Literarni Beat pedesetih
Nešto je manje od mjesec dana do rođendana Jacka Kerouaca, koji je nakon (relativno) nedavne filmske adaptacije njegova romana Na cesti sve poznatiji. Nešto manje je poznato o književnom pokretu kojem je pripadao, skovao ime i neželjeno postao frontmenom. Za početak vam donosimo mali uvod u Beat, a sljedećih tjedana moći ćete čitati više o samim književnicima i njihovom utjecaju.
Beat generacija (ponekad se naziva i Beat pokretom) nastala je u SAD-u sredinom dvadesetog stoljeća. Ovaj prvenstveno književni i društveni pokret bio je najzastupljeniji u gradovima San Franciscu, Los Angelesu i New Yorku. Nakon Drugog svjetskog rata, pjesnici kao Allen Ginsberg, Gregory Corso, Lawrence Ferlinghetti i Gary Snyder postali su poznati pod nazivom Beat generacija, povezavši se zajedničkim razočaranjem i nezadovoljstvom politikom i square kulturom toga vremena.
Kasnije pogrdno nazivani bitnicima, pjesnici i istomišljenici odlikovali su se povučenošću iz konvencionalnog društva i apolitičnošću, protestom kroz književnost i sam način života, hip vokabularom, kako se onda nazivao sleng jazz glazbenika, hedonizmom, boemskim životom, te čestim eksperimentiranjem s drogama. Sam izraz beat navodno je iskovao upravo Jack Kerouac u razgovoru s piscem Johnom Clellonom Holmesom, opisujući underground, antikonformistički stav mladeži, dopuštajući i konotacije potučenosti, iscrpljenosti, umora, glazbenog ritma i ostale proizašle iz samog značenja riječi. Svoja djela ponovno su počeli izvoditi na čitanjima uz pratnju jazza.
Kao književnici, isprovocirani društvenim konformizmom, djelovali su protiv literarne forme ekspresivnijim, spontanim pisanjem, ne držeći se normi, strukture i preciznosti. Kako i u vlastitom načinu života, tako i u djelima, trudili su se postići slobodu misli i svijesti. Nezadovoljni nametnutim očekivanjima, “pristojnošću” i cenzurom, često su progovarali o seksualnosti, homoseksualnosti i ovisnosti. Većina, poglavito Ginsberg, često je sudjelovala u antiratnim protestima i aktivizmu.
Beat generacija je, osim društvom, bila inspirirana i romantičarima poput Shelleyja i Blakea, jazz glazbom, budizmom i ostalim istočnjačkim religijama, Thoreauovim transcedentalizmom itd. Poezija je pisana slobodnim stihom, pod normom Whitmanovog pjesništva i jazz načina stvaranja. Otvoreno progovara o seksualnosti, uživanju droga i iskustvima hedonizma, odmičući se od modernizma koji je prethodio, ogoljujući dobro upakirane naznake osobnog koje nude modernisti u pustu iskrenost, prozivanje ljudskog i vrištanje prešućivanog.
Monumentalno djelo do danas ostaje poema Howl(Krik) Allena Ginsberga, praćena romanima Na cesti (Kerouac) i Goli ručak (Burroughs). Pjesnik ovdje progovara o svojoj viziji Beata, dajući svojevrsnu definirajuću sliku pripadnika generacije, a dalje u pjesmi i Molocha kulture, politike i društva koje ih gazi. Zadnji dio pjesme obraća se Ginsbergovu prijatelju Carlu Solomonu, kojem je i posvećena. Tu opisuje Solomonov boravak u mentalnoj instituciji u koju je sam otišao, gonjen depresijom, provodeći svoju verziju dadaističkog samoubojstva. Glazbu za Howl Ginsberg je pisao s Phillipom Glassom, a sama zbirka pjesama u koju je uvrštena završila je na suđenju zbog opscenosti, gdje je odnijela bitnu pobjedu nad cenzurom u američkoj književnosti.
” I saw the best minds of my generation destroyed by madness, starving
hysterical naked,
dragging themselves through the negro streets at dawn looking for an angry
fix,
angelheaded hipsters burning for the ancient heavenly connection to the
starry dynamo in the machinery of night… ” – Howl
