novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Leviathan: Kafkijanska fantazmagorija na ruski način

Foto: youtube.com/screenshot
Vrijeme čitanja: 5 minute
Foto: youtube.com/screenshot
Foto: youtube.com/screenshot

Ako nešto u današnjoj Rusiji nije lagan pothvat, onda je to javni istup protiv vladajućih slojeva vlasti i izražavanje nesuglasja sa strukturama moći. Kulturni život kao da je u potpunosti podređen politikantskim spletkarenjima iz Kremljina, a bilo kakav glasniji istup rezultira u procesima koji se pamte možda još samo iz doba najokorjelijeg staljinizma. Iako se nekome pri spomenu medijski izvitoperenih sudskih procesa možda kao prvi nameću oni protiv članica feminističko-pankerskog glazbenog projekta Pussy Riot, javni nastupi političkih moćnika i nedavne vojne akcije na susjedne joj države nekakvom kauzalnom logikom daju naslutiti na podčinjavanje cjelokupnog kulturnog aparata propagandističkoj mašineriji Moskve. Ipak, tamošnja filmska produkcija (čak i uz službenu potporu vlasti!) prošle je godine uspjela iznjedriti uradak koji je osvojio nagradu za najbolji scenarij u Cannesu, a za tjedan dana saznat ćemo hoće li mu bogovi sreće biti naklonjeni i u Los Angelesu, gdje će biti dodijeljena nagrada Oscar, između ostalog i za najbolji strani film, u čiju prestižnu konkurenciju je uvršten.

Foto: youtube.com/screenshot
Foto: youtube.com/screenshot

Riječ je, dakako, o filmu Leviathan (Левиафан) ruskoga redatelja Andreja Zvjaginceva. Iako mu na plećima počiva već više od pet desetljeća, Zvjagincev u filmski svijet ulazi gotovo zakašnjelo (s gotovo četrdeset godina), no itekako strelovito: The Return (Возвращение), film kojim debitira 2003. godine, naredne mu sezone nagrada priskrbljuje Zlatnog lava u Veneciji. Nakon The Banishment (Изгнание), filma koji predstavlja nastavak svojevrsne frojdovske analize započete s filmom prvijencem, Zvjagincev se okreće socijalnoj tematici u današnjici svoje domovine. Elena (Елена) iz 2011. godine biva prikazivana u Cannesu (uostalom kao i sva njegova dosadašnja filmska ostvarenja), a usredotočuje se na diskrepanciju između života bivše medicinske sestre Elene (čiju ulogu tumači fantastična Nadežda Markina) u luksuznom stanu u središtu Moskve te života njezina sina Sergeja (Aleksej Rozin) i njegove obitelji na rubnim područjima ruskoga glavnog grada. Sporom i otegnutom radnjom, tako karakterističnom za ruske naratore, bilo književne (Tolstoj) ili filmske (Tarkovski), Zvjagincev dočarava atmosferu koja se uspijeva odmaknuti od dotadašnje psihoanalitičke preokupacije svojim likovima, a na njezino se mjesto strovaljuje sva bol i polariziranost tamošnjeg gotovo kastinskog sustava. Elena, osvojivši posebnu nagradu žirija u Cannesu, pripomogla je stvaranju Zvjagincevljeve dobre reputacije, koja mu je itekako pripomogla kod pribavljanja kako financijskih sredstava, tako i potpore državnih struktura moći, potrebnih za snimanje nečega poput filma Leviathan.

Foto: youtube.com/screenshot
Foto: youtube.com/screenshot

Presjek današnjeg ruskog društva Zvjagincev pokušava prikazati ovaj put izvan moskovskog mravinjaka moći. Pribrežnji, mjestašce udaljeno od vreve glavnoga grada, postaje poprištem političkog spletkarenja na regionalnom nivou. Kolja (Aleksej Serebrjakov) nezaposleni je mehaničar, koji zajedno sa svojom ženom Ljiljom (Elena Ljadova) i sinom iz prvoga braka, Romom (Sergej Pokodaev), pokušava prebroditi kako ženinu nesreću, depresiju i učmalost, tako i sinovljeve adolescentske godine. Koljin se život doima jednostavnim i priprostim: s prijateljima, pripadnicima svih društvenih slojeva, ispija čaše i boce ruskoga nacionalnog pića, a povremeno im na raspolaganju stoji sa svojim mehaničarskim vještinama. Stvari postaju komplicirane kada pribrežnjanski gradonačelnik Vadim (Roman Madjanov) očijuka sa zemljištem na kojemu se nalazi Koljina kuća te ga pokušava, najmanje rečeno upitnim legislativnim putem, dobiti za sebe. Kolji u pomoć priskače njegov dugogodišnji prijatelj, sada upsješni moskovski odvjetnik, Dimitrij (Vladimir Vdovičenkov). Uz pomoć te iste zakonske mašinerije zbog koje je Kolja gotovo ostao bez krova nad glavom i smjelog moskovskog advokata, Kolja se uspijeva donekle iskobeljati iz škripca i barem nakratko obustaviti svoju deložaciju. Ovaj opis događaja prve polovice filma ima izrazit kafkijanski pristup, a egzistencijalističke motive dodatno podcrtavaju apsurdne scene čitanja preliminarne presude, kada sutkinja nerazumljivom brzinom, mehanički i bez emocija izgovara nisku administrativnih riječi koje Kolji život znače.

