Istaknuto
09.01.2018.

"Fantom u operi" Andrewa Lloyda Webbera na Broadwayu je premijerno zaigrao 9. siječnja 1988. godine. Riječ je o najdugovječnijem brodvejskom mjuziklu koji oduševljava u svakom aspektu. Ovaj kazališni spektakl odražava i razlike između američkog i europskog pristupa kulturnim sadržajima.

06.01.2018.

Animirani filmovi nisu samo za djecu, a u ovoj filmolisti donosimo izbor filmova koji zadivljuju svojom pričom, animacijom i originalnošću.

Glazba

Komentar: Redefiniranje zabavne glazbe

18.12.2014. Tin Đudajek

WKUK_vector-logo_bklow

Svaka čast Jasminu Stavrosu ili Draženu Zečiću bez kojih bi hrvatska glazba zasigurno ostala bez velikog dijela svojeg neosporivog šarma, ali vjerujem da je došlo vrijeme za redefiniranje termina glazbe pod čijim su nazivom ova dvojica, ali i još mnogi drugi stvarali svoju glazbu – termina zabavne glazbe. Zabavna glazba je glazba koju najčešće povezujemo s dalmatinskim feštama, raskopčanim košuljama i razbijenim čašama, a svoj naziv je najvjerojatnije zaradila upravo na jednoj od spomenutih zabava. Na prvi pogled ništa se ne čini sporno – hrpa krezubih, netrijeznih muškaraca iz svega glasa pjeva o jednoj divnoj crnoj ženi koje su se u ovoj poznoj životno doba i u još kasnijoj uri sjetili da je zapravo nikada nisu prestali voljeti, ili da nitko nema dva života te da ovu činjenicu valja još večeras proslaviti što većom količinom bevande. Na prvi se pogled doista ništa ne čini sporno.

No, pogledamo li bolje dolazimo do stanovitih problema i to u samom nazivu zabavne glazbe. Vjerujem da je glazba prerasla ovaj termin jer u današnje vrijeme nije nikako primjenjiv. U to vjerujem iz dva razloga. Prvi je sama tematika ove glazbe koja je uglavnom fokusirana na staru, zaboravljenu, tužnu, neprežaljenu ljubav. Možda je ljudima prije bilo zabavno kada bi ih žena ostavila. Možda je ljudima prije bilo zabavno razbijati čaše i trgati košulje do sitnih jutarnjih sati. Ne znam. Samo mislim da zabava s ovime nema pretjerane veze. Druga stvar je ta što smatram da je sam pojam zabavne glazbe preširoko postavljen. Svaka glazba koju slušamo je zabavna jer da nije ne bismo je slušali. Gdje su granice ovoga polja nije nikada točno definirano, a mnogi će kritičari glazbu stavljati u ovaj koš ma da jasna granica ne postoji niti je ikada postojala. Mislim da bi svaka glazba ovdje mogla spadati – od rapa do metalcorea.

Zato smatram da bi glazbi, do danas poznatoj kao zabavna glazba, trebalo promijeniti naziv, a termin zabavna glazba dati glazbi koja to doista i jest i koja neće patiti od gore navedenih nedostataka. Zato držim da bi se stari termin zabavne glazbe trebao početi koristiti za područje glazbe koju rade neprofesionalni glazbenici s ciljem ničega osim ZABAVE, odnosno izazivanja smijeha kod svoje publike. Zapravo nije toliko bitno niti tko je autor glazbe, sve dok je ona neprofitna, nekomercijalna i, najvažnije od svega, doista zabavna, jer joj to doista i jest jedini cilj. Da ovo ne bi ostale samo prazne riječi najbolje je da ponudim i primjer kako bih pojasnio svoju teoriju. Smatram da je najbolji i najjasniji primjer moje teorije pjesma Jona Lajoie Show Me Your Genitals. Pjesma zadovoljava sve kriterije koje sam gore naveo. Neprofitna je, nije komercijalna i nema za cilj ništa drugo doli animiranja publike.

