novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Izvedbene umjetnosti

Izvještaj – Ljetna klasika u pulskoj Areni: Veličanstvene “Aida” i Carmina Burana

Foto: www.hnk-zajc.hr
Vrijeme čitanja: 5 minute

Posljednjeg vikenda u srpnju publika diljem Hrvatske žedna dobrih predstava došla je na svoje bez obzira na ljetnu pauzu koja traje u većini kazališnih kuća. “Michelangelo” je premijerno zaigrao na Dubrovačkim ljetnim igrama, “Bakhe” kazališta Ulysses na Brijunima, dok je pulska Arena (doslovno) 27. srpnja zasjala u taktovima Verdijeva opernog dragulja. Opera “Aida“, koja već desetljećima inspirira brojne redatelje, dirigente, svirače i pjevača te oduševljava svojom glazbenom besprijekornošću, pod zvjezdanim nebom i potpunom pomrčinom mjeseca potresla je dupkom ispunjenu Arenu.

Već dva dana poslije, 29. srpnja, HNK Ivana pl. Zajca nastavlja dobro utabanim putem glazbenih poslastica. Svatko tko se našao u još jednom brojnom društvu, zasigurno je ostao zalijepljen za pozadinu stolca zvukovima kantate Carmina Burana. Oba glazbena spektakla predstavljaju sjajnu krunu izuzetne operne sezone HNK Ivana pl. Zajca.

Aida

U petak smo kroz zvukove gotovo savršene Verdijeve glazbe slušali priču o etiopskoj princezi Aidi (Kristina Kolar) koja se našla u zarobljeništvu egipatskog kralja (Luka Ortar) kao ropkinja njegove kćeri Amneris (Dubravka Šeparović). Uoči napada etiopske vojske, Aida se nalazi u dubokoj emocionalnoj dvojbi, razapeta između ljubavi prema ocu i domovini te ljubavi prema Radamesu, egipatskom vojskovođi. Njihovu ionako tragičnu i nemoguću ljubav dodatno komplicira činjenica da je Amneris također beznadno zaljubljena u hrabrog Radamesa (Walter Fraccaro). Radames, odabran od božice Izide, vodi egipatske trupe u boj iz kojih se vraća kao pobjednik, a pred faraona dovodi zarobljenike, među kojima se našao i Amonasro (Giorgio Surian), Aidin otac prerušen u običnog vojnika.

Pronicljiv Amonasro uviđa Aidinu i Radamesovu ljubav te uvjerava Aidu da na prevaru od njega dozna ratne tajne. Časni Radames, pristajući na bijeg s Aidom, otkriva put kojim će egipatska vojska proći, dok Amonasro prisluškuje razgovor. Ulovljen u izdaji, no siguran u svoju nevinost, Radames se predaje svećenicima, Aida bježi, a Amonasro stradava. Bez obzira na Amnerisine molbe, svećenici, predvođeni vrhovnim svećenikom Ramfisom (Carlo Colombara), osuđuju Radamesa na smrt; on biva zatvoren u grob živ. U toj nečasnoj smrti pridružuje mu se Aida prihvaćajuć smrt u naručju voljenoga.

Foto: www.hnk-zajc.hr

Sasvim jednostavna i tragična ljubavna priča ispričana je raskošnim brojevima, s mnogo “čiste” glazbe i dirljivim arijama. Orkestar Opere HNK Ivana pl. Zajca iznimno je došao do izražaja u izvedbi ove opere te nas zaista ponio u dublje proživljavanje napetosti koja je trgala glavne likove. Glazba je napisana tako da nas meditativno uvlači u duboke razdore koji vladaju likovima, bilo kod Amneris, Aide ili Radamesa. Razapeti između domovine i časti, kolektivnog pritiska te individualnih poriva i prave ljubavi.

Režijski postupci, na već Marinu Blaževiću svojstven način, pročišćuju scenu od raskošne scenografije, uklanjanju sve distrakcije s izravnog predstavljanja i razlaganja psihologije likova koja je u svakom trenutku na prvom mjestu. Egipatski šarm i standardni motivi koji evociraju mjesto radnje i podrijetlo priče dekonstruirani su i pretvoreni u pozadinske indikatore koji ovoj operi daju veličanstven izgled koji zaslužuje, zadržavajući istovremeno naglasak na intimnom iznošenju glavnih likova. U predstavi izostaju eksplicitni prikazi piramida, egipatske umjetnosti, sfingi ili bogova, no ipak, sav raskoš i sjaj egipatske kulture sasvim je prisutan.

Posebno je upečatljivo rješenje sa sveprisutnim zborom Opere HNK Ivana pl. Zajca koji je smješten na pozadinske skele iza prozirnog platna. Uz kombinaciju igre rasvjetom i njihovim malim, ali efektnim pokretima, pred nama je koreografija sjena koja priziva u misli crteže po zidovima egipatskih piramida. Dekonstrukcija motiva i pročišćavanje scene ne znače za predstavu manje sjaja ili spektakularnosti. Veliki blokovi na sceni (scenografija potpisuju Dalibor Laginja i Alan Vukelić) koji izgledaju poput obrađenog kamenja služe kao pijedestali likovima u njihovim pojavljivanjima, govornice s kojih kazuju svoje sudbine. Ti su pijedestali okrunjeni raskošnom kostimografijom (Sandra Dekanić) sačinjenom od mnoštva zlatnih detalja koja apstrahira ustaljene kostime Egipćanki ili faraona.

