Istaknuto
16.09.2018.

Novi ravnatelj zagrebačke Opere prvi je stranac na tom mjestu od samostalnosti Hrvatske. Otkrio nam je na što će staviti naglasak u svom četverogodišnjem mandatu, ali i za koji nogometni klub navija te što mu je skriveni talent.

06.09.2018.

Na jednom mjestu okupili smo najzanimljivije koncerte koji nas ove jeseni očekuju u Zagrebu i Rijeci. Pred nama je sjajna jesen koju će obilježiti Deafheaven, God Is An Astronaut, Editors, Jethro Tull, Mudhoney, ali i brojni domaći izvođači.

Glazba

Komentar – Pipsologija: Zašto je “Nogomet” aktualniji nego ikada prije?

10.06.2018. Filip KušterFoto: facebook.com/pipschipsvideoclips

Napomena: u tekstu povlačim paralele sa situacijama koje su na nogometnim travnjacima i u raznim institucijama usko vezane uz stihove, ali to ne mora značiti da je sam autor mislio na iste stvari.

Kao što smo prošle godine pisali o dvadeset godina “Freda Astairea“, jednom od najboljih albuma koji su se pojavili na hrvatskoj sceni uopće, tako se ove godine možemo osvrnuti na jednu zaista upečatljivu pjesmu koja se pojavila baš na tom albumu. Tik pred mitsko i sada već naširoko opjevano Svjetsko prvenstvo 1998., koje je značilo i prvi nastup hrvatske nogometne reprezentacije na svjetskoj smotri, pojavio se “Fred”. Uz njega, točnije kao dio albuma, na drugom mjestu, odmah nakon Supermame (“Kako si glup…”) smjestio se očekivani hit – Nogomet.

Fragmenti sjećanja

Iako sam dovoljno mlad i nedovoljno star da osjetim atmosferu i neku detaljniju zbilju tog vremena, fragmenti sjećanja ostali su negdje zakopani pa svaki put kada danas čujem Ljeto ’85, Nogomet ili Dođi vilo, asocijacije odmah vuku na zelene francuske travnjake kojima su prije dvadeset godina trčali najbolji nogometaši svijeta. Ma što to u Nogometu ima tužno da ulazi u tuđe živote? Nacija opijena relativnim uspjehom na Euru, postratna generacija nogometaša jugoslavenske škole koji su spremni poginuti na terenu, predsjednik u loži i čovjek s bijelim šalom koji orkestrira jedanaestoricom. Kulisa je bila spremna. Pjesma nije mogla podbaciti, što zbog samog naziva, što zbog refrena. Sam refren je vrlo pristupačan, doslovno upada u uho, a zapamtiti ga mogu svi, čak i ljudi koji ne prate ili ne žele imati veze s nogometom.

Nakon što se Dođi vilo našla u dokumentarcu “Od pakla do raja” i slavodobitno se, uz Rundekov Apokalipso, našla kao uvod u polufinalnu utakmicu, tako ni legendarni kapetan Zvonimir Boban nije na vrijeme reagirao, odnosno dodao loptu pa mu sada svira plehnati muzičar.

Naravno, Boban je danas daleko od toga da mu netko stvarno zamjera zbog loše reakcije, dok su na putu prema dole i u ozbiljnoj nacionalno-navijačkoj mržnji akteri poput najboljeg strijelca u povijesti reprezentacije i bivši nogometaš, bivši izbornik, bivši trener, bivši kandidat za predsjednika HNS-a, a danas povremeni stručni komentator.

Kolektivna hipnoza

Dubravko Ivaniš s Nogometom je pogodio u bit. Dvadesetogodišnja bitka nije prestala, prije svakog prvenstva svi još uvijek imaju neko svoje mišljenje, neku svoju taktiku i postavu koja je važnija od svih onih sporednih stvari koje tu i tamo muče ljude. Ekonomija? Pričekat ćemo. Obrazovanje? Utakmica je, kasnije ćemo. Matija Babić, osnivač portala Index.hr, lijepo je sumirao hipnotičnu situaciju s nedavnom regulacijom za izbore ravnatelja škola i na sebi svojstven način povezao važnost nogometa s istim prioritetima u obrazovanju – da parafraziram – neka u Rusiji umjesto Modrića zaigra netko tko nije kompetentan za igru; uz doslovni citat: “Nije valjda da je Hrvatima nogomet, za razliku od školstva, previše bitan da bi se s njim zajebavali nastojeći zadovoljiti agresivne budale?”.

I dok mi jedemo govna, drugi jedu kekse, dovoljan će biti jedan gol, pobjeda ili prolazak skupine da milijuni Hrvata diljem svijeta zaborave na sve probleme koji ih svakodnevno muče. Suptilno spominjanje Ćire kao predvodnika i simbola jedne od najboljih Dinamovih generacija koja je 1982. osvojila prvenstvo te čin stavljanja bijelog šala u trans baca sve te milijune Hrvata, nagovještava nam novo stajanje na prvom frontu, nove pobjede i nove izlaske na megdan s vječnim neprijateljem.