Nakon što sam razjasnio predloženu promjenu nomenklature, vrijeme je da prijeđem na ono najbitnije, odnosno razlog zbog kojega je ovaj članak i pisan. Taj razlog je predstaviti (meni osobno) najdraže predstavnike ovog najmlađeg glazbenog žanra u nadi da će vas zabaviti bar upola koliko su zabavili mene. Stoga, ovaj bih pregled želio započeti američkim skeč šouom The Whitest Kids U’ Know. Ovaj komični skeč šou dobio je naziv prema istoimenoj grupi komičara koja se sastoji od pet članova koji su se upoznali još na fakultetu. Trevor Moore, Zach Cregger, Sam Brown, Timmy Williams i Darren Trumeter gotovo su svaki mjesec, dok su još bili na fakultetu, izvodili jedan šou i na svaki bi sljedeći dolazilo sve više i više ljudi. Nakon što su završili fakultet, krenuli su po njujorškim klubovima komedije i prije nego li su se snašli, njihov se komični program vrtio na televiziji. U svojem su šou na televiziji sami glumili, a jako rijetko su im se priključivali drugi glumci. Njihov se show vrtio šest sezona, a Moore i Cregger napravili su i fim naziva “Miss March”. Osim što su u svojem šou izvodili skečeve, Moore se ponekad znao primiti i gitare te sa svojim urnebesnim tekstovima napraviti pjesme koje su mi zasigurno jedne od najzabavnijih pjesama ovog glazbenog žanra. Stoga svima toplo preporučam da pogledaju koju epizodu samog šoua na Youtubeu, a za zaključak o najdražoj mi škeč grupi ostavljam dvije pjesme (od njih mnogo) jer se ne mogu odlučiti koja mi je draža.

Nakon jednog američkog skeč šoua nastavljamo s jednom američkom emisijom. Whose Line Is It Anyway emisija je koju su Amerikanci preuzeli od Britanaca, ali za razliku od mnogih serija, emisija, šouova koji su iz Britanije prešli u Ameriku i obrnuto, ova je emisija doživjela renesansu prelaskom na američku televiziju. Četiri sudionika kroz dvadesetak minuta, koliko traje jedna emisija, igraju najrazličitije igre, a sve igre temelje se na improvizaciji. Voditelj (Drew Carey) bi sudionicima objasnio tek pravila pojedinih igara te bi ih zatim prepustio njima samima i njihovoj mašti. Nakon svake bi se igre dodjeljivali simbolični bodovi koje nitko nije brojao. Zato ih je Drew nerijetko dijelio po pola, četvrtinu ili milijun. U svakoj su epizodi sudjelovala četiri ‘natjecatelja’ od kojih su tri bila stalna. Jedno je mjesto uvijek bilo rezervirano za goste, a ova emisija ugostila je i neke slavne goste poput Whoopie Goldberg ili Robina Williamsa. Trojica stalnih članova tada su bili poznati komičari, a danas su puno poznatiji po svojim glumačkim ulogama. Stalni su članovi Ryan Stiles, danas poznatiji kao drugi muž Alanove žene iz sitcoma Two and a Half Men, zatim Wayne Brady; danas poznatiji kao Barneyev brat iz sitcoma How I Met Your Mother te Colin Mochrie, koji nakon ove emisije nije ostvario zapaženije uloge, ali vjerujem da će se svi fanovi ovoga šoua složiti sa mnom kada kažem da je njegovo sudjelovanje u šou jedna od njegovih najboljih uloga u životu, ali i samom šou. Od mnogih igara u emisiji najpoznatije su i najčešće igrane: Scenes From a Hat, Questions Only, Whose Line ili Greatest Hits. Ova posljednja zapravo je ono o čemu cijelo vrijeme želim pričati. Naime, u ovoj igri, dva voditelja (najčešće Colin i Ryan) pokušavaju prodati CD kompilaciju te s vremena na vrijeme ‘puštaju’ određene pjesme u eteru. No, oni te pjesme zapravo ne puštaju, već kažu samo naslov pjesme (izmišljeni naravno) i žanr. Ostalo je na Wayneu da izmisli tekst pjesme na licu mjesta dok bend iza njega svira u ritmu žanra koji su ova dvojica zadala. Iz ove igre želio bih predstaviti dvije u potpunosti improvizirane pjesme, koje su meni jedne od osobno najdražih ikada izvedenih u ovoj igri. Za kraj bih želio opet toplo preporučiti ovu emisiju i obećati Vam da nikako nećete požalite ako pogledate koju epizodu, ali i ispričati se ukoliko se, kao ja, navučete.

