Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Nekategorizirano

Komentar – Tajna Savske ceste: Što to teče između generacija, a da je toliko nepremostivo?

18.03.2015. Ena Bebek
[Njec Hranjec] Foto: Ivan Gundić/Ziher.hr

[Njec Hranjec] Foto: Ivan Gundić/Ziher.hr

Iako na početku legendarne narodne epske pjesme Hasanaginice, ako ju po prvi puta čujete, i nije toliko jasno što se bijeli u gori zelenoj, u Hrvatskoj je svima sasvim jasno što se bijeli u Savskoj 66 – šator. Šator u Savskoj, kao i onaj Hasan-age, podignut je s razlogom. Podignut je kao sigurno mjesto na kojem branitelji, i 20 godina nakon rata, mogu (metaforički!) ratovati. Mišljenja je, o tom (metaforički rečeno!) ratu, vjerojatno koliko je i ljudi. Onih dovoljno odraslih da znaju za šator branitelje i Domovinski rat.

Pratite li vijesti, nezaobilazna je barem jedna priča iz Savske. No, ono što se počelo događati i medijski pratiti, nakon četiri mjeseca prosvjeda, su tzv. anti-prosvjedi koji niknu kao visibabe u proljeće. Sasvim je logično i razumljivo, ako ste upoznati s hrvatskim mentalitetom, što Hrvati jesu, ali ga uspješno ignoriraju, da će uvijek postojati oni koji se okreću budućnosti ostavljajući rat povijesti, oni koji su zapeli u tom ratu, no više ga ne vode za hrvatsku samostalnost već za svoju korist i oni koji na sve gledaju neutralno – nek’ rade šta hoće, meni je dobro.

Vjerujem da danas u maloj državi u obliku lastavice u letu nema osobe koja nije iziritirana prosvjedom. Prosvjedovali su i sindikati, simbolično na Prvi Maj, prosvjedovali su i oni koji smatraju da brak, kao zajednicu muškarca i žene, ne treba uvoditi u Ustav, prosvjedovali su i studenti i zaposleni i nezaposleni, ali nitko od njih nije bilo toliko ustrajan kao što su to, već četiri mjeseca, popularno zvani šatoraši.  Uz njih, danas mnogi svog konja za trku imaju pa tako nastaju prosvjedi protiv prosvjeda koji su jednako komplicirani za pratiti kao i bilo koja, malo kompliciranija, matematička jednadžba (op.a. kada govorim o matematici i kompliciranim jednadžbama govorim iz pozicije osobe koja računa postotke s 50 posto jer je to pola i jedino lako za izračunati). Jedna takva visibaba, u moru prosvjeda protiv prosvjeda, danas popularno zvanih anti-prosvjeda, niknula je jučer. Javno istraživanje koje je odlučio provesti dvadesetšestogodišnjak Njec Hranjec okupilo je tridesetak mladih ljudi, koji na prosvjed branitelja gledaju kao na teror koji pokreće lavinu nezadovoljstva među Hrvatima bili oni indiferentni, naklonjeni ili protiv prosvjeda branitelja. Hranjec je iz petnih žila, uz pomoć malog megafona, nezaustavljivo čitao Tajnu Krvavog mosta jedne od prvih hrvatskih novinarki i feministkinja – Marije Jurić Zagorke, pitajući se, nakon svakog pročitanog poglavlja, je li rat gotov. Kada bi dobio odgovor „s druge strane ceste“ da rat nije gotov, nepokolebljivo bi nastavljao čitati.

[Njec Hranjec] Foto: Ivan Gundić/Ziher.hr

[Njec Hranjec] Foto: Ivan Gundić/Ziher.hr

Okupljeni oko Hranjeca jasno su i glasno govorili kako ne podržavaju teror s druge strane Savske, potvrđujući tako svoj stav o prosvjedu šatoraša. Ono što valja istaknuti kao zanimljivo jest krv (metaforčki rečeno!) koja je kolala Savskom razdvajajući Savsku 66 od Savske 77 gdje se smjestio Hranjec. Kao što je u Zagorkinom romanu ispisana povijest sukoba između Gradeca i Kaptola, koje je dijelio most nad rijekom kojom je tekla krv žrtava tog sukoba, možemo reći kako je jučer tekla krv Savskom razdvajajući ratnu generaciju malih od ratne generacije velikih  (pod pojmom ratne generacije velikih nije mi u cilju prikazati branitelje kao heroje, već kao ljude koji su devedesetih bili svjesniji što se oko njih događa i zašto se to događa).

Kako bi ovaj komentar imao glavu i rep, trebalo je skupiti hrabrosti i preći cestu. Otići i popričati s braniteljima, pitati ih za mišljenje i dobiti, iz prve ruke, informacije zašto su tamo. Zašto? Zato što su one informacije, koje se već mjesecima provlače kroz medije, filtrirane i uljepšane ovisno o uređivačkoj politici svakog od medija. Dok se neki mediji trude biti neutralni, jedni nesvjesno naginju na stanu branitelja dok ih drugi, iziritirani prosvjedom kojem se ne nazire kraj, pomalo i vrijeđaju. Preći cestu i pogledati bilo koga od branitelja u oči značilo je suočiti se sa strahom i pospremiti vlastite stavove i uvjerenja u džep. Značilo je dobro promisliti o pitanjima i probati ostati smiren. Nekolicina branitelja okrenula je leđa Njecu i njegovom čitanju, dajući jasno do znanja da „ovi preko“ za njih ne postoje, nekolicinu je čitanje romana provociralo, ali su ga morali prihvatiti jer svatko ima pravo na pojedinačni prosvjed, dok je nekolicini bilo drago što mladi čitaju upravo Mariju Jurić Zagorku govoreći: „Mi na megafon čitamo Sveto Pismo pa neka mladi čitaju Mariju Jurić Zagorku, jer sve je to naše!“. Izrazito pozitivan stav na anti-prosvjed kod šačice iz šatora pobudio je lik same Zagorke. Njena uvjerenja, stavovi i borba za ženska prava koju su branitelji povezali s vlastitom borbom za dostojan život unutar samostalne i suverene Republike Hrvatske.

Iako sam i dalje mišljenja da četiri mjeseca okupacije Savske nije rješenje problema, ostala sam iznenađena izrazito pozitivnim stavom koji vlada u Savskoj 66. Evidentno je da problem postoji i da se naša lastavica u letu sve više okreće obliku prezrele banane, ali držim do toga da nas okretanje prošlosti odvlači od svih lijepih stvari koje su upravo sada oko nas. Također, smatram da je problem branitelja prekompliciran za jedno ratno dijete, ali isto tako smatram da i oni trebaju shvatiti ono što je Vlado Gotovac govorio: „(…) jer mi koji nismo naoružani, nismo ništa manje jaki, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu.“ Sapienti sat.

Komentari