Ljeto na filmskom Marsu
Nakon što su Amerikanci na Mjesecu napravili svoj „veliki korak za čovječanstvo“, ljudi nisu zakoračili ni na jedno novo nebesko tijelo. Međutim, idući se ljudski međuplanetarni korak čini jasnim – to je Mars. Iako meta brojnih istraživačkih misija bez ljudske posade, ovaj se planet u logističkom smislu pokazao iznimno problematičnim za opremanje misije koja bi uključila i sigurno vraćanje astronauta (ili kozmonauta) na Zemlju. Zato, pojavljuju se modeli ljudskog posjeta Marsu koji ne bi uključivali povratak – radilo bi se o jednosmjernom putovanju. Nizozemska tvrtka Mars One tako na primjer već provodi selekciju i trening kandidata za nastanjivanje Marsa i do 2026. planira lansirati četvero budućih naseljenika.
Filmski su svjetovi, neopterećeni ovim izvanfikcionalnim ograničenjima, Mars u drugu ruku već odavno osvojili, naselili i na njemu ustanovili uspješne kolonije. Crveni je planet kroz filmsku povijest mijenjao sliku od zlokobnog susjeda koji na miroljubivu Zemlju nesmiljeno udara ekspedicijskim osvajačkim silama (niz filmskih adaptacija knjige H. G. Wellsa Rat svjetova iz 1898), pa do vrutka zapretanih sila neobjašnjivog zla koje čeka nespremne istraživače. Ipak, planet koji je ime dobio po rimskom bogu rata, a čiji se prirodni sateliti zovu Strah (Phobos) i Užas (Deimos) u filmskom svijetu nije imao isključivo zlokobne odjeke i filmska umjetnost kroz povijest pruža riznicu divergentnih pogleda na Zemljinog susjeda. Ovaj će tekst nastojati pružiti jedan osnovni nacrt mogućeg itinerara za filmsko putovanje na Mars.
Prvi je korak Aelita (Аэлита), sovjetski nijemi film iz 1924. godine redatelja Jakova Protazanova, snimljen po istoimenoj knjizi Alekseja Tolstoja. Film prati inženjera Losa i njegovu ekspediciju na Mars na kojem pridošli sovjetski poslanici uzrokuju revoluciju, pobune podjarmljene radničke mase i sugeriraju osnivanje Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika Marsa. Ova rana sovjetska vizura Mars vidi kao arhitektonski avangardno mjesto nastanjeno začudnim stanovnicima vrlo zanimljivog futurističkog dizajna odjeće, ali političkog sustava koji je baziran na prisilnom radu i obespravljenosti radničke klase. Nakon što sovjetska ideologija pobijedi i zamijeni nazadnjačku marsovsku, Sovjeti ustvari doživljavaju drugu veliku ideološku pobjedu u Aeliti – prva je naime bila vezana uz reminiscencije na zemaljski trijumf komunističke misli u Oktobarskoj revoluciji.
Sljedeći je korak također sovjetski Ususret snu (Мечте навстречу) iz 1963. godine redatelja Mihaila Karjukova i Otara Koberidzea. Izvanzemaljski posjetitelji prime zemaljske radijske signale i odluče se zaputiti prema Zemlji. Putem upadnu u neprilike i prisilno slete na Mars. Zemljani tada pripreme spasilačku misiju i uz velike osobne žrtve dospiju do Marsa i spase izvanzemaljce. Za razliku od ranije Aelite, ovaj film Mars prikazuje kao beživotno i negostoljubivo mjesto koje je tek svojevrsna odskočna točka za Zemljane na putu daljnjeg tehnološkog i društvenog razvitka i ostvarivanja komunikacije s ostalim stanovnicima svemira.
