Filmski vremeplov – Krsto Papić: Pripadnik posebne generacije filmskih autora
Povijest hrvatskog filma u kategoriji redatelja posebno mjesto ima za Krstu Papića, čovjeka koji je kao stipendist američke Fulbrightove škole, najveće filmske škole na svijetu koju je završio i Steven Spielberg, hrvatskom filmu dao mnogo kvalitetnih filmova. U toj je školi predavao o svojim filmovima, a na proslavi 50. godišnjice Fulbrightove zaklade u Bijeloj kući, tadašnji američki predsjednik Bill Clinton rekao je kako su stipendisti te škole više pridonijeli kraju hladnog rata i rušenju Berlinskog zida, nego sva diplomacija svijeta.
Ostavio nam je zaista velika ostvarenja u području filma, u početku se fokusirajući na dokumentarne, a kasnije i na igrane filmove.
“Moja je generacija stvarno puno čitala!”
Tako je to rekao Krsto Papić u jednom intervjuu, naglašavajući kako je s 15 godina gutao retke “Zločina i kazne” i “Rata i mira”, iako nije razumio puno. Bila je to generacija u kojoj se čitalo puno, a još su se više pratili filmski noviteti. Kurosawin Rašomon bio je film koji je na njega ostavio dubok dojam koji su svojim filmovima samo pojačavali redatelji poput Johna Forda i Sergeja Ejzenštejna.
U filmu se prvi put okušao u studentskim danima kada je radio kao asistent režije kod redatelja dokumentarnih filmova Mate Bogdanovića. Nešto kasnije, mjesto asistenta režija zauzima kod Fedora Hanžekovića na snimanju filma Svoga tela gospodar i Veljka Bulajića na snimanju Vlaka bez voznog reda.
Priliku da se dokaže dobio je zajedno s Antunom Vrdoljakom i Vančom Kljakovićem kada su trojica tada još nepoznatih filmskih ljubitelja od Jadran filma dobila zadatak da snime omnibus Ključ, svaki sa svojom pričom. Bila je to prekretnica koja je Krstu Papića u potpunosti etablirala.
Redanje projekata i nagrada
Papić 1967. režira prvi dugometražni film Iluzija koji nakon premijere dobiva dosta negativne kritike. Za pohvale je morao pričekati neko vrijeme. One su, naime, pristigle tek 20 godina kasnije. Nakon Iluzija, Papić snima dokumentarni film Halo Munchen s uvijek aktualnom tematikom iseljavanja. Uslijedili su dokumentarci Kad te moja čaklja ubode, Nek se čuje i naš glas i Mala seoska priredba.
Nakon dokumentarnog žanra, odlučio se okušati u igranom filmu pa je tako 1969. režirao film Lisice koji je bio prikazan u Cannesu i zaradio Zlatnu arenu. Uslijedili su filmovi kao što su Specijalni vlakovi, Tajna Nikole Tesle i Život sa stricem koji se smatra njegovim najboljim filmom dok su vjerojatno najpoznatiji filmovi ovog velikana Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj (prema drami Ive Brešana) i Kad mrtvi zapjevaju.
Lažljiva, prevrtljiva i malograđanska sredina, iseljavanje, kritika sustava i tragikomičnost životnih situacija malog čovjeka bile su teme kojima se Krsto Papić u svom stvaralaštvu naviše posvećivao, pristupajući im s određenom dozom ironije, ali nikako ne umanjujući njihovu ozbiljnost i opomenu o njihovoj štetnoj prisutnosti u tadašnjem društvu.
“Filmove ću snimati dokle budem mogao disati”
Citirajući Spielberga, Krsto Papić odgovorio bi svaki put na pitanje do kada misli snimati filmove. Snimao ih je do 2013. godine kada je otišao i ostavio nam iluzije, Mrdušu Donju, Hamleta i raspjevane mrtvace, filmove za koje sada zasluženo sluša pljesak u nekim drugim dvoranama.
