novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Komentar: Nazovi Inarritua radi Oscara

Foto: facebook.com/RevenantMovie
Vrijeme čitanja: 5 minute

Jedan stari aforizam kaže kako lav skače kroz plameni obruč, a krotitelj ubire pljesak. U ovom iznimnom slučaju i lav (Leo) i krotitelj (Inarritu) dobili su pljesak i zlatni kipić za uspomenu. Leu je to na oduševljenje polovine svijeta i čitavog interneta prvi, dok se Inarritu okitio drugim, osvajajući ga drugu godinu za redom u kategoriji najboljeg redatelja. Do tada je to uspjelo samo dvojici velikana, John Fordu (1940. / 1941. godine), te Joseph L. Mankiewiczu (1949. / 1950.). U sjeni ovogodišnjeg lava, krotitelja i hiperrealističnog medvjeda, malo tko je primijetio mađioničara zaduženog da filmska iluzija Povratnika bude stvarnija od stvarnosti i koji se, nešto dalje od svjetala reflektora, okitio svojim trećim Oscarom zaredom u kategoriji najboljeg direktora fotografije. Radi se o Emmanuelu Lubezkom.

Foto: facebook.com/chivexp
Foto: facebook.com/chivexp

Mjesecima prije dodjele, internetske rasprave su se užarile u predviđanjima dobitnika ove najprestižnije filmske nagrade. Fanovi Leonarda DiCapria stavljali su šampanjac na hlađenje vidjevši kako u slaboj konkurenciji ne postoji ime koje bi ugrozilo šanse njihovog heroja unutar kategorije najbolje muške uloge. Bili su vrlo pristrani smatrajući kako su iscrpljujući uvjeti snimanja i spavanje u utrobi konja dovoljan razlog za nagradu, dok su hejteri držali kako je DiCaprio imao mnogo boljih uloga i kako će, ako dobije Oscara, to biti od onih kipića za tzv. „minuli rad“.

Dok traje rat između prvih, koji su pomiješali glumačku pripremu s glumačkom izvedbom i drugih, koji zanemaruju činjenicu da nije važno što je imao boljih uloga jer pobjednika u pravilu diktira konkurencija, potrebno se uhvatiti u analitički koštac s Alejandro Gonzalezom Inarrituom, krotiteljem lava koji je za njega skočio kroz ledeni obruč filmskih lokacija Kanade i Argentine. Inarritu je drugim Oscarom za redom ušao u prestižno društvo nagrađenih redatelja, uspjevši dvaput u onome što galeriji velikana: Kubricku, Altmanu, Hitchcocku, Cassavetesu i Wellesu nije uspjelo ni jednom. Kroz kratko vrijeme je postao fenomen i miljenik Akademije pronašavši formulu za podjednaki uspjeh kod publike i struke, osiguravši mjesto u prenatrpanoj povijesti filma koja broji i pamti samo nagrade, po kojima kategorizira i vrednuje, dopuštajući često da poraženu konkurenciju prekrije zaborav.

Foto: facebook.com/RevenantMovie
Foto: facebook.com/RevenantMovie

Analizirajući opus Alejandra Gonzaleza Inarritua vidljiva je jedna komponenta koja iskače u prvi plan, a to je činjenica da je gotovo za svaki film uz sebe imao bliskog suradnika čiji je doprinos imao ključni utjecaj na konačni izgled filma. To donekle objašnjava stilsku neujednačenost Inarrituovog opusa. Netko zloban, sklon pojednostavljivanju, mogao bi ustvrditi kako su Inarrituovi uspjesi plod dobrog braka s izuzetno nadarenim pojedincem koji donekle ostaje u sjeni. Ne treba pretjerivati, ali određeni uzorak je ipak vidljiv. Inarrituova prva tri filma (Pasja ljubav, 21 gram i Babel) krasi trodijelna struktura priče što je uvjetovano bliskom suradnjom sa scenaristom Guillermom Arriagom, koji je njegovao scenarije s tri priče, redovito kronološki ispremiješane, a povezane zajedničkom događajem. Ako vam je struktura hrvatskog filma Ivone Juka Ti mene nosiš odnekud bila poznata, to nije déjà-vu, to je prije Inarri-tu, iako je sama forma mnogo starija, ovom je meksičkom trilogijom ušla u kolektivnu svijest filmskog svijeta.

Po zlobnoj verziji to bi bio rezime prvog braka s troje uspješne djece koji je završio razvodom nakon kojeg se Arriaga okrenuo svojim projektima, a Alejandro snimio svoje, po ovim kriterijima jedino, izvanbračno dijete, Biutiful. Biutiful je u osnovi njegova priča, a scenarij je razrađen uz pomoć scenarističkog para Nicolas Giacobone i Armano Bo, s kojima je radio i na sljedećem uspješnom meta-uratku Birdman. Film Birdman predstavio je ujedno početak jedne nove, plodonosne suradnje (braka) između Inarritua i njegovog sunarodnjaka, mađioničara Emmanuela Lubezkog, kojeg mnoga velika redateljska imena vole vidjeti pored sebe kako bi im vizualno obogatio film.