Predstoji mi predstaviti 2 Kitice. 2 Kitice naziv je pod kojim dvojica šaljivih Zagrepčana objavljuje svoje skečeve. Youtubeu su se pridružili još u ožujku ove godine, a od tada su već skupili 588 subscribera i čak 163 tisuće pregleda svojih videozapisa, kojih broje već pet. Prvi video koji je ovaj tandem izdao bio je skeč pod nazivom Studij Ekonomije. Samo ovaj video, od ožujka kada je izdan do danas, prelazi brojku od 39 tisuća pogleda. Nakon uspjeha prvog videa i ekonomije uslijedio je drugi video u kojem se nastavlja na satirični način prikazivati studiranje na pojedinim zagrebačkim fakultetima ili studijskim grupama. Do sada, ovaj je videozapis najviše puta pogledan na Youtube kanalu 2 Kitice i prelazi zadivljujuću brojku od 83 tisuće pregleda. No razlog zbog kojega ovaj dvojac i spominjem pjesma je koju su napravili još u srpnju. Pjesma se zove Pripreme za Zrće i vjerojatno je iz naslova većini jasno o čemu je riječ. Momcima su se u pjesmi na piku našli svi oni koju su ovoga ljeta odlučili poći upravo na najpoznatiju plažu u Hrvatskoj te su ih pošteno, na sebi specifičan način, ismijali. Kao i sve do sada, ni ovaj dvojac ne mogu propustiti najtoplije preporučiti i pozvati sve da pogledaju njihove dosadašnje radove. Također, ne mogu zanemariti sve bučnije glasove koji govore o skorom božićnom izdanju dvaju kitica, ali to ću za sada ostaviti po strani, a vas potaknuti da se pripremite za Zrće.

Za kraj mi ostaje upoznati Vas s još jednim domaćim predstavnicima zabavne glazbe. Ovaj čovjek skriva se iza Youtube kanala naziva azastone, no pravo ime, pod kojim i objavljuje svoju glazbu, mu je Luka Goreta. Luka je postao korisnik Youtube prije dvije godine kada je i počeo objavljivati svoje videozapise, a do danas je prebrojao više od 321 tisuće pregleda svojih videozapisa te pritom skupio točno 796 preplatnika. Luka na svojem kanalu objavljuje razne video uratke, a između skečeva, metafizičkih preispitivanja postojanja i komentara nogometnih susreta nađe se i pokoja pjesma koje su, pogađate, razlog radi kojega se Luka našao na ovoj prvoj top listi od redefinicije pojma zabavne glazbe. Luka je već objavljivao hitove poput pjesme Kolokvij Smrti, Sok od naranče, Kraj mene riva ili uspješnicu čiji su stihovi “mašem ti žemljicom, nije ti svejedno” već postali simbol svake neuzvraćene ljubavi – Malo lud, malo glup, no unatoč brojnim hitovima, vjerujem da je njegova najkvalitetnija pjesma Dvije Bijele Cijevi koju u nastavku možete i poslušati. Lukine pjesme ne bave se određenom problematikom, već iz drugog kuta prikazuju stvari koje je suvremeni život odbacio kao dosadne, svakodnevne, rutinske i banalne. Možda bi doista trebali usporiti. Usporiti, stati i razmisliti te napisati koji stih o nečemu sasvim nasumičnom i naizgled beskorisnom poput prekidača, slova m, djevojke ili o onog mjesta na rijeci kada brod naiđe na slap pa uđe između dvoja vrata te nakon što se vrata iza njega zatvore, voda se izjednači s višom, gornjom razinom nakon čega se prednja vrata otvore, a brod nastavi ploviti kao da se ništa nije desilo. Zapravo… možda i ne. Možda je najbolje da to prepustimo profesionalcima. Bilo kako bilo, ovdje Vas moram pozdraviti u nadi da ćete predloženu nomenklaturu prihvatiti i uvrstiti u svakodnevni vokabular. Ako ne, Bože moj… neću Vam zamjeriti, ali oću. Do slušanja uz Luku Goretu i prekrasnu baladu Dvije Bijele Cijevi. 

(Visited 209 times, 1 visits today)

Komentari