Let’s jazz – Luka Veselinović: “Kod jazza me privukla sloboda komunikacije”

Kroz novu seriju intervjua pod nazivom “Let’s jazz” predstavljamo novu hrvatsku i vrlo aktivnu jazz scenu. Netom objavljeni album “Romantic Egg Is Going Home” bio je povod za razgovor s basistom Lukom Veselinovićem.

Upravo je izašao drugi studijski album tvog Veselino Jazz projekta, “Romantic Egg is Going Home”, a održana je i promocija u zagrebačkom klubu Booze and Blues. Je li stvaranje vlastite glazbe za tebe oduvijek bila želja ili se to dogodilo kao logičan slijed u glazbenom razvoju?

Cijela moja obitelj oduvijek je bila dosta glazbeno nastrojena; baka je bila učiteljica klavira, tata je bio glazbenik u Opatijskim suvenirima, proputovao je cijeli svijet s gitarom. Imam puno njegovih kaseta i ploča, a bakinih klasika. Učio sam klavir kao klinac, ali nikada to nisam ozbiljno radio. Htio sam se baviti slikarstvom, krenuo sam na Filozofski fakultet u Rijeci i za vrijeme tog faksa me jedan dečko zvao u bend. I tako je to nekako počelo. Gledajući jedan koncert Jaco Pastoriusa ostao sam fasciniran načinom na koji se možeš izraziti kroz glazbu i to me privuklo više nego slikarstvo. Djelovalo mi je puno življe, imalo je puno više te životne energije.

Slikanje je i dalje ostalo dio mog života, ali sam se ipak opredijelio za glazbu. Počeo sam svirati radi stvaranja svoje glazbe i napredovanja, ali život me radi financija odveo u neke druge vode. Ubrzo su te niti, koje nisu bile prave, popucale. Otišao sam na studij u Boston i nakon toga okrenuo novčić na drugu stranu i počeo se baviti autorskim radom, što sam zapravo potajno oduvijek htio.

Kakva su tvoja iskustva iz Bostona s Berklee College of Music?

Bilo je fenomenalno. U Perugiji na ljetnom seminaru 2001. godine sam se prvi puta susreo s Berkleejem, ali nekako se nisam osjećao dovoljno mentalno spreman da bih se upustio u to. Osjećao sam kao da su ljudi koji su tamo bili puno bolji od mene. Razmišljao sam samo o tome da bih htio još raditi i napredovati i to je potrajalo dosta dugo i odvelo me u te neke vode, ali sam imao želju negdje otići studirati. Istraživao sam razne akademije, Graz, Amsterdam, ali nigdje nisam osjetio instinktivno želju da bih volio tamo studirati.

Kad sam skupio neke novce, umjesto da kupim auto otišao sam  na petotjedni ljetni semestar u Boston gdje se može steći uvid u to kako zapravo izgleda studiranje na Berkleeju. Toliko sam se oduševio tim studijem, napokon sam susreo pristup glazbi koji je bio vrlo sličan mom. Tamo sam otišao na audiciju i izborio se za dobru stipendiju jer sam na audiciji za studij odsvirao najbolje ikad, valjda upravo zbog tog oduševljenja. Škola je jako open-minded i omogućava savladavanje temeljnih znanja o glazbi koja moraš proći u kojem god smjeru kasnije htio ići. Tek nakon dvije godine se opredjeljuješ. Zato je ta škola fenomenalna, jer te tjera da puno radiš, a nemaš osjećaj da toliko radiš jer ti je gušt i na kraju ti je lako ići u kojem god smijeru želiš. Prirodno je konstruiran proces kako ti ubacuju znanje u glavu.

Zanimljivo je da osim bas gitare na albumu i pjevaš! Kako to? Doživljavaš li vokal kao još jedan instrument? Posebno je zanimljiv u kompoziviji Kun Kan Kin.

