Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Knjige

Komentar: Stereotipi žena u književnosti

22.01.2015. Inga Đudik
Foto: facebook.com/rebelyellstore

Foto: facebook.com/rebelyellstore

90-60-90. Plava, visoka, vitka. Domaćica, kuharica, spremačica. Zbilja, pitam vas ja, zar žena 21. stoljeća i dalje nije ništa više od ovoga? Na svu sreću, žena ima prilike postati mnogo više. Iako je odgovornost za onoga kakav će postati najviše na samom pojedincu, ne možemo zanemariti ulogu odgoja – onog direktnog koji potječe od naših roditelja, i posrednog utjecaja svih oblika medija. Knjige su prvi mediji koji je bio dostupan široj populaciji, a u njima su brojne djevojčice, djevojke i žene gubile dane maštajući o tome da postanu poput glavnih ženskih likova, ili žaleći što to već nisu. Stoga se knjigama ne može poreći uloga koju su imale u kreiranju svijesti nekadašnje i današnje žene.

Prvi oblik književnosti s kojom dijete dođe u doticaj jesu bajke. I to su najčešće one tipične, nimalo inovativne bajke s do srži klišejiziranom radnjom: jedna vještica/zla vila pokušava uništiti mladu i nadasve prekrasnu (naglasak je na ‘prekrasnu’) princezu koju tada spašava zlatokosi princ na bijelom konju. Oni se tada vjenčaju i, pogađate, žive sretno do kraja života. Šipak. Život se ne događa tako. No, uzmite bilo koju svjetski poznatu bajku kojom šopamo djevojčice i vidjet ćete upravo taj uzorak. Počevši od najpoznatije svjetske lutkarske-i-što-sve-ne korporacije Barbie pa nadalje. Nije ni čudo što je svakom ženskom djetetu u dobi od 5 do 10 (ili čak više) godina omiljena boja roza, a kada odraste želi biti kraljevna i bogato udana. Upravo takve temeljne ‘vrijednosti’ im tada usađujemo u male glavice. Nije Pepeljuga htjela biti školovana nakon što ju je maćeha izrabljivala, niti je Snjeguljica pitala princa za ime nakon što ju je poljupcem vratio u život. Koga da onda okrivimo za kult tijela koji se proširio svim umovima? Nisu mršavice koje vidimo na reviji Viktorijinih anđela krive, problem je mnogo dublji i postoji tu od malena. Zaboravljamo da su poglavice i predsjednici birani prema starosti, znanju, sposobnosti i mudrosti; nikada prema izgledu.

Foto: pinterest.com

Foto: pinterest.com

Dramatičar Henrik Ibsen nam u svojoj Nori savršeno prikazao odnose između oca i kćeri ili muža i žene. Da skratim priču: žena je potlačena. Točka. Nora, čije ime drama i nosi, u isto vrijeme je žena i lutka čijim je koncima nekada upravljao njezin otac, a u vrijeme kada se radnja događa to čini njezin muž. Tretiraju je kao objekt obožavanja, nekoga tko je zapravo ‘nešto’, tu je da bi unijela malo živosti u atmosferu i da bi joj se divili. I ona to tada prenosi u odgoj vlastite djece. Ali Nora ima nešto što trebamo od nje usvojiti – Nora je dovoljno kuražna i odvažna da sve konce sasječe i odluči napustiti znani joj život kako bi naučila, no, živjeti. Ostaje pitanje hoćemo li kćeri naučiti da s odobravanjem ili s negodovanjem gledaju na taj smjeli podvig? Jer, Nora je na koncu ostavila i svoju djecu s mužem/lutkarom. Hoćemo li to nazvati pametnim rješenjem ili bijegom? Da je muškarac, taj bi zasigurno zaslužio aplauz što se maknuo od ‘alapače’, ‘ženturače’, ‘vještice’, ili već kojeg pogrdnog imena kojim bismo nazvali ženu koja se ponaša kao muškarac.

Zanimljivu nam inverziju donosi i Charles Dickens u Velikim očekivanjima. Gospođa Gargery grda je žena strogog oka, jakog glasa i brze ruke. Njezin muž, gospodin Gargery, plah je te miran i radišan čovjek. Veliki upitnik iznad glava čitatelja ovog djela uvijek je: „Zašto se on, pobogu, oženio za nju?“. Nju smo ocijenili kao nasilnu i bezosjećajnu, a njega kao žrtveno janje, dok bi da su spolovi obrnuti to bila sasvim jedna normalna obitelj. Razumljivo je da muž/otac/kralj udari nogom i kaže kada je dosta, no ako je to žena/majka/kraljica, e tu već nešto ne valja, jer odakle joj samo pravo na takvo ponašanje?

Foto: pinterest.com

Foto: pinterest.com

Činjenica je da stanje u društvu nije kao prije 50, 70 ili 100 godina. No isto tako na ženske likove i dalje gledamo pomalo s rezervom. Neke od njih i dalje zovemo ‘antijunakinjama‘, iako ih odlikuju kvalitete poput inteligencije, hrabrosti i samostalnosti, dok bismo takve likove u muškom obličju zvali ‘junacima’ s još puno pozitivnih epiteta ispred.

Bilo kako bilo, čak i ako jeste princeza (ili to barem mislite), ne čekajte princa. Jadnik je možda zapeo u nekom žbunju. Ustanite se i odite po njega. Inače biste mogle dobiti samo konja.

Komentari