siromaštva nije riješilo, već ga je pomaklo na periferiju, gurnulo pod tepih društva, dalje od bogate i srednje klase koja na tom prostoru sada živi sigurnim i mirnim životom. Sve što ne podržava američku sliku društva čeka slična sudbina. Zato su važni ovakvi dokumentarni filmovi koji, poput brutalnih upozorenja na kutijama za cigarete, pokazuju nuspojave kapitalizma i topovsko meso američkog sna. To je autentična slika društva, života i iskonska funkcija filma; da nas udari u glavu i razbije ukrašene slike koje održavamo predrasudama. To je ono što je impresioniralo Eberta i Siskela, kad su Hoop Dreams proglasili filmom godine, a Ebert među najvažnijim naslovima desetljeća i to je ono što (dokumentarni) film treba biti: dokument o životu. Istina 24 framea po sekundi.