novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Komentar: Što to ima u Šibeniku tužno?

Foto: Press
Vrijeme čitanja: 6 minute

Šibenik je grad koji se bez sumnje može nazvati ljepotom obale Jadranskoga mora. Njegov se značaj vidi kroz čitavu hrvatsku povijest, kroz vrhunske sportaše koji su odrasli u tom gradu (Dražen Petrović), preko inovatora (Faust Vrančić), glazbenika (Arsen Dedić, Vice Vukov), književnika (Ivo Brešan), glumaca (Špiro Guberina) i ostalih umjetnika koji su na određeni način utjecali na razvoj kulture ovdašnjih prostora. Nevezano samo uz kulturološki značaj, Šibenik je grad u kojem se može osjetiti duh prošlosti preko katedrala, palača, tvrđava i parkova. Razvedena obala primamljivija je turistima tijekom ljetnih i ranih jesenskih mjeseci, a ostatak godine grad opstaje, uostalom, kako i opstaju hrvatski gradovi koji turizam baziraju na lijepom i sunčanom vremenu. Nema tu velike filozofije. Osim dobrog položaja, Šibenik ima sadržaja za pružiti. U jednom opskurnom svijetu hrvatske stvarnosti te glazbeno-scenske zbilje.

Nekako se čini da je dvadeseto stoljeće davno iza nas. To moraju prihvatiti svi jer razvijati se u korak s vremenom znači napredovati, imati neke nove ciljeve i zadatke koji će pružiti drugima nove poglede na svijet. U Krešimirovom gradu već se više od pedeset godina održava Međunarodni dječji festival, Večeri dalmatinske šansone, a scena se tijekom sedamdesetih godina prošloga stoljeća razvila iz grupe Mi, Miše Kovača, Arsena Dedića i ostalih. O nešto alternativnijem izražavanju nemam podataka, ali za jedan dalmatinski gradić u tom trenutku možda nije bilo razloga za pokretanje nečega što je imala, na primjer, jedna Rijeka. U dvadeset i prvom stoljeću svjedočimo procvatu festivalske scene diljem naše obale. Ponajviše na mjestima s manjim brojem stanovnika koja se čine kao savršena za duge ljetne noćne dogodovštine uz pjesmu i ples. Istina, nije to pjesma i ples na koje su naviknuti „naši stari“, već ipak nešto urbanije i u skladu s današnjim vremenom.

Foto: Press
Foto: Press

Zanimljivo je vidjeti da se u Šibeniku i ide u korak s današnjim vremenom, ali nekim sporim koracima. Nešto detaljnijim proučavanjem što se događa u gradu tijekom ljeta, shvati se da ponuda nije toliko loša, ali da je na vrlo labavim temeljima. Ništa se ne može garantirati za dulje vrijeme. Prvi masovniji početak razvoja glazbenih događaja u gradu je Terraneo festival. Na žalost, Terraneo je na današnji dan, u 2016. godini, svima koji su ga posjetili samo lijepa uspomena. Prvo izdanje održano je 2011. godine i odmah je prozvano ultimativnim hit ljetnim festivalom, nečim prelijepim, bez (pre)velikih imena uspjelo se privući velik broj ljudi koji su željeli uživati u glazbi koja dolazi iz srca do srca. Bilo je tu domaćih snaga (The Bambi Molesters, Overflow, My Buddy Moose…) i stranih, vrlo kvalitetnih, bendova poput The National, Nouvelle Vague, Mogwai, La Roux i ostalih. S još nešto boljim lineupom ušlo se u drugo izdanje, ali s jednim danom manje. Hrvatsku, odnosno, Šibenik prvi su put posjetili bendovi poput The XX, The Roots, Future Islands… Mnogi od njih održali su neke nezaboravne nastupe, a neki do dana današnjeg i jedine na našem tlu. I nakon trećeg, najkomercijaliziranijeg izdanja imali smo koncerata i događaja za pričati. Terraneo je bio lijepa priča u kojoj se moglo kampirati, zabavljati na stotinu načina, slušati glazbu, plesati, kupati, sunčati, doslovno imati ljeto na dlanu. Odnosno kako ga tko doživljava, ali broj posjetitelja je govorio više od bilo kakve neutemeljene kritike.

Nakon 2013. godine stvari su krenule po zlu za Terraneo. Mate Škugor, čovjek koji je doveo svu tu indie scenu u Šibenik, otišao je iz svog projekta, na njegovo mjesto došli su neki novi ljudi i festival je krenuo u smjeru i po planu koji je, sada svi to znamo, postao neodrživ. Terraneo 2014. nikada se nije održao, organizatori su te godine objavili kako je do odgode došlo zbog problema s prostorom, a financijske prilike pokazivale su drugu stranu priče. Jedan veliki i kvalitetan projekt tako je skončao na klasični hrvatski način, zauvijek je ušutkan i činilo se da neće biti tako uskoro ponovljen. Da se situacija pokušala nadomjestiti manifestacijom Terraneo summer break vidjelo se odmah nakon objave izvođača koji su dovedeni više da zamagle poglede u neku bolju Terraneo budućnost. Taj odmor traje već neko vrijeme i čini se kako će potrajati.

