Kratki izlet s bogovima (“American Gods“, B. Fuller i M. Green)
Jeste li ikad pomislili da su bogovi imigranti? Krajem 90-ih upravo to je pomislio pisac (znanstvene) fantastike Neil Gaiman i stvorio ogromnu, epsku priču American Gods o božanstvima u Americi te samim time iz mješavine starih stvorio novu mitologiju. Šesnaest godina kasnije i nakon brojnih neuspjelih pokušaja, Bryan Fuller (Hannibal, Pushing Daisies) i Michael Green (Heroes, Logan) prihvatili su se velikog i teškog posla ekranizacije te voljene moderne mitologije koju je Gaiman namjerno napisao tako da ju je gotovo nemoguće prebaciti na ekrane.
Staro protiv novog
Jedan od glavnih likova American Gods je Shadow Moon (Ricky Whittle). On je običan zatvorenik neobičnog imena (hipi roditelji, kaže priča) koji za par dana izlazi iz zatvora, što nestrpljivo očekuje i to telefonski govori svojoj ženi koja ga, čini se, jednako nestrpljivo čeka kod kuće. Drugi dan Shadow, međutim, saznaje da van ide još ranije, odnosno to isto popodne, jer mu je žena poginula u automobilskoj nesreći.
Shadow igrom slučaja (ili igrom bogova?) u avionu dolazi u kontakt sa šarmantnim i bolno iskrenim gospodinom, koji se na avion ukrcao pretvarajući se da je senilan starac i koji mu se predstavi kao Mr. Wednesday (Ian McShane). On nakon malo dužeg nagovaranja na različite načine i različitim sredstvima ožalošćenog Shadowa zaposli kao osobnog zaštitara i vozača te ga uvuče u vrtoglavo zamršeni svijet onostranog koje istovremeno postoji s „ovostranim“, a Shadow, kao pravi primjerak nevjernika, ima problema s prihvaćanjem istine koja mu se gura u lice.
Mr. Wednesday ima plan okupiti stare bogove koje su doseljenici iz različitih naroda tijekom povijesti sa sobom doveli na američko tlo kao svojevrsnu nuspojavu, a koji su sada ostali po strani, zaboravljeni i prisiljeni na različite se načine snalaziti kako bi preživjeli (bilo da rade u klaonici, nakon spojeva proždiru partnere ili vode tvornicu metaka). Uz njihovu pomoć on želi srušiti novonastale moderne bogove koje su si Amerikanci stvorili sami i u potpunosti im se okrenuli – ljudi sada obožavaju medije, tehnologiju i ovozemaljsko. Zajedno sa Shadowom autom putuje po Americi na lokacije bogova koje želi na svojoj strani i dobrim starim, božanskim podmićivanjem pokušava pridobiti i aktivirati svoje stare kolege.
Seks, nasilje i slow motion u plejadi žanrova
American Gods izlazi iz svih okvira televizije i od svojih gledatelja traži širom otvoreni um. Budući da je bazirano na Gaimanovom epskom djelu, a on je i sam sudjelovao u procesu stvaranja serije, upućeni znaju da se odmah na samom početku može očekivati nešto pomaknuto i drugačije. Ako se tim sastojcima dodaju Fuller i njegov osebujan stil, oko za detalje i fasciniranost načinima na koje krv može usporeno frcati na sve strane uz pozadinsko zavijanje violončela, dobit će se vizualno i stilski do savršenstva uglađena produkcija, s posebnim naglaskom na scene seksa i nasilja – Fuller od njih stvara umjetnost odabirom paleta boja, kutom snimanja i perspektive iz koje priča priču, a Brian Reitzell ga prati u stopu svojim fantastičnim soundtrackom.
Svaki put kada gledatelj pomisli da je shvatio način na koji serija funkcionira, u koju ladicu je može smjestiti i koje to niti sve što se u seriji nalazi drže na okupu, dođe do nekog novog obrata, ubačen je neki novi lik ili se način pričanja priče u potpunosti promijeni i opet smo primorani ispočetka pokušavati si objasniti kako je moguće da je ovo što gledamo povezano, jer priča uistinu istovremeno djeluje i povezano i razasuto na sve strane.
Tempo priče je spor, nikome se nigdje ne žuri, jer je knjiga konačno u mogućnosti dobiti pravednu ekranizaciju koja je neće ni za što osakatiti, kao što bi bio slučaj da se radi o filmu. Naizgled nasumični likovi koje upoznajemo, recimo, u drugoj epizodi, ponovno se pojave tek u četvrtoj i tek onda shvaćamo da će imati bitnu ulogu. Svaki je detalj važan i prelazi okvire jedne epizode. Njihovo je povezivanje polagano, ali čvrsto i serija zapravo odiše atmosferom čitanja knjige. Pred gledateljima se stvara čitav svijet i oblikuje cijela jedna mitologija, a to se ne smije napraviti traljavo i zbrda-zdola.