Već u osnovnoj školi pjevao sam u zboru i bio najglasniji od svih ostalih, ali sam pjevanje nekako zapostavio. Pjevao sam dosta pratećih vokala u bendovima u kojima sam svirao, ali to nikada nije bila ta vrsta izraza koji sam htio, niti sam se ja ikada doživljavao kao pjevač. Više gledam na pjevanje kao instrument koji stvara nekakvu maglu oko glazbe, da glazba bude mekša. Uz pjevanje, oduvijek su mi bile interesantne i perkusije. Preko toga sam zapravo došao do kontrabasa i tako se počela povezivati ta cijela slika u mojoj glavi. Osjećam se sve slobodnije i slobodnije i lakše mi je izraziti sve ono što sam htio kad sam bio manji. Pjevanje je jedan super element.

Pjevanje, kontrabas, bas gitara, perkusije. Pretpostavljam da se služiš i klavirom?

Na klaviru komponiram. Najliričnije skladbe nastale su na klaviru, ove koje su više ritmičke su nastale na basu. Ali klavir je predivan instrument za otkrivanje atmosfere.

Zanimljiv naziv albuma – “Romantic Egg is Going Home”. Što on točno znači?

Dok sam se bavio slikarstvom, nastala je ta jedna slika koja je prikazivala jaje koje se raspada. I to je u mojoj glavi bio neki simboličan big bang svemira, početak kako je svemir nastao. U jednoj kasnijoj fazi sam se htio baviti stripovima pa sam jajetu odlučio dati karakter i tako je jaje dobilo oči, ruke i noge, i pretvorilo se u jaje koje je imalo puške, ne znam uopće zašto. Valjda je bilo ljuto. Dao sam mu da se razvija. I kad sam to jednom pogledao, nakon par godina, djelovalo mi je preagresivno i onda sam mu dodao cvijeće.

Na kraju sam cijelu tu priču povezao sa svojom životom filozofijom da mi se ne da više sukobljavati s kolektivnim socijalnim hipnozama što bi netko trebao napraviti i boriti se sam sa sobom. To jaje zapravo predstavlja dopuštanje borbe protiv samog sebe koja je nepotrebna i želi ići kući i ne želi se s nikim boriti. To je zapravo jedna neobična personifikacija slobode.

Dakle, u tom slučaju je prvo nastala slika pa onda album. Kako je s kompozicijama? Smisliš li prvo naslov pa onda komponiraš ili obrnuto?

Pa, u principu, dok pjesma nastaje smišljam naslov jer me asocira na nešto što se dogodilo u životu. To može biti potpuno apsurdno, može biti direktno, može biti simbolično… Naslovima nemam cilj prenositi neku poruku, oni su isključivo moja ekspresija, neko moje viđenje. Tako i u slikarstvu, uvijek je priča što je slikar htio reći, kod mene to nekako nije slučaj. Ni sa slikama niti s pjesmama ne želim nekoga u nešto uvjeriti niti objasniti nešto, nego samo izraziti što osjećam, svoj pogled na život. Što manje priče, to više dobrog osjećaja.

Album je jako optimističan, feel good. Kada stvaraš glazbu, što imaš na umu? Razmišljaš li na koji način će to slušatelj prihvatiti ?

Nedavno mi je baš pala na pamet jedna misao – da bi nešto bilo umjetnički kvalitetno, ne mora biti komplicirano niti mistificirano. Umjetnost može biti jednostavna i pristupačna, a istovremeno duboka. Ne mora biti komplicirana i kompleksna. Možda zato i jest tako feel good album. Neke stvari su jako banalne, ali baš zato su možda duboke.

Za mene je glazba veza između tebe i ljudi koji te slušaju, preko nje se povezuješ s ljudima pa je nekako logično da ako je tebi ugodno i jednostavno dok je izvodiš, tako će biti i ljudima koji te slušaju.

Možeš li se prisjetiti nekog koncerta koji je na tebe ostavio baš jaki dojam?

Uh, jako teško pitanje. Možda Esbjörn Svensson Trio. Sjećam se da je zvuk bio dosta loš, ali sam osjetio da se tamo na pozornici nešto kuha. I ostavio je na mene jako velik dojam jer su bili u formi tria, a zvučalo je kao da je cijela filharmonija iza njih. Imali su odličan groove, a energija im nije bila agresivna.

Što se tiče inspiracije, u zadnje vrijeme me više inspirira šetnja šumom nego koncerti jer se toliko bavim glazbom da mi nakon toga treba više mirna šetnja nego koncert koji me još više bombardira informacijama. Evo, Esbjörn Svensson i šuma, to je to.

Sviraš i svirao si i druge glazbene žanrove, međutim nekako si se najviše opredijelio za jazz. Što te to najviše privuklo jazzu?

Evo, prvi koncert koji me privukao bio je Weather Report, to je nekakav jazz-rock. Nabrijani, fusion jazz. Fascinirala me njihova energija. Sjećam se da je Peter Erskine (bubnjar) nakon nekog sola od 10 minuta ustao i jedva disao! Nisam nikada to vidio. Ostao sam u čudu jer je izgledalo kao da je otrčao maraton, a ne odsvirao solo. Preko njih sam došao do Scofielda, a onda se to kasnije proširilo u razne smjerove.

Jazzu me najviše privuklo to što se možeš dobro izraziti, a ja volim istraživati. Osjećam se dobro u toj glazbi. Improvizirana glazba, komunikacija između ljudi u stvarnom vremenu, stvaranje neke zajedničke slike u pravom vremenu, slušanje i komunikacija; sve su to komponente jazza. Jedni s drugima stvaramo nešto. Iako vodim svoj bend, nemam osjećaj da ja nešto vodim, više imam osjećaj da sam okupio ljude i mi zajednički nešto stvaramo, pod mojom palicom ideje. To me nekako najviše veseli.

Ne želim više osjećati da nešto moram napraviti. Želim se popeti na binu i što god se dogodi, dogodi se. Hrabro, kao kad ideš kroz šumu, pa padneš, pa dođe provalija… Glazba nije neka savršena autocesta na kojoj svi moramo perfektno voziti 121 km/h, jer ako netko vozi 122 km/h sve će se poremetiti. Neka svatko vozi kako hoće, ali moramo pratiti jedni druge gdje smo. Mora postojati sloboda. Sloboda komunikacije me privukla jazzu.

Odlična stvar Deep Skin s tvog prvog albuma zapela je  za uho i Grammyjevcima iz devedesetih Arrested Developement. Kako je došlo do suradnje s njima?

To je pjesma koja je nastala u 10-15 minuta na Berkleeju. Kontaktirao me menadžer Arrested Developmenta i prvo sam mislio da je neka zezancija. Uskoro sam shvatio da nije zezancija i oni su napravili svoj novi singl koristeći Deep Skin kao sample. To mi je bio zaista veliki vjetar u leđa i meni osobno to znači jako puno.

Tko su glazbenici koji su s tobom snimali “Romantic Egg Is Going Home”?

Zvjezdan Ružić na klaviru, Vojkan Jocić na tenor saksofonu, Lenart Krečič na drugom tenor saksofonu, Pedja Milutinović na bubnjevima. Oni su mi predragi prijatelji i presretan sam što su upravo oni na mom albumu. Nadam se da će biti što više svirki. Na jednoj pjesmi je gostovao moj profesor s Berkleeja Darren Barret, inače fenomenalan trubač i dobitnik Grammyja!

I za kraj, možeš li nam reći kakav je osjećaj nakon snimljenog albuma?

Osjećaj je neobičan. Sve to što si htio napraviti je sada gotovo. Trebalo mi je jedno dva mjeseca da se odmorim od svega. Nakon snimanja sam još četiri mjeseca proveo miksajući album. Osjećaj je super,  iako bi stvarno volio otići na dva tjedna u neku šumu ili na neki otok uzeti malo zraka. Da bih zaista kvalitetno sada nastavio dalje, moram se prvo malo odmoriti. Ne dopuštam si odmor i onda mi to počinje štetiti. Malo sam previše umoran od sreće 😀

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.