Foto: facebook.com/BirdmanMovie
Foto: facebook.com/BirdmanMovie

U Birdmanu se odmah istakao izuzetni doprinos ovog genijalnog direktora fotografije koji je čitavom filmu dao nikad prije viđeni vizualni stil. Doima se da je sjajna kamera u „lažnom“ jednom takeu dala filmu vizualnu specifičnost koja je još više uzdigla inače jako dobru i slojevitu postmodernističku priču. Godinu prije, Lubezki je „doktorirao“ na dugim kadrovima radeći s još jednim Meksikancem, Alfonsom Cuaronom na filmu Gravitacija čiji je uvodni dvanaestominutni kadar snimateljsko remek-djelo. Gravitacija je vizualni spektakl kojeg treba gledati u kinu, na velikom platnu i koji je pomaknuo tehničke granice filma nagovještavajući vrijeme u kojem će atraktivna forma stajati ispred sadržaja. Analizirati Gravitaciju na drugi način znači otkrivati okosnicu koja predstavlja adrenalinsku, ali slabu svemirsku avanturu, prepunu jeftine simbolike, nespretnih parabola o evoluciji s referencom na pretke koji su četveronoške izašli iz vode, ne uskraćujući publici dozu holivudskog šarma u vidu Georgea Clooneya koji nije zaboravio spomenuti svoje plave oči u trenutku dok mu se bližila užasna smrt gušenjem u bespućima svemira.

Nakon ovog filma Inarritu uzima Lubezkog pod svoje okrilje. Zajedno snimaju prvo Birdmana, a zatim Povratnika i za očekivati je kako njihova suradnja na tome neće stati. Birdmana krasi zanimljiv vizualni pristup, dok u svojoj podlozi nudi metapriču iznimne scenarističke snage, ali to se za Povratnika ne može reći, pa savršeno odrađeni snimateljski dio skriva činjenicu kako je car gol, odnosno da priča nema snagu ekvivalentnu spektaklu, da za filmom ostaje mnogo neodgovorenih pitanja „kako“ i „zašto“ i da reference na filmove Tarkovskog znaju djelovati iritantno prelazeći u nekim trenutcima tanku granicu hommagea, a ne ostvarujući važnost za priču u cjelini.

Gledano kronološki, može se reći kako Inarrituovi filmovi vizualno postaju sve impresivniji, dok s druge strane gube na snazi sadržaja. To se lako može pripisati stilu koji je pod utjecajem odabranog suradnika o kojem onda ovisi završni proizvod. Jedina konstanta Inarrituovih filmova je impresivna gluma koja s vremenom nije izgubila na snazi, i tu se Alejandro iskazuje kao provjereni majstor. Povratnik je dobar primjer trenda koji karakterizira neujednačenost forme i sadržaja, jer iako je u osnovi filma borba čovjeka s prirodom, pretjerivanjem i gomilanjem vrlo lako dolazi do banalizacije iste te prirode u njenoj nemogućnosti da dokrajči ranjenog trapera koji preživljava redom sve njene stupice: napad medvjeda, hladnoću, rijeku, pad s litice, itd. Inarritu u svom posljednjem uratku žrtvuje realističnost kako bi dobio na atraktivnosti, ali ipak nedovoljno da na tom putu izgubi publiku.

Foto: facebook.com/chivexp
Foto: facebook.com/chivexp

Zašto je važno o ovome govoriti? Zato što ovo može značiti potencijalnu prekretnicu kada su osvojeni Oscari ukazali na manjkavosti nekog rada, prije nego na njegove kvalitete, ali su ujedno omogućili uvid u smjer kojim filmska industrija ide. To dovodi u pitanje i pojam autorstva o čijem se značenju vode debate još od pedesetih godina prošlog stoljeća zbog industrijske i suradničke prirode filmske produkcije. Na vječno pitanje treba li film autora, najvjerojatnije treba odgovoriti potvrdno. Nečiji pečat ipak prevladava unutar rada širokog spektra suradnika, najčešće redateljev, ali autorstvo je važno i da bi se film kvalificirao kao umjetnost. Pa mijenja li se danas pojam autorstva ako je vizualna komponenta toliko dominantna u filmu, a direktor fotografije ima snažan autorski stil koji označi film u ovolikoj mjeri? Sigurno je Lubezki svjestan kako bi mnogi filmovi na kojima je radio bez  njegove kamere bili prosječni uraci čije bi greške lako isplivale na površinu, a oni sami prošli ispod radara Akademije. Baš u tom kontekstu zanimljivo je protumačiti poraz Povratnika, favorita u konkurenciji za najbolji film. Najbolji film ovogodišnjih Oscara je Spotlight. To je jedan mali kipić koji šalje snažnu poruku koja sugerira kako spektakularna forma još uvijek nije do kraja trijumfirala nad filmskim sadržajem.

Be social

Komentari