Američki posjet Marsu u filmu Robinson Crusoe na Marsu (Robinson Crusoe on Mars, režirao Byron Haskin, 1964) snimljen godinu nakon sovjetskog Ususret snu također uključuje izvanzemaljske posjetitelje sklone robovlasničkom sustavu, poznate još iz Aelite. Članovi američke ekspedicije na Mars dožive havariju i jedini je preživjeli član posade prinuđen robinzonovski preživljavati na negostoljubivom planetu. Iako naslov filma upućuje na eksploatacijski, pa možda čak i neozbiljni uradak, valja napomenuti da je Robinson Crusoe na Marsu pozitivno filmsko iznenađenje. Obrada stare priče o životu na pustom otoku doživjela je vrlo inovativnu i vizualno vještu i uvjerljivo odrađenu međuplanetarnu izvedbu.
Skok od tridesetak godina u budućnost donosi Totalni opoziv (Total Recall) Paula Verhoevena iz 1990. godine. Upečatljiva glumačka izvedba sedmerostrukog osvajača titule Mr. Olympia, Arnolda Schwarzeneggera i živopisan prikaz ljudskih kolonija na Marsu pomažu atmosferičnom konstruiranju fabule o podivljalom kapitalističkom sustavu, njegovom izrabljivanju radništva i konačnoj revoluciji i oslobođenju potlačenih uz pomoć drevne izvanzemaljske tehnologije. Priča Philipa K. Dicka na kojoj je temeljen ovaj film, poslužila je za još jednu filmsku adaptaciju iz 2012. godine pod istim naslovom (režirao Len Wiseman), film koji unatoč zadržavanju akcijske premise nije uspio dostići popularnost i šarm Verhoevenovog uratka. U svijetu računalnih igara, Verhoevenova je filmska interpretacija Marsa na vrlo zanimljiv način značajno utjecala na igru Red Faction iz 2001. godine.
2000. godina bilježi dva američka filma o putovanju na Mars, oba relativno sličnog pristupa i načina prikaza Marsovske površine koji je u skladu s aktualnim znanstvenim podacima. Radi se o filmovima Crveni planet (Red Planet, r. Antony Hoffman) i Misija na Mars (Mission to Mars, r. Brian De Palma). Oba se filma koncentriraju na sâm čin putovanja i pokušaj ljudskog osvajanja planeta gajeći pritom optimizam glede postojanja izvanzemaljskog života na Marsu. Crveni planet, međutim, ponešto je oprezniji u svojem optimizmu i kao autohtoni marsovski životni oblik određuje svojevrsne kukce koji stvaraju kisik dok je Misija na Mars grandioznija i nastavlja se na onodobnu fascinaciju „licem s Marsa“, neobičnom kamenom brežuljku koji je na prvim fotografijama iz orbite ostavljao dojam humanoidnog lica. U filmu, „lice“ je svojevrsni spomenik ili marker inteligentnih i naprednih izvanzemaljaca koji su zbog prirodne katastrofe morali napustiti Mars, ali ne prije nego što su pokrenuli humanoidni život na susjednoj Zemlji.
Carpenterov film Duhovi Marsa (Ghosts of Mars, 2001) nema nikakve veze s romantičnim fantazijama o otkrivanju Marsa već kombinira akcijsku atmosferu Potpunog opoziva s mahnitim haračenjem užasavajućih kvazizombijskih hordi iz tradicije Romerovih i ostalih horor filmova. Mars je prikazan kao divlja rudarska kolonija na kojoj ljudski naseljenici slučajno iskopaju zlonamjernu izvanzemaljsku inteligenciju koja preuzme tijela rudara i smjera povratiti kontrolu nad planetom. Film posjeduje specifičan Carpenterov smisao za humor koji kombinira elemente zastrašujućeg i akcijskog s ironijskim odmakom koji počesto skreće u podsmijeh prema vlastitom filmskom postupku (v. Snake Plissken). Iako je glavna uloga Ice Cubea kao i čitava njegova glumačka karijera dočekana poprilično podcjenjivački, u Duhovima Marsa posve je pogođena i formira lika koji je toliko „okorio“, „gangsta“ i „HC“ da postaje smiješno simpatičan.
