Školska lektira: radost ili pakost?
Nikakav je problem primijetiti averziju učenika osnovnih i srednjih škola prema propisanoj lektiri. Većina će njih danas s negodovanjem obaviti zadatke vezane uz taj dio gradiva, često koristeći zaobilazne načine poput kratkih sadržaja na internetu ili u skupih vodiča kroz lektire. Ili ga jednostavno neće obaviti, mireći se s jedinicom iz tog dijela gradiva koju će popraviti nekakvom gramatičkom provjerom. No, je li problem u učenicima ili u lektiri? Postoji li način da se učenike potakne na čitanje klasičnih i svjetski priznatih djela ili su možda novije generacije usmjerenije k jednostavnijim umjetničkim sadržajima? Jesu li mladi danas jednostavno “drukčiji”?
Društvo
Bilo kako bilo, činjenica jest da je zastupljenost klasika u životima mladih prilično mala. Ljubav prema knjizi zasigurno se stvara ovisno o sredini u kojoj živimo ili onoj u kojoj se krećemo. Raniji dio života opterećen je brojnim iskušenjima; odrastanje znači pronalazak sebe kroz neka obilježja, pa se tako mladi svrstavaju u razne subkulture, među kojima velik dio čine one u kojima čitanje nije cool. Ili jest, ali se to iz nekog razloga ne smije isticati. Obitelj je, također, značajan faktor ugradnje navika općenito, pa tako i navika usmjerenih ka kulturnim sadržajima. Danas prema statističkim podacima znamo da vjerojatnost da se dijete dodatno obrazuje ovisi u velikoj mjeri o obrazovanju samih roditelja, jer se interes djeteta prema znanju počinje graditi daleko prije samog početka školovanja. Osim toga, djeca često tendiraju oponašanju uzora, a to su u najranijoj dobi najčešće upravo roditelji.
Ipak, sustav obrazovanja nije zanemariv. Lektire su iz nekog razloga često puta promašene u smislu odnosa godina djeteta i ozbiljnosti štiva. Primjerice, Mali princ Antoine de Saint-Exuperyja propisan je kao lektira među učenicima sedmih razreda osnovnih škola. Većini djece te dobi knjiga će biti simpatična zbog nekakvog princa koji skakuće po malenom planetu i simpatičnim bićima koje sreće, no većina njih neće biti sposobna uvijek shvatiti pozadinu priče. Potrebno je poprilično iskustvo u čitanju djela “opipljivije” naravi kako bi uopće mogli početi stvarati interes za apstraktnija djela. Apstrakt opisuje realnost, stoga je potrebno prvo razviti shvaćanje o realnosti u djelima. Međutim, malo se vremena posvećuje lektiri i samim time ona je od sekundarnog značaja. Da bi mlada osoba stekla interes za klasik, ona mora pročitati djela na koja će naići u knjižnici, koja će ju privući prema vlastitom karakteru. To su djela primjerice pustolovne ili fantastične naravi, jednostavnijeg vokabulara.
S druge strane, osoblje u školstvu nije uvijek kvalificirano za rad s tim dijelom gradiva ili pak ne pokazuje interes za poticanje čitanja među širokim krugovima mladeži. Debate i eseji najbolji su način kako pokrenuti raspravu i samim time potaknuti velik broj učenika na razvoj kritičkog mišljenja.
Mladi često ne shvaćaju ili ne žele shvatiti složene životne priče na kakve često nailazimo primjerice u realističkim romanima. Imala sam prilike osobno doživjeti, na debati vezanoj uz Goetheove Patnje mladog Werthera, stav jedne djevojke u mom razredu prema Wertherovoj ljubavi, a glasio je otprilike ovako: “Ne kužim ja tog Werthera! Pa ak’ mu se tol’ko sviđa ta Lotta zakaj ju jednostavno nije poljubio ili nešto slično? I onda se još žali!” Ne samo da je ta ista djevojka potpuno zanemarila da se radnja odvija u 18. stoljeću te da roman pripada romantizmu, već je nastavila polemizirati o djevojačkim ljubavnim jadima 21. stoljeća. Nesumnjivo je da se na čitanje takve građe mora nadovezati znanje iz područja filozofije i povijesti. To nažalost često znači da će u praksi samo odlični učenici čitati klasike.
Istraživanja
S druge strane, kako se danas sve pojednostavljuje, takvu tendenciju imaju i trendovi. Prema istraživanju World Book Day-a, mladi češće biraju “lako štivo” nego osebujne klasike. U tom su se istraživanju pratile navike 300000 učenika 16oo škola. Ustanovljeno je da 13-godišnjaci i 14-godišnjaci u prosjeku biraju literaturu namijenjenu 10-godišnjacima. Zanimljivo je da su dječaci većina u takvoj praksi. Samo trećina te djece čita u slobodno vrijeme, dok istraživanja pokazuju da upravo djeca koja čitaju izvan škole imaju bolje rezultate u školi. Profesor Topping s University’s School of Education smatra da “ne samo da su mladi danas slabiji kao čitatelji, već su slabiji i kao mislioci”. “Bez potrebnog vodstva profesora i knjižničara, mladi nemaju motivacije za prelazak na zahtjevniju građu”, napominje Topping. Ono što je posebno zanimljivo u ovoj studiji jest činjenica da djeca osnovnoškolske dobi više ustraju na zrelijoj literaturi od mladih u srednjim školama Velike Britanije. Primjerice, sedmogodišnjaci u prosjeku biraju knjige propisane djeci od 8 godina i 10 mjeseci. Barbara Band, potpredsjednica Chartered Institute of Library and Information Professionalsa ima viziju o knjižnicama koje bi potakle mlade na ozbiljnije štivo: “Dobra knjižnica trebala bi biti srce svake srednje škole; razvijanje istraživačkih metoda, poticanje učenja izvan propisanog kurikuluma i naposljetku, razvijanje dugoročne ljubavi prema čitanju- samosvrha je takve knjižnice.”
S obzirom na razne odrednice u životima mladih ljudi, teško je odgovoriti na pitanja pojedinačne naravi. Međutim, objektivno je da se filozofski način formiranja mišljenja u mladih gubi, pojednostavljuje te da će se vjerojatno i dalje pojednostavljivati.
Dakle, jesu li mladi danas drukčiji? Jesu. Novi će uvijek biti drukčiji.
Znači li to da klasici za mlade gube značaj? Klasici su svjetski priznata djela i njihova je tematika bezvremenska, bez obzira na složen i arhaičan izričaj u njima. Istina je možda da će samo manjina dobiti priliku da upozna njihov sadržaj i još važnije, da shvati kontekst vremena, likove i događaje. Međutim, cilj klasika nije regrutiranje članova; oni su djela koja služe malobrojnima, jer su malobrojni privilegirani shvaćanjem. Unatoč tomu, razvijanje navike čitanja među populacijom, a pogotovo mlađom, neophodno je za nastanak i naposljetku – opstanak kulturnog društva.
