Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Film

Komentar – The Mean World Syndrome: Opasan pseudo svijet

19.06.2014. Zrinka Kunić
Foto: facebook.com

Foto: facebook.com

Stanovnici novozagrebačkog naselja Dugave prije otprilike dvije godine iskusili su strah s kakvim se još nisu susreli. U njihovu blizinu u nekadašnji Hotel Porin, omiljen među đacima na maturalcu u Zagrebu ili veselim folklorašima, uselili su novi, sumnjivi stanovnici. Oni su tamne boje kože, oni su Arapi, oni su muslimani. Oni su drugačiji. A strah se kao mrak nadvio nad umove do tada nasmiješenih i bezbrižnih stanovnika. Ali stanovnici Dugava nisu sami u svome strahu – njihovi sedam tisuća kilometara udaljeni supatnici u SAD-u uzdrmani su strahom od imigranata.

Svijet bez straha kao da više ne postoji. Velika količina nasilja koja nam se servira putem filmova, igrica i općenito medija učinila je ovaj svijet u kojem živimo manje nasilnim, ali smrtno prestrašenim. Nasilje je na nama ostavilo traga toliko da smo filmovima počeli pridavati ulogu statistike – kada noću hodamo ulicama, neugodno nam je. Ako oko nas nema ljudi, ako je ulica mračna, a mi smo sami (i dodajmo svemu tome još i mogućnost da smo žena) – nije nam baš svejedno. Ali zašto je tome tako? Da samo prošećemo do policijske postaje zadužene za naš dio naselja gotovo sigurno doznali bi da je mogućnost neke neugodnosti ili nemilog događaja zaista vrlo mala, da živimo u relativno sigurnom okruženju i da su statistike koje pokazuju razinu nasilja u gotovo potpunoj suprotnosti s onime čime nas hrane u medijima. Da su statistike bliže „stvarnosti“ kakvu nam prikazuju mediji, na svakom uglu, zamračenom dijelu ceste ili uz svaku djevojku koja se u kasne noćne sate vraća sama doma stajao bi jedan policijski službenik naoružan do zuba zadužen za to da mlada dama sigurno stigne svojoj kući.

Slab želudac kao ‘evolucijski manjak’

Kroz veliki boom forenzičnih serija koje ne prezaju pokazivati niti najodvratnije i najsirovije scene kraja ljudskoga života i razdoblja koje uslijedi potom, čovječanstvo kao da je razvilo otpornost na krv, trulež i raspadanje. I dok umnjake, slijepo crijevo ili sinuse nazivamo ‘evolucijskim viškom’, gledanjem ovakvih sadržaja stvara nam se još jedna želučana ovojnica, a oni koji ovakve scene još uvijek ne mogu podnijeti, kao da imaju ‘evolucijski manjak’ jer nemaju dovoljno jak želudac. To je sve produkt takozvanog „veselog nasilja“, kako te prikaze u svome dokumentarnom filmu naziva George Gerbner, autor teorije kultivacije koja kaže da ljudi počinju pogrešno tumačiti svijet oko sebe zasljepljeni prikazima svijeta u medijima.

Taj je svijet otišao toliko daleko u toj krivoj interpretaciji stvarnosti da u dokumentarcu možemo čuti čovjeka, sredovječnog Amerikanca, kako gorljivo tvrdi da svaka osoba treba posjedovati jedan komad oružja kako bi obranila svoju obitelj od pojedinaca koji joj žele nauditi. Taj čovjek prodaje oružje koje će jednom potencijalno poslužiti da netko nekome učini nešto nažao, a napadač i žrtva će kao u nekom napetom trileru povlačiti pištolje iz svojih opasača i možda čak na trenutak stati u svome naumu primjećujući da su svog metalnog ljubimca kupili kod istog prodavača. Možda će u tom trenutku stati i spustiti oružje, skuhati čaj i ostatak večeri časkati o svojoj opsesiji cijevima s metcima, čekajući novog napadača kako bi ponovno mogli s ponosom posegnuti za hladnom cijevi. A možda će se dogoditi nezgoda i bit će mrak u prostoriji pa će jedan od njih okinuti i oduzeti život drugome i tako propustiti priliku da upozna novog prijatelja. A što će biti s našim trgovcem oružjem? Hoće li kapljice prolivene krvi biti i na njegovim rukama? Hoće li i on odgovarati za ubojstvo počinjeno oružjem koje je nekada stajalo u njegovoj vitrini? A sve to zbog straha koji zapravo ne postoji.

Ili postoji?

Čovjek će čovjeku uvijek biti vuk, ali mediji bi mu trebali prestati oštriti očnjake. Granica između stvarnosti i pseudostvarnosti zapravo je tanka linija u našim glavama. Ako svoju pažnju usmjeravamo na pseudostvarnost i to ponovimo nekoliko puta, tada ta pseudostvarnost u našim glavama dolazi na mjesto stvarnosti. Gledajući dokumentarac na Youtube kanalu, u donjem dijelu ekrana pomiče se traka s vijestima:

Dva ledolomca tegle brod koji je 2 tjedna proveo u ledu na istoku Rusije, 1 brod još čeka

Baskijski separatisti najavili trajan prestanak vatre preko videa

Četvero ljudi izgubilo je život zbog iznenadnih poplava na sjeveroistoku Australije

U Americi počinje suđenje muškarcu (22) optuženom za pokušaj ubojstva članice Kongresa

Iran pokreće istragu pada aviona Boeing 727 koji je ubio 77 osoba na sjeverozapadu zemlje

Ovo je naša pseudostvarnost. Nije potrebno čak niti to da smo izravno uključeni u neki od ovih događaja. Pročitamo li samo nekoliko ovakvih naslova dnevno, svakim danom tanka granica između stvarnosti i pseudostvarnosti iščezava, a riječ ‘pseudo’ blijedi i ostaje samo ‘stvarnost’. A potrebno je da samo nekoliko puta dnevno pročitamo nekoliko lijepih vijesti poput:

Trudnicu zaposlili na neodređeno vrijeme

Čovjek spasio psa iz poplavljene kuće

Premijer posjetio pučku kuhinju i donirao svoju ovomjesečnu plaću

U novoj državnoj tvrtki otvara se 400 radnih mjesta

I tada bi nova pseudostvarnost, pseudostvarnost u kojoj je svijet sigurnije i optimističnije mjesto, možda zamijenila stvarnost koja, realno, i nije tako crna.

A holivudska produkcija trebala bi razmisliti o prijedlogu da za svaki prikaz pištolja, ubojstva, samoubojstva, ranjavanja, silovanja, tučnjave ili bilo kojeg oblika nasilja plaća svojevrstan porez odnosno određenu fiksnu svotu koja bi išla u fond pomoći žrtvama nasilja, za poticanje na nenasilje, edukaciju djece da je nasilje loše ili bilo koji drugi oblik prevencije nasilja. Vjerujem da se time ne bi smanjio broj nasilnih kadrova na ekranima, ali bi svakako to nasilje bilo preusmjereno u neki viši cilj i u neku drugu svrhu osim dosadašnje – zabavne.

Komentari