Istaknuto
12.12.2018.

Sve novitete poslušajte na jednom mjestu i glasujte za svog ovotjednog favorita.

03.12.2018.

Pažljivo pratite portal jer ćemo u člancima sakrivati najbogatije i najvrijednije nagrade do sada.

Knjige

Recenzija – “Priručnik za spremačice” (L. Berlin): Dobro uređen ženski nered

08.01.2018. Lucija ButkovićIzvor: luciaberlin.com

U nakladi izdavačke kuće OceanMore, redakciji Gordane Farkaš-Sfeci i prijevodu Vjere Balen-Heidl ljetos je objavljena zbirka kratkih priča Priručnik za spremačice američke autorice Lucije Berlin. Iako je prve književne korake učinila šezdesetih godina, a otad pa do smrti 2004. objavljivala u raznim publikacijama – među ostalima časopisu The Noble Savage kanadskog nobelovca Saula Bellowa – Berlin je hrvatskoj publici dosad bila nepoznata. To, dobro primjećuje Jergović, čitanje opterećuje jednom vrstom grizodušja, ali i istraživačkog ponosa jer se autori poput nje ne nalaze svaki dan.

Priče kao krv

Laude ispisane na poleđini knjige mogu se mirne duše potpisati. Ako je slijediti samo jednu, onu američke spisateljice Lydie Davis – Berlinine priče su naelektrizirane: zuje i pucketaju kao kad se dotaknu žice pod naponom. Davisinu asocijaciju električne energije moguće je nadopuniti jednom koju Berlin uvodi u priči Toda luna, todo año: sangre, krv, sve ono što pulsira i teče (str. 129). A priče – njih 43, tek neznatno manje od autoričinog kompletnog opusa od 77 – teku uzduž dviju Amerika, između zubarskih ordinacija, praonica za rublje, škola i sala za pobačaj. Tu Berlin uspostavlja prostor intimnog nereda koji će uvijek iznova trebati pospremiti.

Sadržajna potka zbirke uvelike je inspirirana autoričinim privatnim životom. Pozitivistički element – iskustvo rada, borba s alkoholizmom, turbulentne romanse – tako postaje konstituens priča. Kroz njih se, osim osebujnih obiteljskih članova – djeda perverznjaka, majke alkoholičarke, sestrične Lynn, najljepše žene u Zapadnom Teksasu (str. 80), provlače i meksički džokeji, bitnici, okorjeli pijanci s kojima protagonistica ostvaruje prisan, suučesnički odnos.

U priči 502 oni je svojom nespretnom retorikom izvlače iz ruku zakona dok se u pozadini, kao neki alkoholičarski limb, nazire dućan 7-Eleven. Prostor je i inače pojačivač atmosfere: SAD u svojoj uređenoj sterilnosti, a južniji krajevi, pogotovo Meksiko, u dijalektici toplog (Sve je u Meksiku imalo okus. Češnjak, korijandar, limeta. Mirisi su bili živi., str. 128) i brutalnog (U Meksiku ne možeš pobjeći od toga. Krv. Smrt. Bol., str. 269). To je i jedan od Berlininih stilskih poteza – spajanje lijepog i ružnog, običnog i grotesknog, humornog i duboko mračnog.

Stil providnosti i bravura

Njezin stil operira onom virtuoznom lakoćom koja se ne zamjećuje, koja priči oduzima tek toliko prostora da je ispriča. Catherine O’Flynn ukazuje na činjenicu da Berlin koketira s epistolarnim, pa i posve neformalnim diskursom koji se usložnjava velikim rečenicama, dodat ću, tekstualnim mikrokozmima. U tom smislu zaista podsjeća na Raymonda Carvera i Alice Munro s kojima je kritika najčešće povezuje. Realističnost iskaza, naklonjenost mraku i mali pomaci koji čitateljskim očekivanjima zadaju aperkate – baština su navedenih autora.

Povrh svega, Berlin kao autorica nastupa neumiveno, bez fige u džepu. S jedne strane išibana, s druge strane djetinje opijena životom, ponovit će iste greške bezbroj puta i ipak zaželjeti pakao ispred čistilišta – ružne li riječi, kao smetlište, gubilište; mjesto lišeno ikakva dostojanstva (str. 30).

Sizifovske spremačice

Priručnik je, i to se ne smije ispustiti, ženska zbirka u kojoj spremačice (žilava Lu, njezina nježna sestra Sally, majka, baka, pa i sporedne – trudne djevojčice, fatalne ljubavnice) sizifovski i često vrlo traljavo obavljaju svoj posao. Paratekstualni elementi, naslov i naslovnica koja prikazuje dvije gumene žute rukavice upućuju na njihovu sudbinu (istražujući za ovaj članak, naišla sam na naslovnicu nekog stranog izdanja koja, jednako prigodno, prikazuje ključeve kao simbol ulaska u nepospremljenu žensku kuću).

U ovom kontekstu bitno je spomenuti i priču Dobro i loše budući da funkcionira kao feministička uputa – gospođica Dawson, profesorica američke povijesti, nastoji bogate nezainteresirane djevojčice iz razreda potaknuti na politički aktivizam, ali očekivano biva ismijana i napuštena. Lucia, koju Dawson prepoznaje kao naivnu, ali potencijalno zainteresiranu za revolucionarne djelatnosti u Santiagu, na kraju, posredstvom bogatog oca, ishodi njezin otkaz. Časne sestre svojski su se trudile da me poduče dobroti, provokativno otvara Berlin.

Na koncu je očito nisu podučile. No, koje je uopće mjerilo dobrote i postaje li ona, s napredovanjem životnog mraka, tom životu obrnuto proporcionalna? U slučaju Lucije Berlin govorimo o ukazanoj književnoj dobroti, i s dokazom od 446 maestralnih stranica – nikad ne pogriješimo.

(Visited 333 times, 1 visits today)
Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(8 votes, average: 4.250 out of 5)

Komentari