Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Knjige

Kratke priče do sto riječi – 'Gdje prijateljstvo niče, rastu i priče'

18.01.2015. Ziher.hr
Foto: Kruno Šafranić/Pisci i književnost

Foto: Kruno Šafranić/Pisci i književnost

Prije nekog vremena Ziher je započeo suradnju s Facebook grupom Pisci i književnost u koju su skupljeni pisci raznih profila. Donosili smo intervjue koje međusobno rade, a sada vam donosimo i kratke priče do sto riječi pisaca koji su u toj grupi. Čak 42 kratke priče bit će objavljivane u serijama po šest.

Gdje prijateljstvo niče, rastu i priče knjiga je nastala krajem 2013. godine povodomMeđunarodnog dana riječi koji je ustanovio Museo de palabra iz Španjolske pod pokroviteljstvom španjolske kraljevske obitelji. Glavna misao vodilja svih koji su priložili priče bila je: ‘Riječ kao veza među svim ljudima na svijetu, protiv svih oblika nasilja ‘

Pisane su na različitim dijalektima, a autori priča pisci su s više ili manje iskustva.

Zaustavljeno vrijeme
Jasminka Mesarić

I sad ne preostaje ništa drugo nego čekanje. To je ipak najteže, s obzirom da je ostalo još tako malo vremena. Na prozore se spušta tama, umorni očni kapci već gube snagu, borim se sa snom, sa vremenom što nezaustavljivo teče. Još čeznem za onim danima kad bile smo djeca. Da sam barem tada mogla zaustaviti vrijeme, nikad se prestale smijati ne bi.

Biiiiiiib . . . čuo se zvuk iz bolničke sobe. Satovi su stali. Tko li se je usudio zaustaviti tvoje vrijeme? Zbogom, prijateljice! Srest ćemo se opet!

Flori i Fi
Ljerka Varga

Nije bilo bitno što je rominjala kiša, Flori je morala u šetnju. Fi je obukla bijelu kabanicu i čizme sa crnim mrljama.

-Idu dalmatinerke!- šaptale su susjede. Fi je toliko voljela Flori,da se ponekad obukla u stilu dalmatiner – look.

Prolazile su uvijek istom stazom preko parka do obližnjeg trga i natrag. Flori i Fi vraćale su se u mali stan s balkonom, na kojemu je Flori imala svoju pseću kućicu. No u njoj nije boravila. Sjedila bi na sredini balkona tužno gledajući park i zelenu tratinu. Nije se glasala.

Čeznula je da tratinom potrči bez lajne. Možda ipak danas…

Tatine cipele
Kruno Šafranić

Dugo sam vremena do škole hodao bos. U proljeće bi procvale latice koje su zatim padale s drveća, i bilo je tako ugodno gaziti po njima. Malo sam teže prelazio pored staze gdje je izrasla kopriva. Pala je kiša i gacao sam po lokvama. Prehladio sam se i nisam nekoliko dana išao u školu. Nismo imali novaca za nove cipele. Tada, jedno jutro, tata se nakon dugo vremena vratio s poslovnog puta. Pozdravio me i rekao da neko vrijeme više ne mora putovati. Poklonio mi je jedan par cipela. Tata zaista više nije putovao. Više nije s nama.

Foto: facebook.com

Foto: facebook.com

Lekcija života
Maja Grgac

Kad je bila mlađa, M. je mislila kako je svijet idilično mjesto. Mislila je da su svi ljudi dobrodušni. No, kako je odrastala, više je učila o svijetu i o ljudima. Tome su je naučili ljudi koje je upoznala. Naučili su je prevari, izdaji, razočarenju i nepovjerenju. Naučili su je da svijet i nije tako dobro mjesto. A onda su otišli. Međutim, oni koji su ostali, naučili su je ljubavi, pomaganju, primanju davanju, iskrenosti i uzajamnom povjerenju. Najvažnije od svega, naučili su je prijateljstvu te su i dalje uz nju unatoč svemu.

Željeznički kolodvor, sudbina
Sonja Smolec

Bila je to jedna od internetskih ljubavi. Slala mu je namirisana pisma, on njoj ljubavnu poeziju. Odlučili su se oženiti. Hoće li se prepoznati prema slikama?

 On je čekao na peronu broj 3. Dugo je čekala, razočarana. Nije odmah shvatila da se njen vlak zaustavio na peronu 4. Ponos joj nije dozvolio da ga nazove.

Pet mjeseci kasnije, udala se za stranca koji je pomogao da prtljagu ukrca na vlak. Čekao je s njom. Popričali su. Izmijenili adrese.

Prošle su tri prekrasne godine. Jednog dana, dok je spremala staro muževo odijelo, iz džepa je ispalo pismo s mirisom jorgovana. Njeno.

Samoća
Niveska Juraga-Kovačev

Idem s posla, baš mi se i ne žuri…svratit ću u prodavaonicu po neke namirnice koje mi trebaju (trebaju li mi?)…Gle, onaj stariji par još ide zajedno u kupovinu! Baš lijepo…ili možda nije…tko zna! Možda on sluša nju ili ona njega, možda jedno od njih bez pogovora, već godinama, ide uz onog drugog koji vodi, možda…ali, to ionako nije moja stvar! Što mi treba, papirnati ubrusi? I to je sve? Da, pa jučer sam bila u kupovini…Ulazim u stan noseći ubruse koji mi čak ni ne trebaju…ne treba mi nešto, treba mi netko…

Komentari