Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Knjige

Komentar : Tko ima pravo knjigu nazvati knjigom desetljeća?

13.08.2014. Petra Čeč
Foto: facebook.com

Foto: facebook.com

Nekoliko mjeseci nakon što sam se, u potpunosti razočarana i zgrožena „Nestalom“ i nečime što smatram možda najlošijim završetkom ijedne knjige u mojem malenom čitalačkom životu, zarekla da nikada više neću trošiti dragocjeno vrijeme na trenutno jednu od planetarno razvikanih autorica, Gillian Flynn, naišla sam na članak u dnevnim novinama gdje ju slave kao autoricu čiji su krimići „djela desetljeća“. Pa rekoh sama sebi: „Dobro, Petra, očito si bila prebrza s osudama, možda ženi inače ne ponestane inspiracije na polovici djela. Probaj ti opet, nemoguće da je gotovo čitav svijet u krivu.“ E pa jest. Gotovo čitav svijet jest u krivu. Ne znam jesam li ja postala preoštra odrastajući na Agathi Christie i zadnjih se godina daveći u skandinavskim krimićima, ali ako je Gillian Flynn autorica knjiga desetljeća, onda se jadan Stieg Larsson zasigurno okreće u grobu.

Jedan od mojih osobnih, u potpunosti subjektivnih kriterija prema kojima procjenjujem knjigu su citati koji su me se posebno dojmili. Tako da uvijek revno kao štreberica zapisujem brojeve stranica u mobitel te na kraju čitanja jednako tako revno u bilježnicu ispisujem najdraže citate. „Oštri predmeti“ bili su ujedno i moje vatreno krštenje u svijetu elektronskih čitača knjiga, točnije aplikacije za mobitel. Dosadan ljetni posao me primorao da posegnem za ovim krajnjim očajnim mjerama, napuštajući svu patetičnu ljepotu listanja stranica i mirisa novih (ili starih) knjiga. Uglavnom, jesam li impresionirana? Nisam. Gubi se previše u takvom čitanju, gube se toliko ponekad bitni i vrijedni prijelazi u nove odlomke, završetci poglavlja, trenutci u kojima se samom stilskom obradom teksta na papiru pojačava značenje napisanog. A ne ovako, prelaziš u novi red bez reda i nereda, a aplikacija vjerno odbrojava koliko ti je minuta ostalo do kraja knjige, valjda malo i radi natjecanja sam sa sobom. Uglavnom, aplikacija ima nadasve zgodnu mogućnost označavanja najdražih rečenica i citata čemu sam se najviše obradovala. Evo da točno provjerim: kaže mobitel da sam označila tri citata. Tri citata u knjizi dugoj 276 stranica. I nije baš nešto. Pogotovo jer sad, kad ponovno gledam u označene citate, nemam nikakvu potrebu izvući svoju specijalnu bilježnicu.

Ono što je vidljivo od samog početka čitanja jest činjenica da je autorica tada bila još mlada i nije dovoljno dobro izučila zanat pa knjigu ne može izvući čak ni kvalitetno pisanje koje mi se svidjelo u „Nestaloj.“ Ali ovako se barem svi pisci početnici imaju čemu radovati jer vježbom se očito zaista dolazi sve bliže izvrsnome. Knjiga se čita iznimno brzo, ne zato što je dobra, već zato što je jezik pojednostavljen, sve je svedeno na radnju koja se odvija bez prestanka kao po traci. Sad glavni događaj, malo reminiscencija iz djetinjstva, novi trag, novi trag, djetinjstvo, novi trag. I tako do kraja, kao nevješto nabacana hrpa ideja.

Foto: facebook.com

Foto: facebook.com

Budući da djelo krase epiteti poput „nevjerojatnog psihološkog trilera razrađenih likova zbog kojeg je bilo nemoguće zaspati“ ne mogu se ne zapitati koliko novaca ljudi dobivaju za pisanje ovakvih komentara na poleđinama knjiga. Jedan Jo Nesbø iz svoje početne, lošije faze u „Šišmišu“ ili „Žoharima“ razradio je sporedne likove u tolikoj mjeri vjernije i realnije da ga Flynn nije uspjela dostići ni sa svojom glavnom junakinjom. Vidljiva je dobra namjera od samog početka, razrađivanje bolesne atmosfere provincije i svega što ona čini glavnim likovima, ženama na kojima počiva ovaj roman. Vidljiva je potreba da se stvari objasne, da se ponašanjima daju uzroci u prošlosti pa da to ne bude tek nakupina zlobe koja se tek tako našla baš na tom mjestu. Ali ta namjera kao da slabi svakom stranicom, kao da svim likovima nedostaje mesa na kostima jer svi su tek zametak ideje, tek prolog priče.

Gillian Flynn ovim je romanom osvojila ne jednu već dvije nagrade Dagger (prestižna nagrada britanskog Udruženja pisaca krimića) u jednoj godini, te time postala jedina u povijesti kojoj je to uspjelo. Njezini su romani prevedeni u 28 zemalja. Fincher snima filmsku adaptaciju „Nestale“. Prema “Oštrim predmetima” snima se televizijska serija, a prema trećem romanu “Dark places” film. Ona je „it autorica“, o njoj se raspravlja za popodnevnim čajem i večernjim koktelima. Nemoguće je posuditi knjigu u knjižnici, potrebna je rezervacija za listu rezervacija. A meni se sve čini kao neuspjela kombinacija chick lit-a, drame, trilera i trenutno tako modernog: bolesnog i bolesnijeg. Što je danas potrebno za slavu i naziv autora desetljeća, popularnost ili kvaliteta? Budući da „nijanse sivog fenomena“ još haraju srcima i dušama svih žena svijeta, a knjiga ima kvalitetu sastavka o jesenjem danu djeteta u petom razredu osnovne škole, čini se da se na kraju balade sve svodi samo i isključivo na prodaju. Ili točnije, ono što se čini najbitnijim jest u pravom trenutku pogoditi pravu temu koja će čitatelje dirnuti u ona prava, posebna mjesta. A kako će čitatelji reagirati u kojem trenutku nitko ne može predvidjeti. Vjerojatno ni oni sami.

Foto: facebook.com

Foto: facebook.com

Ono čime sam u „Oštrim predmetima“ ostala definitivno najviše razočarana jest pogađanje kraja knjige otprilike na prvoj trećini čitanja. Identičan zaplet na koji sam samo nekoliko dana ranije nabasala u jednoj seriji. Vjerojatno su i zločini, poremećaji i zapleti skloni praćenju mode. Svako desetljeće ima svojeg glavnog negativca kojeg se onda razvlači do iznemoglosti. Ali, zar nije poanta uvijek biti nov i originalan? Zar nije želja svakog pisca napisati djelo koje će biti jedino i neponovljivo, prvo svoje vrste. A ne da se nalazimo u vremenu u kojem se recikliraju stare ideje, kojim suvereno vladaju vojske vampira i čudovišta protiv kojih se bore svakim danom sve mlađi junaci u post apokaliptičnom svijetu, usput se zaljubljujući u (naravno) najzgodnijeg pripadnika drugog spola koji se eto baš našao točno u njihovom selu. Sjetimo se samo J. K. Rowling koja je pomela svijet svojim malim čarobnjakom. I to s punim pravom jer bila je, prva i neponovljiva, a sve što je na tu temu uslijedilo tek su kopije kopija. Takozvanih „klasika“ poput „Oštrih predmeta“ neću se ni sjećati za par mjeseci, no i dalje vjerno, nakon svih ovih godina, čekam svoje pismo iz Hogwartsa. A znam da nisam jedina.

Komentari