Komentar: Nije li prošlo sasvim dovoljno vremena da zazivamo nečije drugo ime?
Duboko u 2013. obasjani blagodatima interneta, slobode trgovanja i putovanja slobodnim svijetom i dalje, baš poput Vladimira i Estragona, čekamo vlastitog Godota, mitsku osobu, koja bi dvadesetak godina nakon njegova odlaska u Nizozemsku, dostojno zamijenila Johnny Štulića. Čija je popularnost kod mladih ovolika, slobodno me napadnite, zato jer je otišao, i jer se ne želi vratiti. Uz dužno poštovanje prema gorespomenutom, nije li prošlo sasvim dovoljno vremena da zazivamo nečije drugo ime? Nostalgija je zajebana stvar. Ne, nemam ja ništa protiv novog vala, ali nije li došlo vrijeme da napravimo još noviji? Barem danas nije problem doći u dodir s glazbenim kretanjima u onim dijelovima svijeta koji već tradicionalno diktiraju nove smjerove.
Tuđi narezak nam je uvijek bio draži od domaćeg pršuta
Zaboli me srce svaki put kada vidim da se bendovi kao Vatra, Silente ili ona istarska parodija pod imenom Manntra označavaju spasiteljima rock scene. A da stvar bude još gora, bendovi iz susjednih zemalja, poput SARS-a i Dubioze Kolektiv za svoja siromašna ostvarenja dobivaju epitete albuma godine. Pitam se zar nešto toliko plitko i nemaštovito i sami nismo sposobni napraviti? I onda ti isti bendovi dobivaju pozivnice na svaki veći festival u bijednoj nam državi, gdje sviraju svoje jeftine verzije balkanskog melosa, na koju naša naivna publika, pod dojmom da je to nešto najbolje što će čuti, jer su to pročitali od „genijalnih“ novinarskih umova, brije do iznemoglosti i glas o genijalnosti onog što su čuli širi dalje. Tuđi narezak nam je uvijek bio draži od domaćeg pršuta. Doduše, vrlo lošeg pršuta, ali ipak. A istina je i ta da smo se takve suhomesnate delicije najeli preko zuba. Jer nam ga uporno, iz dana u dan, serviraju. Tako nam dvojac sa glazbene akademije, pod imenom 2Cellos prodaju pod jedinstvenu stvar u svijetu iako su još sredinom devedesetih Apocalyptica i Vanessa Mae svijet osvojili identičnim receptom. Što je najgore, niti kod nas nisu pioniri. Dovoljno je spomenuti Anu Rucner. Koja je također poseban par cipela. Jer rijetki su ljudi koji sa violončelom imaju političku ulogu i uspješno prave glazbenu pozadinu za reklamu za paštete. E, to je jedinstveno, ako mene pitate.
A kad pomislite da je tu kraj smijuriji, otvorite portale i sve što vidite je Remi iz Elementala. A ni riječi o njenoj glazbi. Ona je danas sve, pravobraniteljica žena, modna ikona, lektorica i prevoditeljica, a najmanje glazbenica. Na tuđem, doduše kriminalno lošem poslu, radi sebi reklamu. Ako ne ide glazbom, ide kako ide. I odmah mi, po defaultu, na pamet pada lider Hladnog Piva. Njegov bend je, kažu, jedan od najpopularnijih rock bendova na ovom prostoru. I tu prestaje sva ozbiljna priča. Jer, kao prvo HP je davno prestao biti rock bend. A ponašanje njegovog lidera je sve drugo osim ponašanje predvodnika generacije. Ako se ne varam, taj glazbeni pravac je nastao kao odgovor na represiju vladajućih, i kroz cijelu svoju povijest je ostao takvim. Velikani rock glazbe nisu dobivali parking garaže uz blagoslov političara, zar ne? A o glazbi da ne govorim. Dok svijet razaraju politički ratovi, glad i korupcijski skandali, oni i dalje posjeduju, za osobe u njihovoj dobi nimalo simpatičan stav: „debeli smo i lijeni, pijemo pivo i ne briga nas ništa“ stav. Ali nisu oni krivi. Krivi smo mi. Jer mi kupujemo proizvod koji oni plasiraju.
Najžalosnije je da kvaliteta postoji
Prije par dana ušli smo u Europsku uniju, pa je, baš kao i privrednim dobrima, i našoj glazbi put prema većem europskom tržištu puno otvoreniji. I baš poput naših privrednih dobara, ni naša glazba nema velike šanse da tamo uspije! Izuzevši našu tradicionalnu glazbu, rijetki su bendovi koje bi svijetu predstavio bez imalo srama. Koliko smo im simpatični i zanimljivi dovoljno govore nastupi i rezultati naših „glazbenika“ na Eurosongu. I nije to rezultat političkih i geografskih nadmetanja, jer neke države iz našeg samog okruženja, za koje volimo reći da smo kulturno miljama od njih, te uz jednako utjecajne susjede kao i mi, su imali jako zapaženije i uspješnije rezultate. Nije neko super mjerilo, ali zorno prikazuje gdje smo. Najžalosnije je to da kvaliteta postoji. Ali takvi glazbenici ili nemaju priliku da se pojave u javnosti ili se, poput Bambi Molestersa, ne žele prostituirati po medijima. Taj isti bend, nakon što je svirao cijeli jednu turneju sa R.E.M –om, sada pravi možda i veći inozemni uspjeh. Njihova pjesma Chaotica uvrštena je u službeni soundtrack zadnje sezone jedne od najuspješnijih američkih serija – Breaking Bad. I nismo to, za razliku od prepucavanja Remi – Vjekoslava Huljić, mogli pročitati baš na svakom portalu.
Dvadeset godina smo potratili u potrazi za novim Johnnyjem. Uzalud, čini se. Nažalost, potraga se nastavlja. Pitanje je samo, što ćemo ako se Johnny vrati?
