Komentar: Tko se boji blockbustera još?

Nekada je postojalo vrijeme kada je godina bila podijeljena na četiri godišnja doba, a izmjenjivala su se postepeno i dostojanstveno. S globalnim zatopljenjem godišnja doba polako nestaju (ako već nisu), prepuštajući da se zima i ljeto izmjenjuju kako im se prohtije, pri čemu ljeto većinski prevladava. Slična se situacija razvija i u filmskom svijetu, gdje se ljetni blockbusteri kreću prikazivati već u veljači i traju gotovo do kraja godine, a čitava situacija djeluje zbrčkano, kao gladijatorska arena u kojoj se filmovi očajnički bore za naklonost publike.

Čini se da je nestalo doba u kojem je filmsko ljeto obilježilo nekoliko naslova, koji su to svojom kvalitetom i zaslužili, već se publiku sve više zatrpava i neprestano povlači za rukav, svijetu dodajući još slojeva rastresenosti i dezorijentiranosti. U redu, možda je previše smjelo pretpostaviti da filmovi imaju tako veliku ulogu u svijetu, ali unutar vlastitih granica filmski svijet polako počinje pucati po šavovima.

Zlatno doba televizije, paučina po kinima

Unazad nekoliko desetljeća ponuda naslova kako u kinima, tako i na televiziji postala je nevjerojatno bogata i zapravo je nemoguće pratiti što se na svim stranama svijeta uopće događa. Tu i tamo se dogodi neki veći hit o kojem onda svi bruje, ali postupno su ti hitovi postali rezervirani za male ekrane, dok je primjetna sve manja posjećenost kina, a godišnja ponuda naslova joj je obrnuto proporcionalna. Filmski studiji imaju isplanirano izbacivanje i po 7 filmova godišnje nekoliko godina unaprijed, što je prava brana za rijeku kreativne energije koja bi trebala pokretati turbine realiziranja kvalitetnih filmskih priča. Vjerojatno se zbog tolike količine filmskih hitova njihov raspored tako raširio na cijelu godinu, za razliku od dosadašnje strategije Hollywooda da blockbustere izbacuje uglavnom u razdobljima godine kada publika ima najviše vremena i volje gledati filmove (dakle, ljeti i za blagdane).

Koliko se uopće isplati ta možda riskantna strategija da se neki blockbuster inače rezerviran za ljeto izbaci, recimo, u veljači, ne ovisi samo o datumu. Filmska je publika danas iznimno rascjepkana, više nego ikad, što je dio začaranog kruga velike ponude (potencijalnih) filmskih hitova i posljedične preraspodjele gledateljstva, dok se ujedno svima u toj fragmentiranoj masi nastoji ugoditi. Veliku ulogu u prihvaćanju filmova koji se rade za mase imaju baš njihova kvaliteta te privlačnost. Često se događa da nešto neočekivano pomete konkurenciju pa onda čitava konkurencija to krene kopirati, zbog čega onda vrlo brzo dođe do zasićenja. Jedna od najpopularnijih stvari u kinima danas su nastavci, a više smo nego svjesni koliko je filmova po filmskom svemiru razbacano u serijalima. Predvidljivost, loša kvaliteta priča i filmova te zasićenost bilo formatom ili temama neki su od glavnih problema današnjih blockbustera.

Marvel Cinematic Universe iliti nezaustavljiva mašina

Ekvivalent za blockbustere postali su superherojski filmovi, kojih na godinu izađe i više nego dovoljno. U tom žanru svakako prednjači Marvel, koji je ispleo mrežu filmova, odnosno stvorio pravi mali svemir u kojem su filmovi međusobno povezani i egzistiraju kao što mi egzistiramo u svom velikom svemiru – kao jedinke koje postoje same za sebe, ali su neupitno međusobno povezane. Budući da su Avengers postali veliki hit 2012. godine, a Marvel je postigao velik uspjeh s još nekoliko svojih filmova, studio je stvorio svojevrstan monopol.

