Komentar: Kulturnjaci na rubu doline suza

Dubravka Ugrešić u svojoj je kultnoj zbirci eseja 90-ih godina, nakon odlaska iz Hrvatske, hrvatsko društvo opisala sintagmom kultura laži prokazujući nacionalističku politiku u svim njenim segmentima, uključujući i promjene koje su doživjele i školske početnice s obzirom na naglu promjenu ideoloških predznaka, i uključujući poziciju (i odgovornost) intelektualca u tim društvenim previranjima. Treba li intelektualac šutjeti i biti bystander (pojam kojim Daša Drndić barata u svom sjajnom romanu Sonnenschein) ili ipak ponekad treba i dignuti glas protiv onog što drži nepravdom, ostat će neodgovoreno pitanje. O tome treba li se intelektualac (ili kulturni djelatnik) svrstavati uz određenu političku opciju, također je pitanje, ali ono što je sigurno jest da se novi kandidat za ministra kulture – svrstao.

U zemlji u kojoj se o kulturi govori malo ili nimalo, u kojoj većina političkih stranaka nije imala nikakav program za taj resor u sklopu svojih predizbornih programa, u kojoj mnogobrojni komentatori na internetskim portalima pozivaju na rezanje proračuna za kulturu koja se redovito prokazuje kao nekakva dokoličarska i snobovska razonoda, intrigira činjenica da je upravo kandidat za čelno mjesto Ministarstva kulture izazvao najveću buru u javnosti, zasluživši čak i niz zasebnih članaka s izjavama viđenijih kulturnjaka o njegovom liku i djelu.

Čitavu raspravu i višemjesečne pregovore prošlih mjeseci, u očekivanju mandatara i sastava kabineta, mogli bismo svesti na dvije riječi – reforme i vlada stručnjaka. Ključne riječi za sad su prilično sveobuhvatni pojmovi, budući da se uglavnom govori o bjelodano jasnim problemima poput ekonomske krize, nezaposlenosti, odljeva mozgova i sl., ali bez ijednog ponuđenog rješenja za rješavanje te situacije.

Koje su to reforme koje bi trebale zadesiti sektor kulture također ne znamo, budući da se kulturom bave samo dokoličari i snobovi, pa ona reforme valjda nije zaslužila. Očito nije zaslužila ni stručnjaka, jer je nakon niza imena koji su se spominjali kao potencijalni HDZ-ovi kadrovi za mjesto ministra kulture (Jasen Mesić, koji je tu dužnost kratkotrajno i vršio, Anja Šovagović-Despot, koja je bila i predsjednica HDZ-ovog Odbora za kulturu) iz nekog ugla iskočio – Zlatan Hasanbegović, povjesničar s Instituta Ivo Pilar, poznat po izjavama o antifašizmu kao floskuli i relativiziranju uloge antifašističkog pokreta u Drugom svjetskom ratu.

Naivno je vjerovati u objektivnost i faktičnost povijesti. pogotovo u zemlji koja se na gotovo svakodnevnoj bazi bavi traumama rata (i to ne samo onog posljednjeg).  U sinoć emitiranoj emisiji Otvoreno HRT-a novopečena vlast predbacivala je novopečenoj opoziciji kako su njihovi napadi na novopečenog ministra napadi ad hominem, na što je opozicija spretno odgovorila da mogu komentirati samo osobe, jer o programu još uvijek ne znaju ništa. I to je istina. Zlatko Hasanbegović postat će ministar protiv kojeg se prosvjedovalo i protiv njegovog imenovanja, a o svojim spornim izjavama očitovao se prilično općenitom izjavom gdje je oponente nazvao militarističkim i uskogrudnima, a svoje izjave opravdao pravom na pluralizam mišljenja, koji je u posljednje vrijeme postao uvriježena izlika.