Foto: Press
Foto: Press

Kako ni situacija s klubovima ne bi bila drugačija, pobrinuli su se šibenski biskup Ante Ivas i još nekolicina ljudi koja smatra kako klub Azimut ne bi trebao imati noćne zabave uz „zaglušujuću i izluđujuću buku“, dakako, u ljetnim mjesecima. Klub Azimut nalazi se u neposrednoj blizini katedrale svetog Jakova, a ljetna „zelena“ pozornica koja se 2014. nalazila  podno stubišta same katedrale izazvala je velike polemike u javnosti. Stvari su kulminirale uhićenjem vlasnika Azimuta, a urbani Šibenik odgovorio je spontanim okupljanjem pred klubom, točnije neslužbenim prosvjednim skupom na kojem se nalazilo pet stotina građana. Time je pružena potpora kulturnim događajima u gradu, a na Facebooku se otvorila grupa podrške uhićenim vlasnicima. Da bi sve ovo bilo previše slučajno, vlasnici i osnivači Azimuta usko su povezani s organiziranjem Terranea u prve dvije godine festivala. Dobra stvar za Šibenik je da Azimut još posluje, organizira događaje i time stvara doticaj s kvalitetnom glazbom tijekom cijele godine.

Nažalost, i treća velika šibenska kulturno-društvena priča, SuperUho festival, odlazi iz grada. Priopćeno je to 15. siječnja, a dio organizatora predvođeni Matom Škugorom nije još naveo razloge zašto se to dogodilo. Ili još bolje pitanje, zašto se to konstantno događa? Sada je posve nebitno hoće li festival na kraju završiti u Zagrebu (što najvjerojatnije hoće), već je pitanje zašto se to događa gradu kojem jednostavno trebaju ovakvi događaji. Kroz ljeto, kada je bitno privući što turiste, što ljubitelje glazbe, što mlade i željne zabave, netko odlučuje da jednom takvom događaju nije mjesto u gradu. U ovom slučaju nisu razlog financije jer je poslovanje bilo u plusu. U ovom slučaju nije slaba potražnja jer, na kraju, festival je bio vrlo dobro posjećen. U ovom slučaju nije problem blizina katedrale jer su se koncerti održavali na pristaništu TEF-a i gradskoj plaži Banj, odnosno The National je svirao na tvrđavi svetog Mihovila koja je izopćena od gradske buke i dovoljno udaljena od „svetinja“. Čarolija SuperUha trajala je samo dvije godine i to samo tri ljetna dana, početkom kolovoza. Doživio je tako Šibenik Black Lips, Chelsea Wolfe, Fuck Buttons, Flogging Molly, of Montreal i još mnoge, ali zamisao o tome da se nastavi sa sličnim imenima za Šibenik nije moguća.

Foto: Press
Foto: Press

Više je mogućih faktora. Splićani mogu trpjeti tri dana, navodne, „sodome i gomore“, Šibenik ne može. Naravno, nema smisla uspoređivati Ultru i SuperUho. Festivali u Zagrebu opstaju, ali to su događaji manjeg obujma. InMusic nema raznih neugodnosti s bivanjem „u gradu“, već je planski smješten na jarunske otoke. Outlook festival samo prvu večer provodi u Areni, a zatim se seli na tvrđavu Punta Christo pored Pule. Varaždinski Špancirfest nije tip festivala koji bi se uklopio u sve navedene, zbog više razloga. Rijeka ima Student Day, festival na dokovima i poluraspadnutom prostoru te Harteru koja je u stanju doslovnog raspadanja s obzirom da se u prostoru nekadašnje tvornice papira i mjestu gdje se festival održava, prošle godine prvi dan morao otkazati zbog padanja komada betonskih ploča na pozornicu. Šibenik, nažalost, nije velika sredina. Ima entuzijasta koji su spremni pohoditi svaki izvan obrasca napravljeni događaj. Postojanje festivala u gradu ovisi o mnogim faktorima – financijskim, prostornim, društvenim i u našoj državi, najbitnijim, političkim. Pitanje je ima li gradonačelnik Šibenika, Željko Burić, ikakvu želju za opstankom kulturnih događaja u gradu. U najvećem broju slučajeva događaji opstaju zbog zainteresiranosti, profita i vlasti. Najčešće se počinje od prve točke koja recipročno ide prema drugoj te se zatim pridružuje i treća strana. Što mislite, od koje se strane počinje sve rušiti?

Pred nama su teška vremena za kulturu. Može se to promatrati kroz prizmu novoizabranih ministara ili kroz broj organizacija koje su spremne napraviti kulturne događaje (u ovom slučaju s naglaskom na koncerte), svejedno je. Opstajemo u društvu pojedinačnih entuzijasta koji su spremni zbog ljubavi prema glazbi razbiti barijere i pružiti nove stvari većem broju ljudi koji su prije svega mladi, zainteresirani i žele vidjeti što svijet glazbe nudi. A zašto opstajemo? Jer uvijek postoji druga strana koja će takve ljude pokušati razuvjeriti kako im to ne treba. Nakon što ih neće uspjeti razuvjeriti, druga strana će poništiti trud entuzijasta jednostavnim birokratskim potezima koji bi od organiziranja nekog eventa otjerale i Todorića u namjeri da otvori novi K-nešto. U Hrvatskoj ne postoji grad koji je spreman za festivale koji odišu duhom slobode i tolerancije. Prividno, metropola nam se čini takvom. Ovo jest tekst ponajviše o Šibeniku. Ipak, primjenjiv je i na ostale gradove Lijepe naše pa tako cijelu situaciju čini univerzalnom. Šibeniku želim više sreće treći put. I znaj, neće biti ironije za kraj.

Be social

Komentari