Kao što je već ranije spomenuto, današnji blockbusteri uglavnom izlaze u nastavcima, odnosno dio su neke franšize. Uzmimo Marvel za primjer – izlazak filmova isplaniran je već otprije i unaprijed nekoliko godina, oko filmova su pomno ispredene mreže marketinga i popratnih promotivnih proizvoda, a materijala ima i za televizijske serije. Mnogi filmski studiji sada pokušavaju popratiti taj trend – primjerice, Universal Studios sa svojim serijalom filmova Jurassic World, Warner Bros. ponovno muze kravu nacrtanu iz pera J. K. Rowling s Fantastic Beasts, a DC se svojski trudi parirati Marvelu sa superherojima. Ovi su filmovi zapravo postali dvosatne najave za svoje nastavke i silom stvorene svjetove u koje bi se kao trebali uklopiti, a ne cjelovite priče, što uopće nije toliko zanimljivo pratiti.

Problem je kod svih tih studija i to što imaju neke jasno određene postulate, koji mogu (a vrlo često upravo to i rade) ograničiti i obuzdati kreativne sokove redatelja. Kako poštovati rok, odrednice glavešina iz studija, u svemu tome pronaći i oblikovati vlastitu viziju te u konačnici stvoriti kvalitetno i zabavno poslijepodne ili večer za publiku? Vrlo teško. Mnogi ne uspiju.

U inovativnosti je nada

Vrijedi spomenuti i novi trend raznih spin-off filmova i oblačenja starih hitova u novo ruho, koji je iznjedrio pozamašan broj ponovnih posjeta ranijim desetljećima, a koji su rezultirali različitim verzijama već dobro poznatih priča, što Hollywood očito smatra plodnim tlom za dobru zaradu, bilo da se radi o reciklažama filmova (u čemu prednjači Disney) ili pokušajima da se na staroj slavi ponovno ubere zarada (Star Wars franšiza svojim je uskrsnućem i izletom u spin-off vode dala pomalo razočaravajuće rezultate). Pitanje je koliko će se puta mainstream filmska industrija spotaknuti prije nego što konačno odustanu od te strategije. O siromašnim komedijama temeljenim na stereotipovima da ne govorimo.

Ipak, nisu svi blockbusteri uvijek promašaji i pomalo isprazan pokušaj zarade. Određen broj filmova svojom je svježinom i vidljivom redateljskom vizijom podsjetio zašto blockbusteri uopće postaju blockbusteri kada ih se ne pokušava stvoriti kao na traci. Deadpool je, primjerice, postao veliki hit unatoč tome što je zapravo bio namijenjen usko ciljanoj publici, a to je uspio zbog toga što je donio nešto novo. Mad Max: Fury Road također je bio veliki hit iako se nastavljao na serijal filmova star više od 30 godina, no uvjerljivim je vizualnim pripovijedanjem i filmskim jezikom oborio svoju publiku s nogu, ne prepuštajući se jeftinim trikovima i forama.

Kada se redateljima da dovoljno slobode da uz pomoć vlastite vizije stvore smislene i cjelovite filmove, onda oni lakše i brže dođu do uspjeha. Da je fokus više na kvaliteti, a manje na kvantiteti filmova (što bi valjda trebalo značiti veću zaradu), stanje u kinima bi možda bilo i bolje. Kada su blockbusteri u pitanju, žarište više nije na samom filmu, već se prebacilo na stvaranje svjetova koji okružuju priču te na njihovo iskustvo na različitim platformama te se nekako čini da Hollywoodu ni nije cilj publiku zadržati u kinima dok god se sav popratan sadržaj i dalje konzumira. Ostaje vidjeti koliko će još dugo publika biti spremna plaćati visoke cijene ulaznica za filmove koje je zapravo već vidjela i previše puta.