Foto: youtube.com/screenshot
Foto: youtube.com/screenshot

Kolji se, poput Josefa K., vodi proces, no za razliku od Kafkinog junaka Kolja je itekako svjestan razloga zbog čega se mora povlačiti po sudovima – želje za nečime tuđim. Taj je motiv žudnje (od žudnje za ocem u The Returned do žudnje za vlasništvom, ženom i kontrolom nad životom drugoga u filmu Leviathan) jedna od glavnih tematskih vertikala Zvjagincevljeva filmskog opusa. Dimitrij-spasitelj upušta se u izvanbračnu aferu s Koljinom ženom, Ljiljom, a Koljin se svijet još i više počinje urušavati kada Vadim, osokoljen savjetom pravoslavnog svećenika kako bi moću kojom raspolaže trebao zaobići zamorne zakonske putove, unajmljuje lokalne snagatore koji će Kolju i Dimitrija naučiti pameti. U pozadini ovih glavnih događaja na površinu isplivava svijet kojim vladaju ove beskrupulozne silnice moći i nasilja – svijet patrijarhatom i parohijom izmorenog društva, koji svoje probleme, umjesto komunikacijom, rješava bilo putem sudskih prepiranja, bilo raznoraznim opijatima ili besmislenim nasiljem. Kolja se pri tome ispoljava kao netko tko pokušava krenuti drugim putem, pružiti sebi i svojima drugu priliku, no to će ga na koncu koštati glave. Ljilja, nenaviknuta na sličan tretman i izjedena grižnjom savjesti zbog preljuba, izvršava samoubojstvo, a Vadim koristi priliku i krivnju svaljuje na Kolju, strpavši ga u zatvor i uzevši mu zemljište. Zaokruženu sliku besmislenog bježanja od duge ruke zakona zaokružuje scena pred sam kraj filma, kada sutkinja iznova i ponovno s nevjerojatnom brzinom recitira hrpu besmislenih riječi kojima je izvršena krajnja primopredaja Koljinog (sada već bivšeg) vlasništva, a on osuđen na zatvorsku kaznu. Crkva i sud, čija je zajednička crta što njihovi aparatčici nose crne mantije i utječu na živote sebi podčinjenih ljudi, perpetuiraju i primjenjuju svoju vlast i dalje, što je metaforizirano u sceni u kojoj buldožeri (zakonski i legitimno) ruše krhke zidove Koljine, još uvijek pokućstvom i životom ispunjene, kuće kako bi se stvorilo mjesta za Vadimove nove pothvate. I one njegovog prijatelja, svećenika, koji u zadnjoj sceni vjernike okupljene na obredu poziva na istinoljublje i odbacivanje svakog oblika nasilja u ovome svijetu koji se nalazi u stalnoj promjeni, a u kojemu se samo njegov položaj doima nedodirljivim i neupitnim. Kolja trune u zatvoru, Roma završava kod Koljinih dojučerašnjih prijatelja, a Dimitrij glavom bez obzira bježi pod okrilje Moskve.

Foto: youtube.com/screenshot
Foto: youtube.com/screenshot

Iako je rusko ministarstvo kulture u značajnoj mjeri financijski doprinijelo snimanju i produkciji filma, njegov čelni čovjek ostao je zabezeknut izostajanjem ma kakvog pozitivnog lika u Zvjagincevljevoj priči, a inicirao je i korake koji bi ubuduće trebali onemogućiti snimanje sličnih filmova, koji ruskog čovjeka prikazuju kao zatucanog pijanicu i u tolikoj mjeri štete ugledu Majke Crkve i Majčice Rusije. I ostale perjanice tamošnjeg novinarstva reagirale su na sličan način, dok je Zapad film prigrlio gotovo s oduševljenjem. Nominacija za najbolji strani film na ovogodišnjim Oscarima još je jedan udarac ruskom žrvnju paranoje i, blago rečeno, diktatu cenzure i netrpeljivosti prema neistomišljenicima. Zvjagincev je i na hrvatskim festivalima požnjeo priznanja, pri čemu se dakako misli na Motovun Film Festival, gdje je prošle godine proglašen dobitnikom počasne festivalske nagrade Maverick, između ostalog i za Leviathan, no i za Elenu, koja se našla i na prošlogodišnjem programu ovoga istarskog festivala. I dok Elena secira nesreću jedne obitelji, ostavljajući strukturu zemlje koja je protagonisticu i tu istu obitelj  i dovela u taj položaj po strani, Leviathan objelodanjuje trule temelje cjelokupnog ruskog društva kao takvog. No tom se temom ruske priče bave već stoljećima, kako pod carskom i sovjetskom, tako i pod današnjom vlašću oligarha, a kauzalna nit koja povezuje prvo čitanje presude s drugom, odnos Kolje i njegovih prijatelja s početka i njihove denuncijacije Kolje pred kraj filma je neopisiva lakoća u kojoj bilo koji čovjek može postati koprcajućim plijenom ralja beskrupulozne ideologije, mentaliteta i uvjerenja.

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari