Istaknuto
22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

21.03.2017.

1. travnja u Glazbeni lonac dolazi Lika Kolorado, i to u akustičnom izdanju. Ili barem tako tvrdi ekipa iz Lonca.

Film

Komentar: Velika kinematografija za malu zemlju, statistički gledano

13.07.2016. Krešimir BobašIzvor: www.youcarryme.com

Upustimo li se u svijet statistike, možemo vidjeti da Hrvatska nije samo zemlja beskrajnog plavetnila i žitnih polja već se u njoj mogu pronaći aritmetičke sredine i okvirni prosjeci života i navika sunarodnjaka nam. Prosječni Hrvat ima četiri kreditne kartice, godišnje pojede 70 kila kruha i tuce kila šećera, popije 44,20 litara vina, što crnog što bijelog, manje od litre žestica i 5 kila mljevene kave, otplaćuje po nekoj hrvatskoj inačici Istočnog grijeha srednji devizni tečaj HNB-a eura pomnožen s dvanaest tisuća, od riba najčešće konzumira srdelu, a dvadeset njegovih minuta rada istovjetno je utučenih devet minuta europskog pobratima sa Zapada. Dalo bi se tako unedogled nizati poroke i navike stanovnika Lijepe naše, no činjenica da po toj istoj statistici jednom godišnje mijenja četkicu za zube i pročita jednu knjigu indikativnija je od kletve njegova hrvatskog duga inozemnim bankarskim velmožama i onog tuceta kilograma šećera kojim je potiskuje. Semantika statistike može se pokazati beskrupuloznijom od neke hladne brojke kojom je utjelovljena.

No ne može se samo prosječnog Horvata analizirati po tim nekim statističkim gabaritima, suhoparnom i beskrajnom nabrajanju arapskih cifri da se dobije presjek i predodžba o nekoj pojavnosti bilo u njegovom životu ili pak atmosferi zemlje u kojoj živi. Spomenusmo, knjiga godišnje. Kulturna higijena na istom je nivou oralne, no stomatolozi i kulturnjaci tu mršavu brojčicu promatraju na jedan financijski gledano sasvim drugačiji način. Međutim, brojke ne lažu. Ne mora se kopati po bespućima Državnog zavoda za statistiku da bi se načulo nešto o rezanju proračuna na stavkama koje tome Horvatu sa statistički gledano lošom oralnom njegom i praznom policom za knjige ionako neće trebati. Zdravstvo, kultura, školstvo. Statistika je tu jasna: jedan kao nijedan.

U redu, zdravstvo, školstvo. Šutke sjedimo po narančastim plastičnim stolicama po čekaonicama i promatramo je li ono u kutu mrlja od vlage ili trag bečkog iz kantine koji je svoj zadnji dan roka trajanja dočekao u biljnom ulju nekog prahistorijskog kotla. Djeca nam se zibaju po klimavim stolicama u učionicama i uče se životu sa zaslona svojih pametnih telefona, većih od njihovih ruku, dok profesorica engleskog ide pitati kolegicu iz njemačkog može li joj za ovaj sat ipak ustupiti kazetofon da odradi lekciju s 54. stranice najnovijeg, za kupnju obveznog udžbenika istog sadržaja kao prošle godine. A možda se i samo odluči prikazati film i pustiti djecu da ovaj blok-sat odgledaju film. 90 minuta. Po statistici isti iznos kao da je belgijski magistar anglistike odradio njih 40,5. A možda sljedeći put uzme svoj kazetofon od kuće?

Kad smo već kod filma… Od braće Lumière naovamo promijenilo se štošta. Kao i svaka umjetnost, film je prešao u sferu političkog. I tu nema nikakvih problema. Problem nastaje kad film zaglibi u limbu dnevnopolitičkih prenemaganja, bilo po svojoj temi, recepciji ili okolnostima koje su kumovale njegovom ostvarivanju ili izostanku istog. Brešan, Grlić, Matanić, da abecednim redom spomenemo tri domaća redatelja kvaliteta čijih je filmova neprikosnovena. No i za njihov je uspjeh bila odlučujuća statistika: recenzije stručnih vijeća, decimale u novčanim iznosima, broj gledatelja u kinima. Naša kinematografija vrvi svijetlim primjerima odličnih filmova koji, barem što se zadnjih kvarat stoljeća postojanja zemlje nam tiče, svoje postojanje duguju statističkim izračunima određenog kruga ljudi, što stručnih vijeća što gledatelja, njihovoj milosti i nemilosti. Bili redatelj od krvi  i mesa ili film od celuloida ili piksela, statistika je ono što će jedne i druge vinuti u nebesa ili ostaviti u sferi dnevnog, političkog ili, ne daj Bože, dnevnopolitičkog.