John Carter iz 2012. godine (r. Andrew Stanton) najefikasnije bi se moglo opisati kao marsovski Avatar. Fabularni okvir iz ciklusa romana koje je Edgar Rice Burroughs pisao početkom 20. stoljeća kombiniran je tako s CGI šarenilom. Čini se da je upravo književni uzor pisan u razdoblju ljudske povijesti prije svemirskih istraživanja osnovni razlog za posve fikcionalan i fantastičan prikaz Marsa, prikaz ipak netipičan za filmska znanstvenofantastična djela koja su uslijedila nakon podrobnijih znanstvenih istraživanja Marsove površine.
Posljednji je film ovog itinerara britanska, irska i američka koprodukcija Posljednji dani na Marsu (The Last Days on Mars, r. Ruairí Robinson, 2013). Priča prati sudbinu ljudske posade na marsovskoj istraživačkoj postaji koja se nehotice kontaminira iskopanom organskom tvari i pretvori u zombije. Iako ovaj zaplet iskapanja prikrivenog marsovskog zombijskog zla iznimno podsjeća na Duhove na Marsu, Posljednji dani na Marsu vizualno i logički ipak slijede tradiciju SF filmova poput Crvenog planeta, Misije na Mars, ali i recentnog Izvještaja s Europe (Europa Report, r. Sebastián Cordero, 2013). To znači da je tehnologija koju koriste ljudski istraživači Marsa bliska aktualnoj razini tehnološkog napretka, bez prevelikih skokova u bitno razvijeniju budućnost u kojoj je čovječanstvo posve ovladalo međuplanetarnim putovanjima.
Pratiti filmski prikaz Marsa od početka 20. stoljeća pa do današnjih dana – tj. u razdoblju od jednog stoljeća – omogućuje zanimljiv pregled ne samo razvoja filmskih tehnika, već i načina na koji su ljudi i njihova znanost promatrali susjedni planet. Isti se generalni obrazac čini prisutnim čitavo vrijeme: znanstvenofantastični se film naslanja na znanstvene spoznaje o misterioznom crvenom planetu i sve ono problematično i nepoznato, tj. polje saznanja o Marsu neobuhvaćeno racionalnom spoznajom slobodno puni maštovitim fantastičnim elementima. Filmovi ranijih razdoblja poput Aelite operiraju u polju oskudnih znanstvenih saznanja o susjednom planetu, pa su zato u mogućnosti kreirati filmske fikcijske svjetove koji se današnjem gledatelju mogu činiti više fantastičnim nego znanstvenofantastičnim. Suvremeniji filmovi zadržavaju ovaj obrazac, samo što im se područje fantastičnog unekoliko sužava. Odličan je primjer film Misija na Mars koji je na temeljima fascinacije „licem s Marsa“ uspio izgraditi čitavu epsku priču o propasti crvenog planeta, začinjanja ljudske rase i eventualnom vraćanju našim marsovskim tvorcima/braći. Znanstvenofantastični filmovi kao što je Carpenterov Duhovi Marsa u mogućnosti su izbjeći zamku racionalnih ograničenja tako što radnju prenose u bitno razvijeniju i dalju budućnost, čime se onda automatski osvaja novi prostor za kreaciju. Film Duhovi Marsa primjer je i sretnog spajanja elemenata horora i znanstvenofantastičnog. Mračna se mjesta ljudske spoznaje, tj. zone u koje racionalni obuhvat još nije ušao, pune zlokobnim i zlonamjernim bićima i tvorbama koja vrebaju na zabludjele istraživače svemira. Budući da naše svemirske sonde i robotski istraživači još nisu uspjeli prodrijeti ispod površine crvenog planeta, ove će se svemirske noćne more prikriti u dubine Marsa, gdje strpljivo čekaju kao pradavne klopke.
U konačnici, valja još napomenuti da ovaj itinerar ni u kojem slučaju ne pretendira nazvati se potpunim. Prirodnim se nastavkom istraživanja, osim daljnjeg konzultiranja marsovski filmskog čini i devijacija onkraj granice filmskog medija u – primjerice – Robinsonovu književnu trilogiju o crvenom, zelenom i plavom Marsu, pa onda u glazbu Davida Bowiea (Life on Mars?), bendova Electric Wizard (Mountains On Mars), Mars Red Sky (Up The Stairs) i tako dalje…