Foto: www.hnk-zajc.hr

Zlato je sveprisutno kroz cijelu predstavu, u svakom njezinom elementu. Ono predstavlja veličinu domovine, monumentalnost Egipta i svetost stare religije. Upravo zbog te simbolike, zlato nestaje u trenutku kada Amneris uviđa licemjerje i pogrešivost svećenika koji osuđuju Radamesa na smrt. Ona tada, u ariji pogubnoj za emocije svakog gledatelja – “Ohime! Morir mi sento” – skida zlato sa svojeg kostima te ostaje u čisto bijeloj haljini koja razotkriva čovjeka ispod nametnutih veličina, uvjerenja i časti. U trenucima u kojima Amneris iskazuje svoju kletvu nepravednim svećenicima, s vrha rampe iznad scene simbolično pada velika zlatna piramida.

Posebno bih istaknula scenu “Immenso Ftha” u kojoj Anamarija Knego kao vrhovna svećenica, u pratnji zbora, zvuči zaista kao sila van ovog planeta. Mističnom dojmu scene dodatno pridonosi Balet HNK Ivana pl. Zajca svojim fluidnim pokretima i pretapanjem iz tijela u tijelo, stvarajući slike homogene cjeline koja hipnotizira. Sjajni solisti svakom su arijom dokazivali svoje sposobnosti, a predvodnica ove moćne družine, prvakinja opere HNK Ivana pl. Zajca Kristina Kolar, besprijekorno i snažno utjelovljuje naslovnu junakinju.

Ambijent pulske Arene činio je produženu ruku scenografije i naizgled jednostavnih, reduciranih, ali vizualno zapanjujućih režijskih postupaka. Oblikovanje svjetla (Dalibor Fugošić) iskoristilo je svaki luk pulske Arene i dodatno naglasilo već raskošne zlatne elemente na sceni. Popratni detalji poput zlatnih konfeta ili efekata s vatrom u grupnim scenama pripreme za boj činili su da ova opera neprestano pliva između komorne psihološke drame i raskošnog spektakla.

Carmina Burana

Već dva dana poslije, još neohlađena od uzavrele atmosfere “Aide”, uputila sam se na još jedan spektakl – kantatu Carmina Burana Carla Orffa. Još jednom pod dirigentskom palicom Villea Matvejeffa, Orkestar HNK Ivana pl. Zajca pokazao je čitav spektar svojih mogućnosti i virtuoznosti. No virtuoznost koju su svi s nestrpljenjem čekali stupila je na scenu sredinom spektakla; slavna sopranistica Sumi Jo ostavila je gledatelje bez daha, što pojavom, što vokalnim virtuoznostima. Uz sjajnu Jo, publici su se pokazali i solisti Franko Klisović te Robert Kolar.

Foto: www.hnk-zajc.hr

Ljepota Carmine Burane zaista je nenadmašiva, a ova je kantata oduvijek bila moje omiljeno utočište u klasičnoj glazbi. Njezina veličina zasjala je pravim bljeskom te dostojanstvom i na ovoj pozornici. Već impozantnu sliku Arenom okrunjene scene dodatno je naglasila pratnja svjetla koja je “slušala” ugođaj glazbe. Moram, doduše, u ovako velikom događaju primijetiti “nesreću” ovisnosti vrhunskih umjetnika i savršeno uvježbanih glasova o razglasu. Postepeno pojačavanje glasnoće, koje je svakako bilo primjetno, dovelo je do toga da je na neoznačenoj tribini na kojoj sam sjedila O fortuna zazvučala grandiozno i “glasno” kako sam navikla i kako sam očekivala tek na bisu.

Svaka čast Sumi Jo koja je zaista zvučala čarobno, no vrhunac ove izvedbe svakako je bio Akademski zbor “Ivan Goran Kovačić” koji je iznio Carminu snažno i vjerodostojno, kako ona to i zaslužuje. Iz broja u broj dodatno su dokazivali svoju uvježbanost, homogenost i snagu. Upravo mi je zbog toga žao što se na samom kraju zbor nije poklonio i uzeo trenutak samo za sebe. Osjetila sam snažnu potrebu u publici da se pljeskom nagradi upravo njih, a ja sam napeto čuvala najsnažnije udarce upravo njima, no to zadovoljstvo nisam dočekala.

Oba događaja bila su zaista magična i dirljiva. I “Aida” i Carmina Burana istinski su dostojne prostora u kojemu su predstavljene te je sinergija glazbe i ambijenta djelovala neupitno omamljujuće. Zaključiti možemo samo da želimo da riječka ljetna klasika u pulskoj Areni postane neizostavna tradicija svakog ljeta.

Be social

Komentari