Stoga je lijepo, a bome i utješno, vidjeti kad jedan film uspije nekako proširiti gabarite te statistike, kad njegova kvaliteta ovisi o recenziji nekoga šireg kruga ljudi koji će odlučivati o njegovom daljnjem uspjehu ili barem putanji postojanja onkraj hrvatskih kinoplatana. Svjedoci smo toga upravo s jednim našim ostvarenjem koje je, doduše, branilo crnogorske boje u ovogodišnjoj utrci za zlatne kipiće. No to ga ne čini ništa manje našim, kao što činjenica što je naš nikako ne svaljuje stigmu toga omraženog dnevnopolitičkog na njega. On je, baš poput zemlje iz koje potječe, na sjecištu: između Europe i Balkana, Istoka i Zapada, lijevog i desnog, obitelji i pojedinca, svakodnevnog i bezvremenskog. I zdravstvo i školstvo i kultura u jednom. I 70 kilograma kruha i 5 kila kave. Dug od 84.000 HRK i europska protuvrijednost hrvatskih dvadeset radnih minuta. Njegov je sadržaj već dovoljno puta bio interpretiran po raznoraznim člancima, magazinima i portalima, no također treba reći da će ga statistički gledano 16,6 hrvatskih stanovništava imati priliku pogledati i dati svoj daljnji vrijednosni sud. Bilo kako bilo, i toj je prilici morao prethoditi jedan vrijednosni sud s novčanim rezultatom, a on se nije sastojao od domaćih stručnih žirija i recenzija učitanih u PDF formatu i otipkanih u fontu Times New Roman, veličine 12, proreda 1,5.

16,6 hrvatskih stanovništava. Toliko je otprilike i velik taj film, koji ih sve obuhvaća i pritom sve zaobilazi, no svima je vidljiv, nasreću ili ne. U njegovih 155 minuta stalo je breme i smijeh, radost i bijes, frustracija i kaljuža s kojom smo svaki dan suočeni. Njegova dva sata trajanja jednake su vrijednost dvaju satova nekoga filma sa Zapada. A iako kvalitetni sud nekog gledatelja s drugog kraja zemaljske kugle možda neće biti jednako utemeljen kao naš, činjenica da će ga imati priliku vidjeti u svome domu dovoljno govori o napretku koji je naš film doživio i trudu koji je uložen u njegovo postizanje. Dakako, za taj se trud ovaj put ne može reći da je kolektivni napor velike kinematografije naše male zemlje, barem što se njezinih predstavnika i doajena tiče. On je ujedno omaž svim onim uradcima kojima su financijska sredstva odbijena, recepcija sabotirana, uspjeh uskraćen. Njihova je statistika malo tmurnija, gotovo kafkijanska, prešućena i zataškana. Stoga bi svakog kulturnjaka, bio on s ove ili one strane zrcala kulturne proizvodnje, trebalo tješiti što stvari nisu tako bezizgledne.

Ako ništa drugo, s njim je otpočela jedna nova era hrvatske filmske distribucije. Ostaje vidjeti koji će se izdanci naše velike kinematografije njegovim stopama otisnuti iz naše male zemlje, na zaslone u državama u koje i gledatelji tih filmova hrle u krcatim autobusima. Njemu i njemu sličnima možda i nije mjesto ovdje, tȁ General je možda ipak isplativija investicija u napredak naše kulture. Ako čovjeku pružiš zrcalo, moraš biti spreman da se on možda neće moći nositi s odrazom koji vidi u njemu. Zato će se film sestrinskog redateljsko-produkcijskog dvojca Juka sada moći iskušati u digitalnom moru videa-na-zahtjev i prvi otploviti do nekih obala koje naša mala zemlja i njezina velika kinematografija još nisu uspjele otkriti. Nama ostaje čitati učitane PDF-ove recenzija, zuriti u mrlje vlage sjedeći na narančastim čekaoničnim stolicama i moliti kolegicu iz njemačkog za kazetofon, ispijati našu godišnju raciju od pet kilograma kave i internetski rezervirati ljubavno sjedalo za najnoviji izdanak filmskog nam Delfija tako kratkovidnog dometa. Ti mene nosiš, mirno more i piši nam nekad!

Komentari