Od svega pomalo
Što se tiče likova, American Gods nam nudi sve. Dva glavna pokretača radnje su Shadow Moon, crnac koji je upravo izašao iz zatvora i Mr. Wedsnesday, stari nordijski bog (Grimnir iliti Odin – u skandinavskim jezicima riječ za srijedu znači Odinov dan) koji ne bira sredstva da dobije što želi. Njihov je odnos neobičan kao što neobično zvuči i sama činjenica da su u tandemu.
Bogovi dolaze iz svih krajeva i mitologija svijeta – egipatske, afričke, slavenske, arapske, skandinavske i mnogih drugih – i oni svi spadaju među stare bogove koje Mr. Wednesday želi pridobiti. Ti su bogovi krvožedni, sebični i itekako snalažljivi te svaki zanimljiv na svoj način. U gotovo svakoj epizodi u prvih nekoliko minuta dobivamo kratki uvod u to kako se koji bog našao u Americi, ako nam to oni sami ne ispričaju.
Od novih bogova dosad su se mogli upoznati Technical Boy (Bruce Langley), koji je oličenje iritantnih tinejdžera punih sebe i tempirana je bomba koja može vrlo lako potpisati vašu smrtnu kaznu. Media (Gillian Anderson) se manifestira kao pop ikone, primjerice David Bowie ili Marilyn Monroe, i veoma je zavodljiva pojava te nije teško vidjeti zašto je jako božanstvo. Vođa novih bogova je Mr. World (Crispin Glover), koji ima sve informacije (na svijetu?) i može bez previše problema stvoriti problem nekome tko mu stane na žulj. Za te nove bogove ne postoje više hramovi i posvećena mjesta. Oni su sveprisutni i nastali su kao manifestacije novih vjerovanja.
Od običnih smrtnika (za koje se onda ispostavi da i nisu toliko obični) posebno treba izdvojiti Lauru Moon (Emily Browning), Shadowljevu ženu. Iako na samom početku serije Laura umire, njena priča tu ne završava, već ona postaje utjecajan lik, jednaka, pa i jača od svog živućeg partnera, a stjecajem okolnosti ima manje problema s prihvaćanjem situacije u kojoj se nalazi.
Nije za one slaba srca
Kada bi se ovu zamršenu seriju baš moralo opisati jednom riječju, izabrala bih riječ izazovna. Ide se gotovo glavom kroz zid i ništa se ne šećeri. Primjerice, Orlando Jones kao afrički bog Anansi (u seriji nazvan Mr. Nancy) u drugoj epizodi dolazi na brod pun robova i u impresivnom govoru nam svima u lice baca istinu koju mnogi poriču – rasizam je ljudska tvorevina i još uvijek nije prestao. Nadalje, lik Salima, simpatičnog gej biznismena iz Omana, na tihi način podsjeća na besmisao svakodnevne borbe svijeta s imigrantima i onim „drugim“ ljudima, jer je toliko dobroćudan da je gotovo bolno gledati ga. Nasilje je vrlo često i iako ga Fuller učini vizualno impresivnim, nije zbog toga ništa manje nasilje. Serija nikome ne ide niz dlaku, već očekuje da se gledatelji prilagođavaju njoj i prihvate je onakvom kakva je ili od nje odustanu.
Neka opća tema koja se provlači kroz seriju je i pitanje vjere. Neupitno je da bogovi postoje; ne samo da postoje već hodaju među ljudima i svakodnevno dolaze s njima u kontakt. Međutim, vjera tih ljudi je potpuno druga strana medalje. Stari se bogovi moraju snalaziti da bi osjetili onu moć koju su imali u starim vremenima, moraju ljude trikovima i prevarama navesti na obožavanje. Novi bogovi vješto iskorištavaju novonastale društvene vrijednosti, a serija nas time podsjeća na još jednu aktualnost s kojom se volimo suočavati istovremeno je ignorirajući – otuđuje li nas tehnologija ili je stvarno znak napretka?
U konačnici, ovaj izlet i lov na bogove na koji se Shadow i Mr. Wednesday upute može poslužiti kao jedna uvrnuta studija društva u kojem živimo i iako je priča prvotno nastala prije 16 godina, njena aktualnost nije se smanjila, dapače, postala je još jača i primjetnija.