Čitava rasprava se, kao i obično, bazirala na ideološkim pitanjima. Retorika koju je u prethodnim nastupima Hasanbegović koristio, kao što je istaknula profesorica Snježana Banović u svojoj izjavi za tportal, podsjeća na retorike nekih prošlih režima totalitarnog predznaka. Takva retorika nužno asocira na potencijalnu cenzuru, posebno u vezi njegove izjave vezane uz Treći program Hrvatskog radija. Trn u oku desnoj političkoj opciji već su dulje vrijeme nevladine udruge, koje se prokazuje kao vampire državnog proračuna, a stavlja ih se pod zajednički nazivnik iako se bave najrazličitijim stvarima, a neke od njih i – kulturom. No čak i kad zanemarimo ideološku komponentu (koju je nemoguće zanemariti) kao mnogo veći problem postavlja se pitanje o kompetentnosti novopečenog ministra da uvede reforme u sektor kulture, budući da u CV-u (koji je, kao u svijetu businessa, očito bio jedan od kriterija za imenovanje, ili nam barem tako tvrde) nema nikakvih kvalifikacija niti dosadašnjeg iskustva koji bi ga činili idealnim kandidatom. Najžalosnijom se čini mogućnost da ćemo se idućih četiri godine, umjesto gorućih problema institucionalne i vaninstitucionalne kulture u Hrvata, mi baviti onom ideološkom podjelom – dijelit ćemo umjetnike na naše i njihove, na hrvatske i antihrvatske, na lijeve i desne, na prikladne i neprikladne.

Ono što je u ovim raspravama postalo simptomatično svojevrsna je „kultura straha“ kojoj hrvatsko društvo evidentno robuje i koja je možda najefikasnije sredstvo za mobilizaciju istomišljenika. Lijeve opcije uvijek će upozoravati na rastući fašizam i dokidanje individualnih sloboda čak i prije nego što su iste najavljene, dok će desne političke opcije upozoravati na jugonostalgiju, prikriveni komunizam, potiranje nacionalnog identiteta i slično. Što je to nacionalni identitet, što je nacionalni interes, što čini domoljuba, a što komunista, pitanja su na koja je prilično teško govoriti.  Sve su to svojevrsni fantomi hrvatskog društva kojima ćemo se očito i narednih godina intenzivno baviti.

S druge strane, ideološka pitanja u ovom sektoru nažalost nisu zanemariva. Kao što često volimo reći, u Ustavu Republike Hrvatske jamči se sloboda umjetničkog (i javnog) izražavanja:

čl.69 Jamči se sloboda znanstvenoga, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva.

Članak 16 pak kaže:

Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

U najgorem slučaju, uskoro bismo mogli saznati i što točno znači javni moral.

Jedan od prvih umjetnika koji bi se mogao naći na udaru je Oliver Frljić, kazališni redatelj i Intendant HNK Ivana pl.Zajca koji se redovito prokazuje zbog tobože neumjetničkih praksi i aktivizma u kazalištu, koji je u svijetu potpuno legitimna praksa čak i kad ste intendant javnog kazališta (kao što svjedoči primjer Franka Castorfa, iz čijeg se berlinskog kazališta Volksbühne nerijetko podsjećalo na bolne rane njemačke prošlosti, ali i primjer bečkog festivala Wiener Festwochen na kojem je Christoph Schlingensief izveo svoj kultni performans „Ausländer raus!“ baveći se već tad aktualnim pitanjem imigranata). O drugim promjenama u kulturi nije se govorilo, jer je Frljić zasigurno najveći problem hrvatskog kazališta, čak ne iz produkcijskih razloga, već jer se prokazuje kao antihrvatski element. Ukoliko će budući ministar kulturu djeliti na hrvatsku i antihrvatsku, možemo se veseliti ponovnoj inauguraciji nacionalističkog kiča kao državne umjetnosti. Država umjetnost treba podržavati, ali ni u kojem slučaju u nju intervenirati.

Naposljetku, podsjetio bih još jednom na tekst „A gdje je kultura?“, u kojem je velik broj kulturnih djelatnika iz različitih područja stvaralaštva, pa čak i različitih političkih pozicija, bio složan oko činjenice da se o kulturi i kulturnoj politici nikad ozbiljno ne raspravlja, a bojim se da je to stanje kakvo će se održati i u sljedećih nekoliko godina. Vlada stručnjaka je utopija i u zemljama s mnogo dugotrajnijom demokratskom tradicijom od naše, a sudeći prema CV-u, stručnjaka u području kulture nismo dobili.