Vlasta je bogata…

Prvenstvo će zatim, htjeli mi to ili ne, biti gotovo. Odmor od navijačkih kupusa i gemišta, Žujinih reklama i oblekica za retrovizore te odmor za zastavice do petog kolovoza. Nogometaši će uzeti preko sto tisuća eura samo za bivanje u Rusiji, a ako se poklopi dobar rezultat, skupit će najmanje još toliko. Financijska situacija na nogometnom planu u vezi plaća, odšteta i premija upeterostručila se u odnosu na ’98. pa sam siguran da bi Ripper danas bio još jednostavniji kada bi pjevao o Vlasti. Kojoj Vlasti? Ona koja je bogata i koja nas časti. S velikim dočecima, nekad na Plesu, danas na Franji. Nekad na Trgu Francuske Republike, danas na Trgu bana Jelačića, okupilo bi se stotinjak tisuća ljudi tek toliko da proslavi uz No-no-no-nogomet. Siguran sam da se ni Severina ne bi pojavila jer više nema nijednu primjerenu pjesmu za takvu vrstu proslava.

Proročanstva, onda i sada

Pipsi su bili nogometno aktualni i na sljedećem albumu “Bog” iz 1999. s pjesmom Nacionalni park koja bi, kada bi hipotetski dočekali zlatne nogometaše, mogla biti puštena sa zvučnika na jednoj malo većoj arhitektonsko-građevinskoj sramoti zvanoj Maksimir.

“Kako su vam pederi Dinamo sjebali
i kako bi ga još veći pederi vratili”

Proročanstvo ostvareno.

Lako je biti general poslije bitke, a nakon slijepih obećanja “čistih” dinamovaca, isti se klub već 18 godina koprca i navlači kao igračka menadžerskih elita koja se više spominje u rubrikama crne kronike nego sporta. Tiha građanska klasa, koja je u samoj pjesmi propala, čini se da niti ne pokušava pucati, osim kroz udruge koje legalnim načinom pokušavaju svrgnuti Tatu s prijestolja, jer većini je na kraju najbitnije da Fudbaler gol zabije. Um se ponovno vraća u ekstazu – nema veze – kasnije ćemo se pobrinuti za unutarnje probleme. Dosta je priče, odnosno po Ivaniševom evanđelju:

“Dođi u nacionalni park
tamo te ne čeka nitko
tata je odavno reko
pa-pa-pa-pa-pa-pa-pa
đavo se tu dobro osjeća”

Himne, kauč, daljinski, treneri i izbornici

Jedan od najboljih televizijskih nastupa imali su Pipsi u emisiji Afrovizija gdje su izveli pjesmu Subotom popodne (specijalizirana emisija u sklopu Svjetskog prvenstva 2010. u Južnoafričkoj Republici). Nastup govori sam za sebe, a kontekst i motivi nogometa još jednom su ostali neizbježni u svojoj (ne)bitnosti. Uostalom, pogledajte sami jer u ovom slučaju, video govori više od teksta.

Programirana publika, Antimon, Pervan i ostali ”nogometni dužnosnici”, zajedno s voditeljima, navodno i dan danas ne mogu doći k sebi od tog nastupa. Uskoro će se nogomet ponovo gledati cijeli dan, a žene ne bu doma pa se nadam da će Pipsi razbiti rutinu sjedenja pred TV-om, ispijanja pive i psovanja sucu zašto koristi VAR kad je plaćen da vidi bolje od računala. I dok sjedimo takvi, ušlagirani i agresivni, priželjkujemo nove komplekse i sjećanja na one dane kada smo po drugi put, ali samo skoro zaustavili Tursku u pohodu na Europu ili “nezasluženo” ispali od Portugala, lakše će nam biti ako se prisjetimo Pipsa u izdanju koje im i Tovari priznaju kao bolje i od njih samih.

Duh nogometa

Kažu da je pola Dalmacije priznalo, a druga polovica prešutno se slaže kako je Dinamo ja volim ipak bolja od Oluje sa sjevera Vinka Coce ili one pjesme Doris Dragović zbog koje je stekla laskavu titulu, naravno, od strane puka, a ne navijača.

Na nesreću mnogih, a na Ripperovu sreću, Pipsi danas nemaju potrebu svirati himnu jer su u međuvremenu napravili četrdesetak kvalitativno boljih pjesama koje mogu iskoristiti u repertoaru, a posljednja izvedba himne bila je prije četiri godine u Domu sportova. Spontanost koja se tamo dogodila bila je duh nogometa u svom iskonskom obliku, starih navika iz daleke prošlosti nije se lako riješiti zauvijek, a nije izostao ni posve navijački Jug, koji se također nalazi na prvom albumu.

I sad kad smo napokon odrasli, čitav svijet smo shvatili pa je samim time i lakše napraviti zaključak. O svemu što je napisano nema nikakve potvrde. Sve su samo čista nagađanja jednog razočaranog ljubitelja nogometa i posve opčinjenog ljubitelja Pipsa. Nema tu neke logike. Kao što nogomet sve više tone u financijsku besmisao, tako narod kreće u križarske pohode zajedno s nogometašima koji, prije svega, predstavljaju ogledalo nacije. Ponekad se dobro prepustiti morskim strujama, a trenera ćemo već negdje naći. Ili će biti negdje drugdje.

(Visited 838 times, 3 visits today)

Komentari