Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Film

Ljubav u doba embarga (“Candelaria”, J. Hendrix Hinestroza)

18.09.2017. Marta BanFoto: Youtube screenshot

Ljubavna priča starog kubanskog bračnog para koji pokušava osmisliti i ispuniti posljednje dane svojih života doprla je do srca žirija ovogodišnje selekcije Giornate degli Autori u sklopu 74. Venecijanskog filmskog festivala gdje je film Candelaria kolumbijskog redatelja Jhonnyja Hendrixa Hinestroze osvojio glavnu nagradu za najbolji film. Možda o Candelariji već dovoljno govori činjenica da se žiri sastojao od 28 mladih Europljana između 18 i 25 godina te da je unatoč tematici koja je od njih dobrano udaljena (što godinama, što geografski i politički) ovaj film prepoznat kao dobar i vrijedan projekt kojeg valja upamtiti.

Pišući ove retke neprestano moramo odolijevati porivu da stari bračni par, Candelariju (Verónica Lynn) i Victora Huga (Alden Knigth), jednostavnom oslovimo umirovljenicima jer bi to prema logici svoje poodmakle dobi (scenarij navodi da Candelaria ima 74, a Victor Hugo 75 godina) trebali biti. No životna dob ni kvaliteta života ne vrijede mnogo na Kubi devedesetih godina prošlog stoljeća kada politika embarga dramatično osiromašuje kubanski narod, pa i protagonisti ovog filma i dalje moraju raditi – Victor Hugo u tvornici kubanskih cigara, a Candelaria kao spremačica u hotelu te pjevačica u nekom turističkom kafiću. Bez djece, osamljeni i udaljeni, ovaj stari par provodi duge i monotone večeri uz povremenu struju i skromne obroke, već naviknuti na jednoličnost zajedničkog života.

No premda život u Havani ne daje nimalo povoda veselju i optimizmu, u njima, a naročito u samoj Candelariji, i dalje postoji iskra, da svoje zadnje dane ne svedu na puko postojanje i preživljavanje. Šansa za novi početak javlja se u vidu video kamere koju Candelaria pronalazi među prljavim vešom u hotelu tijekom svoje smjene. Kroz objektiv te kamere iznova osmišljavaju vlastiti život čime barem na trenutak smeću s uma tmurnu svakodnevicu: red udvaranja, zavođenja, fine večere, a na koncu i seksa, oživljava ljubav u vremenima koje čine sve kako bi je potisnule.

Iskrena toplina

Candelaria je ujedno suptilan i vrckav prikaz jedne faze života kojoj često oduzimamo potencijal. Kolumbijski redatelj mijenja taj uvriježeni stav. On vjeruje u ljubav i novi život na neobičnim mjestima te to uspijeva prenijeti svojim gledateljima na veoma topao način, bez imalo patetike. Možda je tajna navedenog u prirodnoj toplini kubanske kulture koja se odražava u, za podneblje tipičnoj, filmskoj glazbi ili nešto žarkijim bojama kamere od onih na koje smo inače navikli. Ili je pak riječ o suptilnom humoru koji oslobađa teške svakodnevice i nudi scenaristička rješenja koja nikad uistinu ne dozvoljavaju prepuštanje dramatičnosti.

Jedan od najljepših trenutaka u filmu scena je koja dolazi nakon Victorovog pada s bicikla gdje jako udara glavom o pod i ostaje ležati u nesvijesti. Očekivanja su gledatelja da u najboljem slučaju unesrećeni starac završava u bolnici, no iduća ga scena prikazuje kako pomalo šepajući odlazi kući s jednimo brigom na pameti – kako će priuštiti popravljanje bicikla. Ovakvo razrješenje događaja zbilja je osvježenje na način da redatelj nema potrebe za stvaranjem dodatne težine, već upravo rasterećujući katkad svoje protagoniste dodatnih problema otvara zanimljiv i neočekivan put radnje film. Da je život težak takav kakav jest, jasno je to Victoru i Candelariji koji ga pokušavaju uljepšati, ali i redatelju koji ga u cjelini filma ne želi još više otežati. Upravo je ta jednostavnost najveći adut ovog filma.

No malo bi toga bilo moguće bez Verónice Lynn i Aldena Knigtha, glumačkog para čija je izvedba i međusobna povezanost veoma prirodna i neposredna. Iskustvo njihovih ostarjelih lica te živost pokreta i riječi čine neobičnu harmoniju koju je užitak gledati. Njihovim se je šalama lako smijati, s njihovim je strahovima lako suosjećati, točno onako kako i sami to čine – bez pretjeranog romantiziranja, iskreno i toplo.

Jednostavnost koja se cijeni

Candelaria nije veoma ambiciozan projekt. Priča je to o malim i starim ljudima kojima nije ostalo mnogo od života osim vlastitih napora da ga prožive što bolje mogu. No u svojoj jednostavnosti, film je ponudio mnogo: čitav spektar iskrenih emocija, prizora i glazbe, zaokruženih u cjelovitu i toplu priču koja će nas iznova zagrijati kad god je se sjetimo.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari